BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on February 20, 2017 at 11:45 PM

Poput stvarnosti


 

U šaputanju još jednog jutra pokrećem snagu naše ljubavi, oslobađam misao iznjedrenu iz prsnoga koša u bojama emocije koja me upravo preplavljuje.


Nekada su to bile riječi koje ne podrazumijevaju našu sudbinu, mirisa oljuštene boje i gotovo nečujni koraci u šetnji gradom. Šuljanje misli poput sjećanja ili ispružene ruke u iščekivanju topline drugog tijela i jednog, jedinog zagrljaja. Neko vrijeme živjeli smo na prljavoj strani ulice, vlažnih obraza i mokrih trepavica. Razdvojeni, u neizgovorenim rečenicama. Možda smo se pronalazili u slučajnim osmijesima, okrznutih ramena u gomili koja je prolazila kroz nas. Ili smo bili ovdje, tihi i laki poput bezbrižnog pokušaja, neopterećeni time što će nebo iznad Zagreba misliti o nama. Jesmo li usamljeni, lažni ili svoji. Tražimo li jedno drugo, tragamo li za riječima istinske ljubavi ili izgužvanim plahtama kojima prekrivamo nagost, strašću ugrijanih tijela. I onda smo to bili mi, u svijetu tišine ili skinutih riječi s usana koje nagoviještaju moguće promjene.


Danas u pokušaju ispisivanja emocije, vjerujem, ne koristim samo kolorit riječi jer osjećam te poput stvarnosti. U drhtaju koji prolazi kralježnicom, u nježnom dodiru obraza o obraz. Zahtijevam da me ispuniš i primam te onako kako žena prima muškarca koji je više od riječi ispruženih po papiru. Preispitujem se; što ti mogu ponuditi, pružiti osim sebe same, a odgovor se iskrada iz naše tople postelje u svim onim trenucima koji tvore jedan naoko običan dan za Nas. Baš svaki je poseban od kada grijem svoje srce uz tvoje, od kada mirišem na naše uzdahe, od kada imam priliku kušati istinsku ljubav. A nekoć sam bila daleka, usitnjena od boli, ogrezla o samoću. Neizgovorena. Neobojena. Nekada sam se gubila u omaglici istrošenih sanja, pišući prazan život. Bili smo razdvojeni na suprotnim stranama srca. Sada te čuvam poput prve kapi proljetne kiše na dlanu, obznanjujući koliko mi značiš, jer za tebe nisu dovoljni topla koža i osjet vlažnih bedara.




Gordana Majdak
Copyright ©2017


Categories: D&G

Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…