|
Ulaštena ljubavlju
Ukradena šutnji, izvlačim se već neko vrijeme iz samoće. Promatram nekoć stamene, mrtve zidove, gole sjene i divlji ples razvratne tišine. Sve je još uvijek ovdje i okružuje me, u zastrašujućoj podsvijesti. Ponekad se prisjećam sebe, bolno usamljene. Iskradam se iz prošlosti snagom novih emocija. Uspješno napuštam gorčinu tog vremena i gubim se u tebi. Tako volim nestati tvojom ljubavlju zaogrnuta,tijela utopljenog zagrljajem bliskosti. Prekrivaš moju nagost tim slatkim, opojnim dodirom stvarnosti. Ne skidam kožu na vrhovima prstiju ne bih li dodirnula neumoljivu istinu koliko sam nekoć bila sama i neispunjena. Ti dani ipak su me se odrekli. Danas sjajim, ulaštena ljubavlju.
Osjećam nas, u neposrednoj blizini buđenja, u dodiru naše puti nakon posljednje interpunkcije i u beskrajnim mogućnostima. Otvaraju se novi vidici, neistražena prostranstva i život u spavaćoj sobi ispunjen prisnošću. Sve pokupljene zrele emocije spajam u jednu. Trebam te; izvan kaveza vlastite samoće i neumoljive tišine, u nagosti mog zanosnog plesa iz bokova i zavodljivim trenucima koje posvećujem Nama. Želim te; u tijelu koje je više od tijela, u dodiru nad dodirima i toplini sadašnjosti. I volim te; uz svitanje još jednog dana dok ispisujem ova slova. Vidim tvoje nasmiješeno lice, uživam ispod spuštenih vjeđa u prizoru obostranog vrhunca ili te jednostavno oblikujem saznanjem o vrijednosti života u dvoje.
I ponovno ti ne pišem pisma zbog književnosti, već isključivo zbog ljubavi koju gajim prema tebi.
A, ti? Ti me kao i uvijek do sada cijelu uzimaš.
Gordana Majdak
Copyright ©2017
Categories: D&G