BLOG - Lirska proza



Marko Fančović | Gordana Majdak: Dodir obnaženih misli


Jezik tijela kao jezik duše


Spojiti osjećajno i tjelesno, strepnje i zebnje s trncima naslade koji kruže tijelom, opisati onu žudnju koja je sama po sebi naslada, i to je opisati tako da bude predočena čitatelju poput tjelesne obnaženosti, prikazati dušu koja sa sebe skida jednostavni pamuk ili raskošnu čipku onih dijelova odjeće nakon kojih ostaje samo gola koža, činiti to vješto i s užitkom i u umu onih koji čitaju izazvati isto takvu raskoš istančanih osjećaja, zadatak je nimalo lak za svakog pisca. Ali autorica je u tome uspjela, zbacujući svaki lažni stid kao što se prije vođenja ljubavi odbacuje odjeća, i uvući će vam se u um poput uvlačenja u krevet s najdražom osobom da se tamo dožive najljepši trenuci.


Ovo je knjiga za polagano čitanje s uživanjem, poput vođenja ljubavi, ne seksa na brzinu čiji je cilj samo tjelesno olakšanje, već koncentriranog spajanja tijela i duša u krajnjem užitku. Svaki ulomak je poput jednog poljupca razmijenjenog s najdražom osobom, svaki opis osjećaja je poput jednog dodira, svaki osjećaj poput jednog drhtaja u situacijama kad srce brže zakuca a u nutrini nešto zaleprša, dok koljena klecaju a glava se muti od osjećaja. Blag poput nježnih dodira ali i uzbudljiv poput polagane predigre, ovaj tekst zalazi u dubinu tjelesnih i duševnih osjećaja, ponavljajući opise poput ponavljanja pokreta tijekom vođenja ljubavi, uvijek istih ali uvijek drugačijih i očaravajućih. Ova knjiga ne opisuje što se dogodilo, pa čak ni kako se dogodilo, ona opisuje što se događa, opisuje svaki trenutak u kojem jesmo i koji osjećamo. Autorica svoje osjećaje ogoljuje poput žene koja skida gaćice sjedeći na krevetu u kojem nije sama, ne žureći i unaprijed uživajući u svakom trenutku strasti koja će uslijediti. Njezine riječi, riječi su ljubavi, i emotivne i tjelesne, nekad blage a nekad žestoko strastvene, i ljubav i užitak u osjećajima tu su, u svakoj riječi. Na čitatelju nije da ih traži i nalazi, već da ih shvati u uživa u njima, kao što je ona uživala u trenucima koje opisuje i u samom njihovom opisivanju.


Cijeli vrtlog osjećaja je pred vama, na vama je samo da zaplivate u njemu i osvježite se činjenicom da je netko sve ono što možete osjetiti potanko i pažljivo opisao, a ta bura emocija koja kruži tijelom i umom osvježava poput kiše koja pročisti nebo i natopi zemlju. Osvježite se i natopite Dodirom obnaženih misli, svucite svoje predrasude i očekivanja kao što biste skinuli odjeću sa sebe, i pustite da vas ove riječi dotaknu poput nečije ruke. Polagano i s užitkom, uz pomalo izmiješane osjećaje i onu slatku zbunjenost koja je neizbježna pri susretu duša i tijela. Čitajte i uživajte.


Marko Fančović


view:  full / summary

...

Posted by blueperlaa on February 23, 2016 at 12:55 AM

INTERVJU S AUTORICOM




Gordana Majdak je nedavno objavila svoj prvi roman „Venerina muholovka“ za koji je profesorica Marija Juračić izjavila: „Prvijenac Gordane Majdak, intrigantnog naslova „Venerina muholovka“ počinje kao lagana erotska priča namijenjena čitatelju u nekom dokonom poslijepodnevu. Jednostavne kompozicije, pisana u prvom licu, prati doživljaje ekonomistice Ree, žene na pragu četrdesete godine života, od vremena njezinog emocionalnog kraha i poslovnog uspona. Rea je slična biljci mesožderki koju uzgaja njezin šef. Željna je muškog mesa i gotovo animalnog seksualnog apetita, čini se da će postati lak plijen uredskih spletki i vlastitog nagona. Kao biljka mesožderka, Rea osjeća gotovo nekontroliranu glad za dodirom i mirisom muškarca, ona ga želi kušati, sažvakati i odstraniti kao nešto što je zadovoljilo trenutni nagon i što se ležerno može ispljunuti.


Međutim, našavši se u svijetu kapitala, intriga i prijevara, Rea sazrijeva i otkriva nove ljudske vrijednosti; poštenje, iskrenost, lojalnost i britku kritičnost kojom oslikava blistavu bijedu dijela poslovnog svijeta.


1. Uvijek me zanimalo kakav to poriv natjera ljude da napišu roman. Gdje leži taj okidač zbog kojeg se late pera i počnu pisati? „Venerina muholovka“ je vaš prvijenac i sjećanje na čin stvaranja je još svjež. Zato vas smatram pogodnom osobom da udovoljite mojoj znatiželji.


