Gordana Majdak

Impresum

Gordana Majdak

“Lauda požudi”
.

Izdavač
Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb
 .

Za izdavača

Ljiljana Šiljak
.

Recenzija
prof. Marija Juračić
.

Lektura
prof. Marija Juračić
 .

Riječ poslije

Ljiljana Šiljak
.

Uredništvo
Portal “Očaravanje”
.

Fotografija na naslovnici

Ivona O.
.

Layout

Darko Dautović
.

Tisak

Tiskara Markulin d.o.o.
.

Silence Copyright © 2013

 

Lauda požudi

 

 

Predgovor

Erotska poezija je poput žene. Može biti beskrajno dosadna, predvidljiva, plačljivo isprazna, a može biti zavodljiva, uzbudljiva i neprolazno lijepa.

Zbirka lirske proze Gordane Majdak Lauda požudi zavodi svojim šarmom.

Ona nije refleksivna, ali je životna, nije gruba, ali je senzualna, duboko individualna, ona je tjelesna, ali je istovremeno i intuitivni prodor u dušu žene, goli instinkt koji nije lišen moralnog.

Poezija je to koja budi uspavana čula, vraća nas našem iskonu, našem seksualnom biću s kojega autorica skida vjekovima nataložene velove društvenih ograda, zahtjeva, uloga, skida stereotipe i otkriva iskonsko biće koje je i žena i poezija i objekt žudnje i pokretač emocija, profinjena i neobuzdana, žena od iskona koja u sebi nosi neuništivi znak svojih predaka, u kojoj čitamo silovitost davne povijesne pećine i eleganciju suvremenog.

Ova knjiga je rezultat jednog pjesničkog puta koji nikada nije žudio za pompom, a koji je dugo stvarao svoj poseban poetski svijet.

Marija Juračić, prof.

 

 

Lirska proza Gordane Majdak

 

Znanost o književnosti još uvijek ne smatra da je erotska poezija vrijedna šire znanstvene analize. Još uvijek je ona za erotiku zatvorena, indiferentna, šutljiva.

Erotika je nešto o čemu se u ozbiljnim književnim krugovima ne govori, ili se ona spominje samo usput kao nešto što se gura na marginu književnoteorijskog interesa.

Zato poetski put autorice lirske proze Lauda požudi Gordane Majdak nije bio lagan, niti jednostavan.

Lomiti tabue i otvoriti intimu žene, razgolititi je, može biti hrabro, ali umotati tu intimu u harmoniju stiha, u senzibilitet u kojem je tijelo instrument duše, može biti samo poezija.

Gordana Majdak je autorica posebne poetske fizionomije, poetesa koja piše isključivo erotsku poeziju te cijeli njen poetski opus pripada erotici. Njezina osnovna lirska razmišljanja kreću se unutar jedne teme; kompleksnog ljubavnog odnosa muškarca i žene. I u toj skučenoj fizičkoj dimenziji razvija se i ono široko duhovno, ono što svaki od aktera unosi u taj odnos. Živeći svakodnevno svoju poeziju, autorica je izgradila poseban, originalan, samo svoj, prepoznatljiv poetski svijet. Osnovna slika tog svijeta je uvijek ista; on i ona u najintimnijem trenutku života, trenutku vođenja ljubavi, trenutku potpunog predavanja.

Ponekad poezija u tom svijetu jeste bludnica, zavodnica koja će u nečijoj nozdrvi izazvati miris bluda, ali istovremeno i osjećaj njezine vrijednosti, svijest da se tu radi o poeziji, često gruboj, onoj koja hoda samim rubom poetskog, ali nikada ne tone ispod njega. /Uokvirena svježom požudom/

Promatram tvoje lice, spuštenih kapaka, suhih usana. Usporeno, skladno disanje svjedoči utonuću u bezbrižan san. Ne uskraćujem te svojim zjenicama. Želim tvoju nagost u njima. Malaksalost nemira. Ljepotu muškog tijela dodirujem ugrijanim mislima, klizim ti pogledom preko stegna. Svaki pedalj mi pripada.

Tematski raspon ove zbirke lirske proze jest sužen, omeđenog motiva, ali su njegove varijacije neiscrpne, a autorica se u tim granicama kreće prirodno, zrelo. Gordana Majdak piše otvorenu, konkretnu, nabreklu erotiku, erotiku od krvi i mesa. Njezina poezija je prije svega neutaživa, otvorena strast. I ta strast nije zatomljena, nije u naznakama, ona ne štedi ni maštu niti doživljaj. /Tobom uokvirena/

Dodir, spretno je ulovljen zamkom lovokradice, uprljan mojom nečistom, uzavrelom krvlju. Smisao je slatka bol rasječene požude. U prstima sam sažela noć odgurnuvši jutro nogama iz postelje. Ne želim da svane smiraj. Tražim se pod tvojim zubima, jezikom slatkog nektara žudnje. Danima protječu tvoji otrovi mojim žilama.

