BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on September 3, 2015 at 2:45 AM

Ispružena ruka


Što sam mogla činiti sa svime što mi je oduzeto, baš onaj kišni dan kada su željezni oblaci dodirivali tlo? Pričinjalo se kao da nebesko sivilo zahvaća u cijelosti zemlju. Dan je bio plačljiv, možda jednako kao i ja. Brisala sam suze ne priznajući glasno gubitak. I tada sam prkosila tminama. I tišini. U dubini sebe same i nadalje sam vjerovala da ću jednom iznova izgraditi ljubav. Bio je to moj štit. Obrambeni mehanizam protiv zamračenog uma, i rapsodije ludila kojoj sam još donedavno svjedočila promatrajući krvnika u svom rušilačkom pohodu na ljudsko dostojanstvo. Već tada sam naučila kako nas zlo vuče tlom, kako nama rovari zemljom koja je sada bila natopljena kišama i žedno nas je pila. Ipak, odnekud sam crpila snagu da se izvučem iz mulja. Možda je to bila Tvoja ispružena ruka i nježan dodir nakon udaraca kakve zadaje nemilosrdan dan. Vjerojatno onaj u kojem sam se imala priliku uvjeriti na što je čovjek sve spreman ne bi li ispljunuo gorku utrobu, kako bi razotkrio svoje ruke jer s vremenom se ipak skidaju rukavice, ali i odijela ispod kojih se skuplja miris čovjeka ili okorjeli smrad.


Sada već poznata bliskost tvog muškog tijela, jamči mi toplinu. Nije tu samo riječ o toplini koju pruža drugo tijelo smješteno uz moju nagost jer odavno sam spoznala da postoji bitna razlika između ljubljenog i potrebitog dodira. Tijelo naime ima potrebu utažiti glad i biti dio igre gladi u samotnim noćima, u pogledu na neumoljivu stvarnost uskraćenog dodira ili jednostavno kroz činjenicu koliko je hladnoća bolna. Ona hladnoća izazvana manjkom bliskosti, nedostatkom privrženosti ili osjećaja pripadnosti. Tada je jastuk također hladan, a ruke su nam željne zagrljaja. Plahta je gruba, a prekrivač je uzorka samoće ispod koje se zgrčilo toplo tijelo. Kontrast izaziva suze. Istina je zloglasna i stoga sam danas na Tvojoj blizini još više zahvalna. Blizina Tebe ljubi me, kuša me, razotkriva trajnost ljubavnog odnosa. Podsjeća me svakodnevno na to koliko sam stvarna.


Ponekad sam gubila nadu podajući se utvarama. Bila sam malodušna i potpuno osjetljiva na podražaj samoće, iako sam hinila potrebu za bliskošću jednako kao što to danas čine i neke druge žene ističući da su sebi dovoljne, da im odgovara što druga strana postelje zjapi prazna. Jer jednom kada sam kušala gorak okus tijela, kada sam ljubila prolijevajući suze i prezirala jutarnji pogled na vlastite usne u ogledalu; dodirnula sam dno. Teško je tada vratiti se iz tmine, ući u svjetlo. Ne ide to preko noći, mimo mjesečevog pogleda. Potrebna je hrabrost i pozitivna energija koja se doslovno rasplamsala od kada sam dospjela u Tvoje naručje. Istina je da nas loši ljudi vuku na dno utiskujući nas upravo u vlažnu zemlju. Istina je da nam kvalitetni ljudi otvaraju horizonte, a ljubljeno biće ne grije nam samo postelju već i srce. Tada se još željnije privijam uz tebe, udišući zahvalnost. Nadvija se nad našu postelju i naša zajednička jutra kada imamo priliku probuditi ljubav.


Rekli su da smo gospodari svoje sreće, učili su me kako prigrliti vlastiti život, dali su mi do znanja da je bitno pokrenuti se i imati ciljeve. Pregršt informacija ljubilo je moje tijelo, a pozitivna misao otvarala mi pore. Svojevremeno dala sam se riječima ljubavi, dodirima od pamuka, emocijama od stakla. Ponudila sam se nebu. Sjećam se mnogih trenutaka koji su mi razotkrili bedra, ali i suza plave boje. Ipak, nisu mi rekli da je praznina uzajamno hladna. Da se u njenoj raskoši razmnožava tuga. Nisu me naučili kakao stavljati šminku, a da pritom ne uprljam obraze. Zapravo, život me nije vodio za ruku i nerijetko me zaobilazio. Danas znam da nije bilo tako, već sam se jednostavno bojala i bila nedovoljno odvažna. Sada kada su tvoje ruke tu, sada sam konačno ispunjena. Sada mi je koža na toplome, a srce ugrijano. O tome mi nisu pričali niti onda kada su me pljuvali, voljeli, riječima tukli. Zaista nisam znala da je i to moguće. I nebitno je, jer nekako s vremenom sve više uživam u mekoti biranih riječi, u tvojim poljupcima iznad obrve i znacima pažnje koji upravo grade našu ljubav.


Gordana Majdak

 

 

 

 

Categories: D&G

Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…