Poriv leži u ogromnom izazovu. Smatram da nije lako osmisliti likove, radnju, udahnuti u sadržaj nešto autobiografskih elemenata, a da to ne zvuči suviše pretenciozno i barem pokušati da cjelokupni dojam čitateljima bude primamljiv, zatim na poseban način otkrivati i taj tako čudesan svijet mogućnosti i same inspiracije koje nam nudi pisanje. Iskreno, ta ideja me oduševljava i mami sva moja osjetila. Dakle, upravo navedeno za mene je snažan okidač pri pomisli da imam mogućnost nešto stvoriti, nešto opipljivo što se sprema između mekih korica romana. I naravno, ne smijem izostaviti ljubav prema pisanoj riječi jer je ona u mom slučaju uistinu snažan pokretač.


2. Dio radnje romana odvija se u uredu u koji Rea, glavna junakinja dolazi kao svježa radna snaga. Odmah na početku priče sukobljava se sa svojim šefom Arturom. Ponašanje njenog šefa bi se u današnje vrijeme moglo nazvati mobingom, seksualnim uznemiravanjem. Biste li i vi njegovo ponašanje tako okarakterizirali?


U ovom slučaju, ipak ne. Naime, nisam bila vođena tom idejom, već činjenicom da se između dvoje, bez obzira na njihov radni status, u trenu rasplamsala požuda, želja za prividnim rivalstvom koje ima zadatak pojačati potrebu za dodirom kojim se ujedno spontano izražavaju, nekontroliranom gladi koja je produkt obostrane privlačnosti izvan kontrole, što će vjerujem čitatelji tek postepeno razotkrivati jer ponekad, ma koliko da se otimamo ovakvim situacijama, one znaju uzburkati krv i unijeti u život strast i želju da se ruše neke prepreke, možda čak i nepromišljeno. Drugim riječima ,taj odnos od samog početka izlazi izvan okvira koji se smatraju „primjerenim ponašanjem“ u oba smjera, a ja se nadam da nisam prešla granicu dobrog ukusa.


3. Rea je upravo izašla iz jedne emocionalne veze koja ju je svojevremeno potpuno ispunjavala. Dugo apstinira i u njoj se budi animalna želja za muškim dodirom. Postaje li ona zbog tog svog nagona lak Arturov plijen?


Jednom kada se sruši emocionalno stabilna veza, veza koja je ujedno tjelesno ispunjavala dvoje na svim razinama povezanosti, ostaje praznima i potrebno je vrijeme oporavka. Upravo ta praznina u ženi ponekad izaziva tupu bol jer je tijelo opominje da je uskraćeno za dodir. Naime, mišljenja sam da se dodirom daleko bolje izražavamo nego riječima. U ovom slučaju Rea je lak plijen jedino vlastitih htijenja i potreba i to je ne odvodi u krivom smjeru. Naprotiv, vrlo je iskrena prema sebi i na taj način ona prvo upoznaje svoje iskonske želje jer ne pripada onim ženama koje tvrde da im muškarac nije potreban. Na neki način se suočava sama sa sobom, a upravo kontrast između dva muškarca koja su okosnica njenog života u tom razdoblju, dokazuje privlačnost u različitosti. Ipak se naše želje i potrebe s godinama, moguće, mijenjaju, a da toga nismo niti svjesne.


4. Kada su lijepe žene u pitanju, uredske spletke postaju neminovne. Doživljava li ih i vaša junakinja i ako da, kako se s njima nosi?


Uredske spletke ponekad su začin i ništa više od toga. One u svom korijenu možda razotkrivaju dozu licemjerja suradnika, želju za napredovanjem, iako poslovni rezultati nisu briljantni. Na neki način isticanjem među suradnicima, skrećemo pažnju na sebe. Rea, ipak, mnogo ulaže u svoj rad i maksimalno mu je predana, no u odnosu na neke druge žene, malo više drži do sebe i želi se svidjeti suprotnom spolu. To čak i ne skriva. Samim tim možda izaziva netrpeljivost kolegica, iako to nije njen problem. Biti lijepa žena ipak je daleko više od njene vanjštine i Rea je toga duboko svjesna, tako da je ne mogu omesti te sitne intrige i podmetanja. U konačnici njeni poslovni rezultati stoje iza nje i stavljam naglasak upravo na to jer takvo razmišljanje smatram vrijednim.


5. Osvrt na roman profesorice Juračić daje naslutiti da se radnja romana odvija uglavnom u okruženju poslovnog svijeta u kojem vladaju mnogi suprotstavljeni interesi. Firma u kojoj Rea radi surađuje s jednom uglednom talijanskom firmom. Odakle ste vi crpili materijal za ove podatke?


Taj dio je potpuno izmišljen, dakle, fikcija u punom smislu te riječi. Čak nisam bila u stanju imenovati posao kojim se oni bave jer sam lebdjela u nekom poslovnom svijetu koji nema čvrsto uporište. Mamila me jedino pomisao da moji glavni junaci dobiju priliku za zajedničko poslovno putovanje koje sam bezobrazno iskoristila na način da sam ih konstantno privlačila i hladila, dovodeći ih u situacije koje su im pomicale tlo pod nogama. Bio je to vrlo dobar izazov za mene, odvesti čitatelja na put, a ne izgubiti pritom tu snažnu poveznicu između Artura i Ree.


