BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on August 20, 2015 at 2:45 AM

Snovi mogu čekati


Ne zašivam usne. Pričam, spontano ulazeći u vlastite tajne. Zapisujem riječi. Između tame i svjetla, razotkrivam nježnost razbuđenih misli. Prisutna i nadasve tjelesna, otpijam gutljaj kave. Još udobnije se smještam kako bi moje misli uživale u udobnosti inspiracije. Inspirirana sam tobom. Jutros, kao i kasno sinoć. Četvrtak je. Razmišljam jesam li jučer pisala, jesam li bila svjesna težine tvoje ruke nehajno prebačene preko moga ramena i zagrljaja, prije nego što se ugasila srijeda. Znam da dani prolaze i nekako se nemilosrdno odvajaju od života. Znam da te moram sačuvati jer ti si vrijedan toga, poput izvora. Dublje zapisujem riječi, rađajući pisma. Tvoja su; želim da to znaš.


Osjećam srce u utrobi ispunjeno krvlju i tobom. Nudim ti se kao zemlja. Strpljivo čekam tvoje razotkrivanje, putovanje dodirom mojim reljefom. Moja bedra te griju poput sunca. Tada mi razotkrivaš lice poljupcima. Želim doživljaj zapisati između zagriza finog peciva i soka od iscijeđene naranče. Biram riječi. Kako misao što bolje uokviriti njima jer upravo ta misao u sebi nosi klicu tek usađenih emocija kojih sam odnedavno postala svjesna. Postao si nedjeljivi dio moga života. Moje nasmiješeno lice.


Tražim opravdanje za sreću jer me ponekad nevjerica truje. Zar je zaista moguće da sam dobila Tebe, željnog moje ljubavi u trenucima dok me život bjesomučno raznosio, bacajući me o hridi, o tvrdo tlo? Zar zaista osjećam tvoje ruke dok odolijevam prljavim riječima i postupcima prošlosti, dok se otimam demonskim snovima, uzdasima mrvljenim u prah? I mogu li nas danas opjevati zbiljom, ljubiti mišlju i vjerom u ljubav jer nije oduvijek bilo ovako. Nisam uvijek bila smirena i radosna. Nekoć sam zazirala od tame što je puzala zidovima tišine. Znaš, pričala sam ti o tome koliko je moja bojazan bila stvarna i kako sam strepila da ću ostarjeti sama.


Danas je dan prepunjen ljubavlju, a noć će biti ispunjena tvojim rukama i mojim toplim bedrima. Prožimat će nas java. Doživjeti ćemo orgazam. Snovi će malo pričekati dok ne potrošimo uzdahe. I sutra ću se buditi tvoja i ti nećeš izaći iz mene. Sve će biti upravo onako kako priželjkujem, oživljavajući emocije. I nadalje ispisivat ću riječi puštajući svjetlost u našu sobu kroz poluotvorene kapke prozora. Odlučila sam živjeti ljubav. Zaboravila sam na čujnost zlobe, na ogrebotine i trnje. Zanemarila sam prošlost kao što se zanemaruje ocvali vrt u kojem su uvenule nekoć bodljikave ruže.


Volim te; dodajem na kraju pisma zapisujući datum; 20. kolovoza 2015, četvrtak.


Gordana Majdak

Categories: D&G

Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…