BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on May 7, 2017 at 2:50 AM

Gipke riječi



Nedjeljno je jutro. Budim se u toplini tvoga tijela, u dodiru ruke ovijene oko struka i u nagosti mog znatiželjnog pogleda na tvoju prisutnost. Ovdje si, u mom proljetnom jutru i mogu te dodirnuti vrškom jezika, kušati kakvog si okusa. Rastvaram sva osjetila ne bih li te što bolje doživjela i ne osjećam težinu suza otkada me očni kapci ne pogrbljuju poput usamljene starice. Odavno se ne budim na željeznoj postelji, željeznih misli. Ne hranim se od jutra zamišljajima, nepostojećim dodirima koje sam svojevremeno omatala u gipke riječi i njima bojila bjelinu papira u crveno. Ne poričem istinu koliko je erotika htijenja miljama udaljena od postojećeg intimnog vrenja i kako su bile uzaludne sve ispisane riječi bačene o zid tišinom apstraktno obojen. Tvoji dodiri su stvarni i kroz njih mi daješ oblik Žene. Podsjećaš me na vlastitu ženstvenost dok usnama istražuješ moju put. Pažljivo osluškujem tvoju drhtavu glad i odmičem daleko od ispraznih noći.


Jesam li ti ikada spomenula koliko volim osjetiti tvoje ruke na sebi, koliko topline u tvom dodiru ima? Jesam li ti ikada priznala kako me izluđuje miris tvog nagog tijela, koliko je opojna ljubavna aroma? Znaš li koliko mi je potreban tvoj plamen u obruču moje krvi i kako zaista ćutim potpunost prožimanja? Pojmiš li kako te istinski osjećam u dubini sebe dok smo izloženi svjetlosti u tami, tišini u svjetlosti nagih lica i tjelesnih dodira, sve do trenutka isprepletenih uzdaha?


Nedjeljno je jutro. Budiš se u toplini moga vrela, u doticaju žednih usana i mirisu ljubavnog uzbuđenja. Obnaženih udova, dostupni smo umreženim željama, raskoši tek probuđenih osjetila, i dajemo se svjesnosti svoga odnosa. Kako je danas baš sve opipljivo spoznajem čim te dotaknem i nisu mi potrebne razgibane riječi da bih njima dočarala ovaj trenutak. Sve naše nježnosti su budne upravo u našoj prisnosti. Ipak, pišem nas mišlju u tišini svoga uma i prenosim na papir zrelu ljubav. Podario si mi ne samo oblik Žene, već i lice koje se iskreno smiješi, oči koje nisu slijepe i pogled na prelijepu stvarnost. Tvoje ruke me zacjeljuju i nadahnjuju. Bude u meni sve one potisnute čežnje i bogatstvo usnulih zamišljaja. Odijevam zahvalnost. Zanosno njišem bokovima dok promičem u tvojim zjenicama i bojim naš životni prostor bojama ženstvenosti.


Danas nisam odsječena od emocija i preda mnom je još jedan dan života u kojem Nas potvrđujem.



Gordana Majdak
Copyright ©2017


Categories: D&G

Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…