6. Jesu li svi likovi romana fikcija, ili ste imali neke uzore iz vašeg okruženja u stvaranju pojedinih likova? Zanimljiv je lik Reine prijateljice Sonje, iako ona stoji u sjeni zbivanja i bitno ne utječe na tijek radnje.


Sonja je stvaran lik i cjelokupan odnos između dvije prijateljice ima čvrstu podlogu u mojoj realnosti. Zaslužila je da je na neki način ovjekovječim jer mi već godinama iz dana u dan nudi ono što se naziva iskrenim prijateljstvom, iza kojeg nikada nisu stajali nikakvi interesi. Naime, jako dobro znamo kako je danas rijetkost imati uz sebe takvu osobu i ona se čuva kao dragocjenost. Eto, osobno sam našla način da joj se odužim za njenu odanost i toplo se nadam da će se čitateljima lik Sonje zaista svidjeti. Uz to, divno je imati uz sebe osobu koja vam neće podilaziti samo zato jer vas voli i poštuje, već naprotiv, dobro će vas oplesti kada smatra da se nepotrebno dovodite u rizične situacije.


7. Kontroverzan lik je Talijan Marino koji se nastoji ugurati u odnos između Ree i Artura. Lijep, bogat, samouvjeren i drzak. Jeste li ikada u životu sretali takve likove, odakle vam predložak za njegov opis?


Iskreno, nisam. Naime, predložak za njegov lik opet sam crpila iz vlastitih maštarija koje imaju u svojoj osnovi poruku. Upravo to što je fatalno privlačan muškarac, što je sklon isticanju svoje samouvjerenosti, nekako moćan i nadmen, što u sebi ima i dozu drskosti koja je ipak ženama na neki način privlačna, smatrala sam ga dobrim likom za usporedbu s Arturom. Rea je imala mogućnost povlačiti paralele i zagrepsti malo više ispod površine. Ta magnetska privlačnost između Artura i Ree, možda dolazi još više do izražaja kada se razmetljivi Talijan, koji koristi sav svoj šarm, nameće između njih dvoje. Uz to, dobila sam priliku razotkriti čitateljima zašto je lik Artura takav kakav je jer postoji razlog njegove okorjelosti, netaktičnosti u odnosu sa ženom, grubosti koja pak u Rei nije izazvala odbojnost.


8. Koja točka u romanu znači prekretnicu u Reinom doživljavanju svijeta? Koji je to trenutak u kojem ona postaje svjesna svoje ljubavi, svjesna da je pronašla muškarca svog života?


Prekretnica romana je nešto što se, možda, mnogim čitateljima neće svidjeti. Bio je to trenutak kada je ona dobila priliku da konačno raščisti sve svoje dvojbe.


9. Venerina muholovka je biljka mesožderka koju njeguje Rein šef Artur. Čini se da naslov romana ima i simboličko značenje. Kako ste došli na ideju da upravo to bude naslov vašeg romana?


Smatrala sam da niti jedna drugi naslov ne bi bolje odgovarao sadržaju, tako da sam bila prilično zadovoljna idejom o Arturovom hobiju, a simbolika upravo leži u tome da kada se najpoznatija biljka mesožderka dočepa svog plijena, vari ga i po nekoliko tjedana. U mojoj percepciji poruka je bila jasna. Kada žena uz sebe ima pravog muškarca, ne odriče ga se godinama. Naprotiv, razvija se uz njega jer je njegovana kao cvijet i može istaknuti svu raskoš svog senzibiliteta. Na ženi se to itekako primijeti, kao što se primijeti i na onoj koja vene jer je nesretna u ljubavi.


Mihovila Pasarić Walner
Intervju je objavljen na Portalu Očaravanje




http://https://www.webknjizara.hr/knjige/proza/venerina-muholovka-gordana-majdak

Roman se može naručiti na gore navedenom linku.



...

Posted by blueperlaa on January 13, 2016 at 3:05 AM




Sažetak:


"Prvijenac Gordane Majdak, intrigantnog naslova „Venerina muholovka“ počinje kao lagana erotska priča namijenjena čitatelju u nekom dokonom poslijepodnevu. Jednostavne kompozicije, pisana u prvom licu, prati doživljaje ekonomistice Ree, žene na pragu četrdesete godine života, od vremena njezinog emocionalnog kraha i poslovnog uspona.


Rea je slična biljci mesožderki koju uzgaja njezin šef. Željna muškog mesa i gotovo animalnog seksualnog apetita, čini se da će postati lak plijen uredskih spletki i vlastitog nagona. Kao biljka mesožderka, Rea osjeća nekontroliranu glad za dodirom i mirisom muškarca, ona ga želi kušati, sažvakati i ispljunuti kao nešto što je zadovoljilo trenutni nagon i što se ležerno može odbaciti.


Međutim, našavši se u svijetu kapitala, intriga i prijevara, Rea sazrijeva i otkriva nove ljudske vrijednosti; poštenje, iskrenost, lojalnost i britku kritičnost kojom oslikava blistavu bijedu dijela poslovnog svijeta.


