BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on August 19, 2015 at 1:05 AM

San udvoje


Noć me napušta. Ljetno jutro me zavodnički vabi dok još malo skupljam udove oko tvoga tijela i milujem te pogledom. Znam da se još jedan dan otima sadašnjosti, ubrzo će minuti. Moramo ustati. Svjesnost me ljubi. Ljubiš me i ti upravo u tom prvom zagrizu jutra, u okusu moje kože i sve što mi jutros treba je spoznaja da uvijek iznova otkrivam svoje postojanje u tvome dodiru. I budna sam, u snu udvoje. Zapravo od svanuća, od trenutka kada sam naučila biti sretna.


Gledam te usnama, udišem te mislima i smiješim se u zjenici tvoga oka. Znaš li što je to? To je moja tišina, moj beskraj nasamo s tobom. To sam ja, ostvarena. Zahvalna. Zatim se primičem još samo malo bliže tvome tijelu da mi put kušaš jezikom, da; tu odmah ispod pupka. I želim da mi daruješ drhtaj tijela, slatkast osjećaj nemoći, vrhunac tvoje moći jer ti mi dlanovima obuhvaćaš bedra kada poželiš i uvijek kada te u sebi trebam.


Zaista; služim se ovim riječima da bih nas dočarala. Zapisujem datum; 9.kolovoza 2015, nedjelja.


Uskoro pakiram mali kofer i napuštamo grad. I opet imamo priliku otkriti neotkriveno, doživjeti neproživljeno, biti dvadeset i četiri sata zajedno. Iako mi se ponekad čini da je premalo kako je to davno ispjevao Jurica Pađen. Znam da se sjećaš te pjesme, mladosti i vremena koje je tek valjalo ispuniti našim životima. A on je bio čudesan. Podijeljen. Stvaran. Tada nismo slutili da će nam se jednoga dana spojiti životni putovi, da ćemo vrijeme nama oblikovati i putovanja doživjeti onako kako ih doživljavaju putnici svjesni prolaznosti. Istina, život nas nikada nije čekao na nekom napuštenom peronu. O tome bih mogla jednom pisati osluškujući nas kako živimo zajedno, istovremeno nas utiskujući u riječi.


Valjalo bi riječi pomno birati, iako ti znaš da su one zapravo vrlo šutljive u odnosu na moj pogled. Na moje ruke. Ponekad se namjerno ponavljam, iz prkosa, iz potrebe i želje. Tada se vraćam tebi u tišini naše sobe. Govorim ti; volim te. Tiho, jedva čujno ali dovoljno glasno da znaš kako se od dragosti razbijam o tebe. Dijelim se na trenutke radosti, na sve one uzdahe koji cijede noć, na ljubav. Tako podijeljena iznova postajem svoja.


Svejedno je gdje se nalazimo, je li to Venecija koju sam godinama željela posjetiti ili maleno, obiteljsko imanje nedaleko od Zagreba, Stara Vodenica u zagrljaju zagorskih brežuljaka i mirisu domaće kuhinje. Zaista je svejedno divim li se spretnosti gondolijera i savršenoj ravnoteži dok gondola reže površinu uskog kanala, a u daljini čujem galebove i crkvena zvona ili te promatram u kapljici dobrog vina, ljubeći ti usne opojno. Ponavljajući ti tiho koliko te volim, u prirodi svoga bića. Zanesena, podatna i s onim izrazom lica kojim sam te zavela; iznova proživljavajući Nas dok u dodiru kože vodimo ljubav.

 

Gordana Majdak

Categories: D&G

Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…