|
Osjećajne dubine
Postoje misli olovno teškog koraka, kretanje uplašenog srca i bojazan da ćeš se iskrasti iz mog ogledala. Postoji trenutak u kojem stojim ponovno sama i ne dodirujem te srcem jer te odjednom nema u mom buđenju. Dan se gubi u sivilu, a Mjesec je u izbjeglištvu. Nedostaje mi tvoj miris. Misli se i dalje neumorno kreću i lutaju poput beskućnika dok pokušavam ugrijati promrzle dlanove iznad starinske peći u čijoj utrobi strastveno pucketa vatra ljubavlju ispunjenog srca. Izgaram ponekad od nemoći, od straha koji razgrće moje lijepe misli ne bi li se dokopao osjećajnih dubina u meni i najintimnijih sjećanja.
Izdaje me sudbina kakvu ne priželjkujem jer je nekim čudom pronašla put do Nas. Baca me u okove, u tamnicu boli, i ne dozvoljava mi ponovno kretanje. Tada plačem, u snu. Tada plačem, budna. I sve dok ne prolijem suze iz korita tih nemirnih misli, dok se ne izvučem iz oprave straha i ne izujem cipele koje me žuljaju, strepim zaogrnuta manjkom samopouzdanja. Zatim se rađam ponovno kao Tvoja žena. Tek tada iznova stojim ustreptala ispred ogledala, pronalazim se u tvom znatiželjnom, iznenađenom pogledu i lovim osmijeh kojim me griješ. Ne dozvoljavaš mojoj bojazni da me ukrade, da mi srce komada i odvlači me od tebe. Ne daš me tim zastrašujućim utvarama i demonskim djelima. Čuvaš me melodijom svoga umirujućeg glasa.
Naposljetku, oboje se luckasto smiješimo priči koja se ne piše sama i koja nema vijek trajanja.
Gordana Majdak
Copyright ©2017
Categories: D&G