Naglasak ove uzavrele poezije je uvijek na osjećaju i proživljavanju žene što autorica često naglašava i grafički pišući imenicu žena velikim slovom. /Nepresušno njegova/

Bila bito takva večer u kojoj zaboravljam riječi. U kojoj se spotičem o nemir vlastitih misli. Jedna od onih kad bih zasigurno pričala o sebi uplašenim pogledom. Pokretima tijela. Nespretnim kretnjama, neorganizirana u namjeri da mu uzburkam osjetila. Ipak svoja. Ženstvenošću zaogrnuta. Stajala bih unjegovim očima, vidno uznemirena. Raspršena mirisom uzbuđene Žene.

Pisati erotiku nije lako. Nije lako varirati uvijek istu temu jer se dolazi u opasnost da se sintagme ponavljaju, da slike postanu poznate, da ih vidimo kao dio kolorita. Nije se lako kretati po rubu, žonglirati na njemu kada samo jedan korak u stranu može značiti odustajanje od poezije.

Taj nesretni korak u stranu nije se u ovoj zbirci dogodio.

Ova lirska proza je direktna, na momente sirova, ona je i sumorna i snažna, poezija je to samoće, gorčine, poezija strasti, nade i razočaranja. 

Muškarac u toj poeziji dominira samo fizički, on je željen, ali dalek, uglavnom tuđ, nevjeran. On dolazi i odlazi slobodan u svom kretanju. Žena je ta koja gubi. Ona ostaje sama, nemoćna, nezadovoljna, ali duboko svjesna igre koju on igra.

/Scenarij žudnje/

Nedostatak samopouzdanja grčevito mi zglobove steže i veže me za samotnu postelju. Ovdje sam jedino svom dodiru dostupna do bolnog vrhunca propasti dovedena.

Žena se u ovoj lirskoj prozi ostvaruje na tisuće načina. Ona je slobodna, urbana, iskonska, intuitivna, podložna instinktima, podatna, animalna, nježna, dostupna,…ali uvijek žena koja u sebi nosi strast života, strast postojanja, pulsirajuću želju neprolaznog htijenja. Autorica je sposobna u sukus razmišljanja uvesti čitatelja puštajući mu da sam usvoji pjesmu, da razmaše maštu, osjeti. /Trebam te u srcu/

Kada bi požuda bila isključiva poveznica do tvoga srca zaustavila bih se na pola puta odabirom drugačijeg smjera kretanja. Nedovoljno je da njome vabim te u svoje podzemlje. Opsjednutost lascivnim vrenjem ustreptale želje – blijedi prvim probojem istinske emocije. Pod kožom sve više osjećam te, u kostima nosim.

Mnogi tekstovi govore o sjećanju na proživljeno i doimaju se kao pjesnički testament, kao komadanje jednog erotskog pjesničkoga svijeta. Ostaju sjećanja. Njih autorica želi neprekidno iznova proživljavati; sjećanja na jednu osebujnu ljubav, sjećanja na sebe samu u vremenu kada je postojala vjera u ljubav.

Erotska poezija mora biti bogata vizualnim elementima jer jedino tako može djelovati na čitatelja. I te činjenice je Gordana Majdak duboko svjesna. Slike kojima ona djeluje na imaginaciju čitatelja su čiste, nedvosmislene, pružaju se direktno bez zamagljivanja. Ali i u tom trenutku svlačenja pjesme, ona ostaje poetična do nabreknuća, pucanja riječi doduše, ali nikada ne dolazi do oskrvnuća poetske riječi. / Razliven u meni/ Duboko zrela/

Nudim ti gole grudi, raskoš moje osjetljivosti. Uzdah zadovoljstva, drhtajem napetih bedara željnih dodira. Osjećaš koliko sam topla. Spremna. Tebi privržena.

Iako u njezinoj poeziji prevladavaju vizualni momenti, ta poezija nije lišena zvučnosti stiha koju autorica uglavnom postiže neobičnim inverzijama, a bogatstvo izraza naglašava sinestezijom mirisa i okusa /Miris mošusa/Žena od okusa/

Gordana Majdak je pjesnikinja koja svoju poeziju diše svakodnevno, njezino je nadahnuće duboka čežnja koja se prenosi na fizičku razinu, koja se zavlači u pore kože, a njezin pokretač je ljubav prema pisanoj riječi.

Ta potreba stvaranja poezije je toliko jaka da ponekad u poetskom ostvarenju nestaje razlika između poezije i fizičke strasti pa ta strast za pisanjem i želja za tjelesnim postaju jedno i teško je razlučiti što pripada žudnji žene, a što žudnji poetese. /Otvorene misli/

Prije no što ovaj dan progleda bit ćeš svjestan naše postojanosti u biranim riječima. Živimo izvan ništa, dišemo unutar svega. Sada pišem okružena toplim tijelima prolaznika između redova, ustima prepunih riječi od značaja privržena Tebi. Opstajem u plutajućem svijetu nemira.

Prvijenac pjesnikinje Gordane Majdak Lauda požudi uvjerljivo govori da se radi o autorici koja će još mnogo dati našoj erotskoj poeziji i o kojoj će se još pisati.

Biti Žena, udobno smještena između korica. Pročitana, na prašnjavu policu odložena. Proživljena u prstima stvaralaštva inih Pjesnika. /Žena od plave tinte/

Marija Juračić, prof.

 

 

 

Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…