BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on July 19, 2015 at 3:15 PM

Bestidna misao


Moguće nesposobna da ovladam životnim žudnjama često sam odlazila u razvrat osobne osamljenosti. Nebrojeno puno puta pokleknula sam pred uzorom moje svijesti, hraneći se sobom. Ponekad sam nadilazila otrov mojih misli, pletući trenutke i podražaje, ispreplićući tijela i događaje; otkrivajući prelijepe krajolike muškosti.


Zalazila sam u svjetove potentne ćuteći drhtaje, pazeći pritom da se ne ogriješim o vlastite egoistične porive. Iako, uglavnom, bezuspješno jer sam i nadalje dovoljno voljela sebe zadovoljavajući nagon neiživljene Žene. Moja povijest je bujala, a ljubav me negdje strpljivo čekala dok sam gradom prolazila spoznajući muške uzorke, kao vlastite interesne čulne naslade. Voljela sam i tada, mada manjim intenzitetom. Voljela sam tijelom, bestidnim priznanjem i otvorenom prisnošću. Voljela sam drugačije nego što volim danas. I bilo je nešto apsurdno u tom vremenu, u tim ogoljenim noćima, u toj neodoljivoj raskoši erotičnih obmana.


Ipak, danas se ne bih vratila. Danas znam kome pripadam, dok prevrćem nage misli u znojnoj sobi. One nadalje ostaju Tebi vjerne, iako znaš da sam voljela i prije tebe. One su u ljetnim danima potpuno gole, lijepe i zaobljene, te su jednostavno tvoje. I dok se Mjesec naginje na onu stranu noći koja nas ponekad razdvaja kada kilometri zjape između nas. I mladim jutrom dok dan tek obuva birane cipele, a podne nas vatreno dodiruje. Zapravo uvijek i zauvijek, iz prkosa i iz ljubavi. Iz slatkog osjećaja pripadnosti.


Sada zapravo više i ne moraš ništa reći. Dovoljno je da se zagledaš u moje grudi, da klizneš pogledom sve do pupka i položiš ovdje svoj dlan jer iznutra te osjećam. U meni si od prvog dana koji se zavio u studen, od prve neumorne kiše čije smo skakutanje kapi zajedno osluškivali stojeći zagrljeni uz prozor, od one noći kada si me uz vatromet uveo u ovu godinu. Od pogleda kojim daleko više pričam nego riječima, skidajući gaćice sve do gležnja, odnosno od vremena kada sam ti se podala oprana od tuđih dodira. Čista i jedino tvoja.


Sve prije tebe ostaje blijedo sjećanje na potrošeno vrijeme života kojem više ne pripadam i kojem nikada ovako nisam pripadala. Razmišljajući o tome, danas sve više spoznajem zašto sam oduvijek znala da mi je četrdeset i treća godina u koju sam zagrizla suđena i presudna, kao prijelom života. Od tada živim sebe kakvu sam oduvijek željela okusiti, spoznati, dati. Upravo u tom davanju ogleda se moje jedino lice koje imam, osmijeh kojim te darujem od ranoga jutra, od kada zijevnem snena i privijem se uz tebe. Ili dok spuštaš svoje tople dlanove na moje bokove, uzimajući me straga, dobro znajući da se u leđnom žljebiću skuplja vlažnost izazvana uzbuđenjem i dodirom koji mi pripada.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


Categories: D&G

Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…