Rea potvrđuje da se potrebe muškaraca i žena po svojoj prirodi ne razlikuju, da su one po svom životnom tkivu iste, samo se na potrebe žena nataložio debeli sloj povijesno uvjetovanih društvenih normi koje ona skida, veo po veo, ne gubeći pri tome svoju ženstvenost.


„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. I ono dokono poslijepodne u kojem smo posegnuli za ovom pričom, bit će ispunjeno."


- Marija Juračić, prof.



Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

Tisak: digitalni tisak knjiga - print na zahtjev



https://www.webknjizara.hr/knjige/proza/venerina-muholovka-gordana-majdak" target="_blank" rel="nofollow">http://https://www.webknjizara.hr/knjige/proza/venerina-muholovka-gordana-majdak

Roman se može naručiti na gore navedenom linku.




Sve je počelo na radionici kreativnog pisanja Centar Pisanja Cekape kao domaća zadaća. Od tada je prošlo gotovo punih pet godina. Popriličan broj sati provela sam pišući svoj prvi roman, a danas je on doživio svoju objavu i odlazak u svijet zbog čega sam silno uzbuđena, iako sam svjesna da on nije sam vrh hrvatske književnosti i smatram ga štivom za razonodu, te živim u uvjerenju da se čita s lakoćom, da ima intrigante dijelove, one šaljive, putopisne i ulazi u žensku psihologiju otkrivajući koliko smo ponekad nesavršene, kako i nas vodi snažan seksualni nagon, te smo sklone pretjeranom vaganju osjećaja, blagoj prevrtljivosti i naravno promišljanju.


Bez velike i nesebične pomoći književnice i profesorice Marije Juračić, vlasnice poetskog internetskog portala "Očaravanje" i obavljenog, ogromnog posla koji je odradila lektorirajući moj roman, pomoći prijateljice po peru Sofije Leopold Zavalić čija su mi zapažanja bila od neprocjenjive vrijednosti i mog grafičkog urednika, pjesnika Darka Dautovića, mlade fotografkinje Ivone Orečić, autorice naslovne fotografije; puno teže bi bilo ostvariti svoj san. Također sam zahvalna na financijskoj i moralnoj pomoći mojoj dragoj Sanji Kašćelan, zatim Petri Rep i Snježani Rep, vlasnicama kozmetičkih salona ''Luna'' i ''Tija''.


Posebnu zahvalu dugujem mojim sinovima, Filipu i Patriku, za sve one dane radosti koje su unijeli u moj život i za neprocjenjivu, obostranu ljubav, te voljenom muškarcu Danijelu Markočiću čija je podrška značajnija od riječi.


Nakon što završite svoj roman koji je svakako bio velik izazov za vas, suočite se s činjenicom da trebate izdavača i nekoga tko će bar malo pažnje posvetiti vašem radu, kome će biti važno što vi kao autorica želite. Osobno sam imala sreću da mi je s potpunim povjerenjem Redak webknjižaru preporučila književnica i profesorica Marija Juračić, te pjesnikinja Maja Šiprak čija je suradnja s Retkom bila svakako dobra i pohvalna, time potaknuvši moj interes. Bez previše pompe i hvale, kratko i jasno sam dobila naputak i konkretne informacije o kakvoj se tu suradnji radi i već prilikom prvog kontakta s gospođom Nikolinom Jelić imala sam dojam da ćemo ostvariti dobru, jednostavnu, produktivnu suradnju.


Danas je prilično teško pronaći nekoga tko vam pristupa sa srcem i unosi u svoj rad emocije i brigu za druge, za njihove potrebe i želje, a malo manje je koncentriran na financijsku konstrukciju. Upravo su Nikolina Jelić i tim suradnika Redak webknjižare pokazali sve ono što sam kao autorica priželjkivala kada sam se odlučila na izdavanje svog prvog romana.


Gordana Majdak



...

Posted by blueperlaa on December 12, 2015 at 12:30 AM

U otkucaju srca


Prva, opipljiva misao ovog prohladnog jutra dok se premještam u toploj postelji i ostvarujem se u zamišljaju budne emocije, zavodi moja čula:

                             ''Zadrži me u otkucaju, svoga srca.''

Još jedan dan uzet će nam dah, gurnut će nas u sutra, nestat će poput obrisa zamagljenog okna kojeg sam nemarno obrisala rukom kako bih uočila sivilo grada iako je danas potpuno nebitno vrišti li ovaj beton pod topotom vremena, prekriva li inje onu napuštenu topolu u samoći golu, miriše li na benzin i tutnji li gradom prazan vjetar. Ne marim. Živim, tvoja, u raskoši topline probuđenog srca. Ovdje moje vizije više nisu mračne, sjene su na mojoj strani i dodirujem te punim dlanom osluškujući tvoju tišinu. U njenom tijelu, u njenoj postojanosti borave moje riječi, sve moje misli raspršene u prašinu koja se taloži na namještaju na kojem mogu kažiprstom nacrtati srce i glasno izreći:

''Izabrala sam slobodu uz odlazak u svijet ljubavi, umjesto straha rastočenog poput otrova kojim sam se trovala uništavajući bit postojanja, jer svojevremeno sam gotovo izgubila vjeru u ljubav.''

