BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on August 7, 2017 at 10:20 PM


ZASPALA BIH CRVENO



Snažni nanosi kiše naslanjali su se na prozorska stakla. Njeni su udarci gotovo bili prijeteći, no ja sam se osjećala zaštićeno u svojoj sobi, u potkrovlju štaglja. Podvukla sam noge pod čupavu deku i opraštala se od ljeta. Obavijena tišinom sobe utonula sam u sebe, a potom i u san. Putovala sam u unutrašnjost svoga srca.Odjednom se moje tijelo izdiglo iznad postelje i primijetila sam kako lebdim. Bestežinsko stanje dozvoljavalo mi je trodimenzionalno kretanje i smiješila sam se prizoru sebe okrenute naglavačke. Duga, divlja kosa njihala se poput klatna starinskog sata, grudi su mi otežale i smetalo me što nemam gaćice. Osjećaj je izazivao nelagodu jer sam bila suviše dostupna razvratničkom životu.Prostor se tada neočekivano počeo sužavati. Osjetila sam težinu i pritisak golemog zida. Gnječio mi je zglobove! Čula sam pucanje kostiju, ali svejedno nisam uplašeno zazivala upomoć. Znala sam da je to tjeskoba na dnu želuca i upravo mi razdire želučane opne. Ne, ne sanjam je. Naprotiv, već je neko vrijeme dišem.
Kiša je i dalje mlatila lišće i živčano ga otkidala od stabla, natapala seoski put i žustro se slijevala niz žlijeb drvene kućice. Žalila sam što u sobi nemam kamin. Voljela bih prije nego me u potpunosti svlada san zapaliti u njemu vatru, zatim se zagledati u te pohotne, plamene jezike dok me oči ne zabole. Zaspala bih crveno. Odjenula bih crvene snove nalik lijepom, svilenom negližeu. Odrekla bih se crnila i tjeskobe. Povukla sam deku i pokrila se preko glave.


Probudila sam se znojna iako u sobi nije bilo toplo. Jesam li uistinu budna? Upalila sam malenu noćnu lampu crvenog oboda i soba se polako budila. Bila je očaravajuća i moja. Moj mir. Bližila se ponoć. Protrljala sam oči i zijevnula, gipko protegnuvši tijelo. Trebao mi je tuš, miris sapuna i čisto donje rublje. Sjela sam na rub kreveta i spustila bosa stopala na široke daske. Zvukovi su iščezli. Nije se čuo čak niti potmuli lavež pasa negdje u daljini. Tada sam odlučila s tijela sprati sve sate proteklog dana. Bila sam usporena, mirna i opuštena, ali ipak ne u potpunosti jer je moj mozak vodio glavnu riječ.
Ponajviše sam se bavila sama sobom. Ipak, između redova vlastitog htijenja, bombastičnih planova, pojavilo se neočekivano lupanje srca pri pomisli na stranca. Markus više nije bio samo muškarac privlačnog tijela. Jučer smo ručali zajedno. Sjedio mi je sučelice i otvarao me svojim pogledom. Otvarao mi je ruke željne dodira.

Uzdahnula sam, odjevena u samoću. Prekrivši lice dlanovima, na ramenima sam osjetila teret tišine, a tada je netko pokucao na vrata. Isprva sam bila sigurna da mi se to samo pričinilo, da tako predvidljivo očekujem događanje tog toliko priželjkivanog čuda, ali lupkanje je postalo odvažnije.
Čvršće sam stegnula remen ogrtača ispod kojeg je divljalo srce. Pitala sam tko je; iako sam odgovor znala. Bio je to osjećaj nalik vertigu i slatkoj napetosti mišića, uslijed uzbuđenja. Nakon što sam otvorila vrata, Markus je ušao u sobu i u moje mirise. Nije me pozdravio. Vrijeme je zaustavljeno poput tupog udarca o potiljak. Njegove ruke našle su se na mojim obrazima, otimajući mi strastveno i energično prvi poljubac.

Jesam li i dalje u polusnu ili upravo osjećam kako mi rastvara ogrtač i poseže za mojim osjetljivim grudima? Dodirom vlažnog jezika ukrutio mi je bradavice, svojim dahom izluđivao me i blagim ugrizom dovodio do ekstaze. Kako je samo divan taj osjećaj i koliko mi je samo potreban! Predala sam mu se u ruke. Dozvolila sam sebi da se sladostrašće razmeće mojim tijelom i gorjela od želje da ga osjetim duboko u sebi. Dodirima mi je pričao sve ono što sam umislila da sam danas vidjela u njegovom pogledu. Ipak, u njemu nije bilo priželjkivanog. Naivno sam se nadala da ga privlačim i kako će se ovaj trenutak zbiti. Sanjam li ja sada to stvarnost i naš prvi tjelesni kontakt kada su riječi suvišne?Kako sam samo voljela sudar naših tijela! Koliko mi je samo trebao dodir, miris i okus muškarca, spoznaja da nisam frigidno srasla s idejom da mi nije potreban jer se zadovoljavam i sama. Prostor je oživio, zidovi me više nisu proganjali, izgarala sam u vatri svojih emocija i želja. Tada sam mu naredila da mi skine gaćice.
Dala sam mu svoje tijelo. Rastvarao me svojom muškošću, u potpunosti razotkrivši maštovitost koju posjeduje muškarac koji istinski zna uživati u ženi. Punio me neopisivim užitkom svakim pokretom svoga tijela, dodirima istražujući reljef vlastite požude. Bila sam savršeno podatna za oblikovanje, njegovom strašću. Doživjela sam orgazam. U snu.


Nakon što se pijetao oglasio trznula sam se, pipajući prstima drugu stranu postelje; tu golu prazninu koju sam željela izgužvati prije nego zaplačem. Tako olako raširila sam svoja bedra i dala mu dio sebe, pa makar samo u snu?! Pitala sam se zašto sam to, zaboga, učinila? Zar nisam mogla pričekati da se naša priča eventualno razvije i dozvoliti sebi da me polako osvaja?Ne. Meni je tako očajnički trebao taj tjelesni sraz, to ritmičko udaranje njegovih bedara o moje, ta jedna noć koja ne mijenja ništa. Moralisti bi me spalili na lomači poput jadnica koje su palili u Firenci na onom impozantnom Trgu koji je danas atrakcija mnogobrojnim turistima.
Iako, apsolutno je jasno da nisam čeznula isključivo za tjelesnim. Sve moje misli uporno i silovito su se grupirale u jednu, jedinu osjetilnu potrebu: bolno sam željela doživjeti ljubav.


Gordana Majdak, Zagreb


Priča ''Zaspala bih crveno'' 2017. godine, pobijedila je na međunarodnom 2. književnom natječaju za najbolju kratku priču, čiji je organizator PS Portal iz Petrinje, nakon kojeg je tiskana zbirka kratkih priča ''Pričam svoju priču''.

Categories: None

Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…