BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on April 10, 2019 at 10:05 PM

Marija Juračić / Gordana Majdak „Lauda požudi“ i „Dodir obnaženih misli“


Kada mi je autorica Gordana Majdak poslala svoju novu knjigu „Dodir obnaženih misli“, sjetila sam se njezine prve knjige „Lauda požudi“, ali i svih onih zbivanja koja su joj prethodila. Sjećam se njezine erotske poezije, vremena u kojem su je neki portali odbili objaviti i kako smo je onda objavljivali na našem portalu „Očaravanje“, nakon što smo ga osnovali kao mjesto poezije i mira. Gordana Majdak bila je u to vrijeme jedina naša erotska pjesnikinja. Već sam je tada prepoznala kao pjesnikinju posebne poetske fizionomije, poetesu čiji pjesnički habitus pripada erotici.


Knjigu „Lauda požudi“ svrstala sam u lirsku prozu, bez obzira što taj termin ne egzistira u klasičnoj podjeli književnih vrsta, jer ona to je. Nisu to pjesme u prozi, to je proza, ali je tekst toliko začinjen lirikom, pa mi se naziv čini vrlo prikladnim.


Budući da je tematika obiju knjiga kompleksan ljubavni odnos muškarca i žene, njihova se usporedba nameće sama od sebe, a i sama se autorica u novoj knjizi kontinuirano vraća u prošlost, u vrijeme samoće u kojoj žedna ljubav traži svoje ostvarenje.


U mislima i emocijama autorice u knjizi “Dodir obnaženih misli“ stalno se javljaju tri impulsa: misao na vrijeme u kojem nije poznavala svog muškarca, vrijeme koje proživljava danas, a ta dva impulsa, onaj jučer i onaj sada, vezana su uz impuls stvaranja, jer ona sav svoj duhovni i materijalni svijet vezuje uz riječi, uz slova, uz stvaranje. Gordana Majdak ima poseban, osebujan stil pisanja i to je ono njeno, urođeno i životom stvoreno što se ne mijenja i što valja sačuvati. Međutim, razlike u stvaranju Laude i Dodira postoje, ne u kvalitativnom smislu, jer oba djela imaju svoju nesumnjivu književnu vrijednost, nego u osjetilnom smislu. Oba djela su rođena u iskrenosti i sazrijevanju autorice. U Laudi nesretna, osamljena žena, željna pripadanja bilježi svoje emocije, neutaživu, otvorenu strast, onu koja često nalikuje zamci lovokradice, koja razara tkivo, uzima i gubi. Muškarac u toj poeziji dominira samo fizički, nema identiteta, čovjek je bez lica koji se nije definirao kao ljubav.


U Dodiru obnaženih misli, muškarac je definiran, stvaran i osjećaji autorice nalaze čvrsto uporište. Jesu li postali manje siloviti, manje strastveni? Nisu. Progovorila je Ljubav, a njezina lepeza emocija je šira od strasti. Ona ne misli samo na vlastita tjelesna htijenja, ona emotivno raste do neslućenih visina pa i riječ kojom se ostvaruje postaje profinjenija, suptilnija i nježnija.


U literarnom smislu oba djela imaju svoju vrijednost, iskrenost je vezana za riječ, riječ predočuje emociju, ali osjećaji autorice našli su svoju drugu sferu i izraz se promijenio. U uzajamnosti ispunjenog života, misli ostaju obnažene, strast dodira nije se izgubila, samo je pronašla novi način izražavanja ljubavi, onaj koji vulkan pokreće blagim dodirom obnažene misli.


Knjiga ima epistolaran oblik, niz zapisa i impresija iz ljubavnog života dvaju srećom povezanih bića.


Posebno lijepim dijelom knjige smatram putopisne pasuse u kojima se Ljubav nosi umjesto prtljage, a svijet postaje čarobno mjesto za dvoje.


Marija Juračić, prof.



Categories: None

Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…