Ostajem u tvome pogledu dok još nije prekasno. Nemam razloga za umiranje, dajem si priliku da kušam sadašnjost i ne skrivam ogrebotine. Otkrivam ti svako jutro ovaj svijet u kojem sam rođena kao Žena. No, ne tražim od tebe da postaneš dio moje prošlosti jer jedino je bitno da me osjećaš od kada me možeš udahnuti. Samim tim kao da prije nisam postojala ispunjena tek do pola, kao da nisam nekoć bila ranjena, zastrašujuća, a prepuna mogućnosti.

*

Gordana Majdak

Copyright ©2015


 

...

Posted by blueperlaa on December 9, 2015 at 2:10 AM

Izloženi Ljubavi


Dani polako ispunjavaju prosinac, ulaze u tijelo nezaboravne godine. Upravo u tim danima nalik lepršavom snu u kojem sam razbuđena i zrela za ljubav; boravim u tebi. Možeš li pojmiti, ljubavi moja, sav taj kolorit prekrasnih doživljaja, svu radost ispunjenih nadanja dok smo izloženi ljubavi; da upravo oni svjedoče o našoj srodnosti? Danas sam potpuno tvoja i prihvaćena. Stalno sam ovdje, utisnuta u ljubav poput nagog tijela koje se ušuškalo pod mek i topao prekrivač. Udišem te i obnavljam se u toplini tvoga zagrljaja, ne opirem se luksuzu svoga života otkako te ljubim. Iako te ponekad šutim, meka i nježna poput izvađenog pera iz jastuka i dotičem te jedino mišlju i spoznajom koliko te volim. Jednostavno je sve drugačije od kada ti ponavljam sebe, od kada živim za nas i danas se ne ustručavam krenuti u bajkovitu zimu. Zapravo, veselim se prvim pahuljama snijega, promatrajući kako se lijepe za čisto prozorsko staklo jer gledat ću u daljinu, daleko dalje od suznog pogleda; proživljavajući bliskost u udobnoj skrovitosti tvoga srca. I nadalje bit ću ti beskrajno zahvalna i nezatomljiva u svojoj rječitosti. Nadahnuta, prizemljena, a opet nekako čudesno bestežinska i prepuštena dragosti lijepih zbivanja, očaravajućih dodira pod punoćom tvojih toplih dlanova, pomahnitalih poljubaca jer i večeras si ovdje slatkast i neodoljiv, gladan i neumoljiv, a tako neupitno moj…


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on November 24, 2015 at 3:55 AM

Listopadske noći



Nekoć je postojalo to nepomično vrijeme, ukočenost nadanja i bezumlje strepnje. Nekada se nebo rasipalo poput sitnih kristala, ulazeći u zemljine pore. Noć je progutala dan, a nemir je okupatorski porazio moj mir. Sve je bilo sivo, pa i komadić moje duše ispružen na dlanu. Sve je bilo lažno, nazubljeno i oštro nalik sječivu, nalik koplju u nezaustavljivom proboju sve do srca koje je bolno zajecalo. Bol se razmnožavala. Tuga je raširila svoje prste i doticala je njima čak i treperavost jednog izgubljenog sna. Tada su i snovi bili poraženi, klečeći na koljenima. Želja za življenjem polako se isparavala, u omaglici sivila. Bila sam izgubljena za nadolazeći dan. Sve do jedne listopadske noći, kada su polet i smjelost ovladali mnome, a tvoje ruke su dobile našu priču. Od tada crpim snagu iz ljubavi. I nevjerojatno je kako nas život ponekad počasti i daruje nam upravo ono za čime smo bolno žudjeli, pa se u toj raskoši lijepih i zrelih emocija rađa kreativnost i želja za napredovanjem na svim područjima. Danas u jednostavnosti pronalazim ljepotu, no i dalje su ovdje tvoje ruke i dodir blag, pružajući mi sigurnost u pripovijesti o dva dlana. Povezani smo osjećajem pripadnosti, neprocjenjivim dodirom povjerenja; proživljavajući nas. Prolaze i nadalje listopadske noći, prolaze sve tuge i propasti oštećenog sna, a želja za življenjem ponovno ohrabruje od kada sam voljena...

Gordana Majdak

 

...

Posted by blueperlaa on October 11, 2015 at 1:50 PM

Godina Ljubavi


U gotovo savršenom i skladnom ritmu izmjenjivanja dana i noći, protekla je pažnje vrijedna godina. Godina Ljubavi. Prisutna među ovim zidovima, razasuta na zajedničkim putovanjima, ukorijenjena u Nama. Ona zaista nije bila obična, hladno plava ili zatvorena u staklenom kavezu. Nije nalikovala lavežu napuštenog psa, nije imala težinu natečenih kapaka. Jednostavno je bila ispunjena čujnošću lijepih zbivanja, nabijena emocijama i svježinom poput očaravajućeg mirisa mora. Bila je to godina koja nas je razvijala. Polako. Iz dana u dan, raspletivo i neraskidivo. Ne zapinjući o znojna tijela, o nabore laži, kroz zamućen vid pohotnika. Ne obmanjujući prijetvornim ushitom još jedan dan obojen žudnjom, bila je to godina u kojoj nas prepoznajem. Stvarne, voljene i srećom ispunjene.


Ta godina zajedništva bila je podalje od dvostrukih mjerila, od licemjerja slatkorječivih usana, a ponajviše od bludnog previranja po golim snovima. Nije nas hranila nasladom, već ljubavlju. S pravom zaslužuje posebno mjesto u našem životu, u vremenu koje smo ogolili i zauvijek potrošili. Jesmo li ga iskoristili na najbolji mogući način ne dokazujući se pred utvarama, već u ogledalu vlastitog viđenja na život kakav želimo i nadalje voditi udvoje, ne palucajući jezikom u prazno? Jesmo. Jer dovoljan je jedan osvrt na tvoje ruke i doticaj tvojih prstiju u blagom kretanju niz moj obraz. I pogled kojim te uokvirujem od kada te poljupcima budim. Dovoljno je da mi miris tvoga tijela ulazi u pore, da te mišlju nagrađujem, a riječju oblikujem. Tako me naša sadašnjost oživljuje i dani nas pamte. Na ovaj način mogu minuti još mnoge godine i neću se žaliti. Naprotiv. Podat ću se sa zadovoljstvom vremenu koje mi je preostalo. Ljubit ću ti dlanove i prije nego svane. I neću hiniti čednost.


Danas nisam samoj sebi nepoznata, tvrda poput kamena ili pak nestalna. Ti nisi čovjek od pustinjskog pijeska i muškarac u kiši, sazdan od promjenjivih lica i mramornog tijela. Naši životi isprepliću se poput godina čiji su dani dugi i topli, a noći mirne. Sve dok ne osjetim kako mi se primičeš s pogledom moje puti, s rukama tvoje gladi i željom voljenog. Tada ti šapućem o svojim emocijama, čiste kože mirisa ukusne dunje, rastočena u užicima i nedjeljivo Tvoja. Priznajem ti Ljubav. Obznanjujem zrelost vlastitih emocija i žudim za trajnošću našeg odnosa. Otkrivam ti svoje snove i govorim ti kako danas znam da nikada nije prekasno za snove. Veličajući tvoju zaslužnost u priči čije srce nosim u prstima, darujem ti sve ono što je dobro u meni. Svaku i najmanju lijepu gestu i bliskost mojih toplih bedara. Svu raskoš ustreptalog tijela, sklad pokreta i htijenja. Sve ono što postajem kada me ljubiš i na jedinstven, samo tebi svojstven način me stvaraš.


Gordana Majdak/2015

s posvetom voljenom povodom naše godišnjice

...

Posted by blueperlaa on September 7, 2015 at 12:30 AM

Priznanje


Misao rođena i ogoljena, želja preplavljena, u tijelu oživljena; ljubav postojana. Misli razbacane, oprane i nestašne; ruke su mi pune Tebe. Žena pažnjom zaklonjena, dodirom opljačkana, sebi nježno ukradena i jedno pismo na noćnom ormariću. Riječi ipak ne idu na počinak. Kovitlac strasti, tvoje butine sljubljene s mojima; igra gipkih pokreta što do vrhunca nas dovode. Slutiš li na koji način ti sada pripadam, prije nego što pismo otvorimo, postanemo plijenom divljih htijenja ili se prepustimo nježnostima? Često sam budna da bih te doživjela, prečesto sam tobom zauzeta; zaista opčinjena. Dišem te. Grad me promatra, ulice me uvlače u sebe, a moja klupa na jezeru Bundek trenutno zjapi prazna. Već neko vrijeme ne pričam s oblacima, već s Tobom. Mjeseci se kotrljaju, klize niz padinu sve do jezera i plutajuća je moja misao. Dolazi nam rujan.


Bliži nam se prva godišnjica sjedinjenja. Ostvaruje se sanjano, stvarnom željom nadahnuto i potrebito. I noćas sam tvoja, putenošću obdarena, glađu za tobom ispunjena. Sladim se tvojim tijelom, hranim se tvojim dodirima i nudim ti na uvid još jedno pismo. Gužvaš ga nježno pod prstima i guraš me uza zid podižući mi bedra u visini tvojih bokova. Znam da mojim riječima ne vjeruješ i ne dozvoljavaš obmanu njima. Prodireš u mene. Zahtijevaš da se izražavam dodirom, da ti pričam tijelom i vlastitim reakcijama na podražaj tvojih usana. Drhtim u tvome naručju. Dolazim nam u susret. Voljena. Želim ti sve priznati gledajući te u oči prije nego što mi se zjenice rašire od užitka, od spoznaje što mi radiš kada me uzimaš. Grad je još uvijek ovdje; zar ne? Kiše su ga dobro oprale, a nekoć su to bile moje suze. I ti to znaš. Rujan nam je stigao. Ponedjeljak; obećava.


Gordana Majdak/2015

 

 

...

Posted by blueperlaa on September 3, 2015 at 2:45 AM

Ispružena ruka


Što sam mogla činiti sa svime što mi je oduzeto, baš onaj kišni dan kada su željezni oblaci dodirivali tlo? Pričinjalo se kao da nebesko sivilo zahvaća u cijelosti zemlju. Dan je bio plačljiv, možda jednako kao i ja. Brisala sam suze ne priznajući glasno gubitak. I tada sam prkosila tminama. I tišini. U dubini sebe same i nadalje sam vjerovala da ću jednom iznova izgraditi ljubav. Bio je to moj štit. Obrambeni mehanizam protiv zamračenog uma, i rapsodije ludila kojoj sam još donedavno svjedočila promatrajući krvnika u svom rušilačkom pohodu na ljudsko dostojanstvo. Već tada sam naučila kako nas zlo vuče tlom, kako nama rovari zemljom koja je sada bila natopljena kišama i žedno nas je pila. Ipak, odnekud sam crpila snagu da se izvučem iz mulja. Možda je to bila Tvoja ispružena ruka i nježan dodir nakon udaraca kakve zadaje nemilosrdan dan. Vjerojatno onaj u kojem sam se imala priliku uvjeriti na što je čovjek sve spreman ne bi li ispljunuo gorku utrobu, kako bi razotkrio svoje ruke jer s vremenom se ipak skidaju rukavice, ali i odijela ispod kojih se skuplja miris čovjeka ili okorjeli smrad.


Sada već poznata bliskost tvog muškog tijela, jamči mi toplinu. Nije tu samo riječ o toplini koju pruža drugo tijelo smješteno uz moju nagost jer odavno sam spoznala da postoji bitna razlika između ljubljenog i potrebitog dodira. Tijelo naime ima potrebu utažiti glad i biti dio igre gladi u samotnim noćima, u pogledu na neumoljivu stvarnost uskraćenog dodira ili jednostavno kroz činjenicu koliko je hladnoća bolna. Ona hladnoća izazvana manjkom bliskosti, nedostatkom privrženosti ili osjećaja pripadnosti. Tada je jastuk također hladan, a ruke su nam željne zagrljaja. Plahta je gruba, a prekrivač je uzorka samoće ispod koje se zgrčilo toplo tijelo. Kontrast izaziva suze. Istina je zloglasna i stoga sam danas na Tvojoj blizini još više zahvalna. Blizina Tebe ljubi me, kuša me, razotkriva trajnost ljubavnog odnosa. Podsjeća me svakodnevno na to koliko sam stvarna.


Ponekad sam gubila nadu podajući se utvarama. Bila sam malodušna i potpuno osjetljiva na podražaj samoće, iako sam hinila potrebu za bliskošću jednako kao što to danas čine i neke druge žene ističući da su sebi dovoljne, da im odgovara što druga strana postelje zjapi prazna. Jer jednom kada sam kušala gorak okus tijela, kada sam ljubila prolijevajući suze i prezirala jutarnji pogled na vlastite usne u ogledalu; dodirnula sam dno. Teško je tada vratiti se iz tmine, ući u svjetlo. Ne ide to preko noći, mimo mjesečevog pogleda. Potrebna je hrabrost i pozitivna energija koja se doslovno rasplamsala od kada sam dospjela u Tvoje naručje. Istina je da nas loši ljudi vuku na dno utiskujući nas upravo u vlažnu zemlju. Istina je da nam kvalitetni ljudi otvaraju horizonte, a ljubljeno biće ne grije nam samo postelju već i srce. Tada se još željnije privijam uz tebe, udišući zahvalnost. Nadvija se nad našu postelju i naša zajednička jutra kada imamo priliku probuditi ljubav.


Rekli su da smo gospodari svoje sreće, učili su me kako prigrliti vlastiti život, dali su mi do znanja da je bitno pokrenuti se i imati ciljeve. Pregršt informacija ljubilo je moje tijelo, a pozitivna misao otvarala mi pore. Svojevremeno dala sam se riječima ljubavi, dodirima od pamuka, emocijama od stakla. Ponudila sam se nebu. Sjećam se mnogih trenutaka koji su mi razotkrili bedra, ali i suza plave boje. Ipak, nisu mi rekli da je praznina uzajamno hladna. Da se u njenoj raskoši razmnožava tuga. Nisu me naučili kakao stavljati šminku, a da pritom ne uprljam obraze. Zapravo, život me nije vodio za ruku i nerijetko me zaobilazio. Danas znam da nije bilo tako, već sam se jednostavno bojala i bila nedovoljno odvažna. Sada kada su tvoje ruke tu, sada sam konačno ispunjena. Sada mi je koža na toplome, a srce ugrijano. O tome mi nisu pričali niti onda kada su me pljuvali, voljeli, riječima tukli. Zaista nisam znala da je i to moguće. I nebitno je, jer nekako s vremenom sve više uživam u mekoti biranih riječi, u tvojim poljupcima iznad obrve i znacima pažnje koji upravo grade našu ljubav.


Gordana Majdak

 

 

 

 

...

Posted by blueperlaa on August 20, 2015 at 2:45 AM

Snovi mogu čekati


Ne zašivam usne. Pričam, spontano ulazeći u vlastite tajne. Zapisujem riječi. Između tame i svjetla, razotkrivam nježnost razbuđenih misli. Prisutna i nadasve tjelesna, otpijam gutljaj kave. Još udobnije se smještam kako bi moje misli uživale u udobnosti inspiracije. Inspirirana sam tobom. Jutros, kao i kasno sinoć. Četvrtak je. Razmišljam jesam li jučer pisala, jesam li bila svjesna težine tvoje ruke nehajno prebačene preko moga ramena i zagrljaja, prije nego što se ugasila srijeda. Znam da dani prolaze i nekako se nemilosrdno odvajaju od života. Znam da te moram sačuvati jer ti si vrijedan toga, poput izvora. Dublje zapisujem riječi, rađajući pisma. Tvoja su; želim da to znaš.


Osjećam srce u utrobi ispunjeno krvlju i tobom. Nudim ti se kao zemlja. Strpljivo čekam tvoje razotkrivanje, putovanje dodirom mojim reljefom. Moja bedra te griju poput sunca. Tada mi razotkrivaš lice poljupcima. Želim doživljaj zapisati između zagriza finog peciva i soka od iscijeđene naranče. Biram riječi. Kako misao što bolje uokviriti njima jer upravo ta misao u sebi nosi klicu tek usađenih emocija kojih sam odnedavno postala svjesna. Postao si nedjeljivi dio moga života. Moje nasmiješeno lice.


Tražim opravdanje za sreću jer me ponekad nevjerica truje. Zar je zaista moguće da sam dobila Tebe, željnog moje ljubavi u trenucima dok me život bjesomučno raznosio, bacajući me o hridi, o tvrdo tlo? Zar zaista osjećam tvoje ruke dok odolijevam prljavim riječima i postupcima prošlosti, dok se otimam demonskim snovima, uzdasima mrvljenim u prah? I mogu li nas danas opjevati zbiljom, ljubiti mišlju i vjerom u ljubav jer nije oduvijek bilo ovako. Nisam uvijek bila smirena i radosna. Nekoć sam zazirala od tame što je puzala zidovima tišine. Znaš, pričala sam ti o tome koliko je moja bojazan bila stvarna i kako sam strepila da ću ostarjeti sama.


Danas je dan prepunjen ljubavlju, a noć će biti ispunjena tvojim rukama i mojim toplim bedrima. Prožimat će nas java. Doživjeti ćemo orgazam. Snovi će malo pričekati dok ne potrošimo uzdahe. I sutra ću se buditi tvoja i ti nećeš izaći iz mene. Sve će biti upravo onako kako priželjkujem, oživljavajući emocije. I nadalje ispisivat ću riječi puštajući svjetlost u našu sobu kroz poluotvorene kapke prozora. Odlučila sam živjeti ljubav. Zaboravila sam na čujnost zlobe, na ogrebotine i trnje. Zanemarila sam prošlost kao što se zanemaruje ocvali vrt u kojem su uvenule nekoć bodljikave ruže.


Volim te; dodajem na kraju pisma zapisujući datum; 20. kolovoza 2015, četvrtak.


Gordana Majdak

...

Posted by blueperlaa on August 19, 2015 at 1:05 AM

San udvoje


Noć me napušta. Ljetno jutro me zavodnički vabi dok još malo skupljam udove oko tvoga tijela i milujem te pogledom. Znam da se još jedan dan otima sadašnjosti, ubrzo će minuti. Moramo ustati. Svjesnost me ljubi. Ljubiš me i ti upravo u tom prvom zagrizu jutra, u okusu moje kože i sve što mi jutros treba je spoznaja da uvijek iznova otkrivam svoje postojanje u tvome dodiru. I budna sam, u snu udvoje. Zapravo od svanuća, od trenutka kada sam naučila biti sretna.


Gledam te usnama, udišem te mislima i smiješim se u zjenici tvoga oka. Znaš li što je to? To je moja tišina, moj beskraj nasamo s tobom. To sam ja, ostvarena. Zahvalna. Zatim se primičem još samo malo bliže tvome tijelu da mi put kušaš jezikom, da; tu odmah ispod pupka. I želim da mi daruješ drhtaj tijela, slatkast osjećaj nemoći, vrhunac tvoje moći jer ti mi dlanovima obuhvaćaš bedra kada poželiš i uvijek kada te u sebi trebam.


Zaista; služim se ovim riječima da bih nas dočarala. Zapisujem datum; 9.kolovoza 2015, nedjelja.


Uskoro pakiram mali kofer i napuštamo grad. I opet imamo priliku otkriti neotkriveno, doživjeti neproživljeno, biti dvadeset i četiri sata zajedno. Iako mi se ponekad čini da je premalo kako je to davno ispjevao Jurica Pađen. Znam da se sjećaš te pjesme, mladosti i vremena koje je tek valjalo ispuniti našim životima. A on je bio čudesan. Podijeljen. Stvaran. Tada nismo slutili da će nam se jednoga dana spojiti životni putovi, da ćemo vrijeme nama oblikovati i putovanja doživjeti onako kako ih doživljavaju putnici svjesni prolaznosti. Istina, život nas nikada nije čekao na nekom napuštenom peronu. O tome bih mogla jednom pisati osluškujući nas kako živimo zajedno, istovremeno nas utiskujući u riječi.


Valjalo bi riječi pomno birati, iako ti znaš da su one zapravo vrlo šutljive u odnosu na moj pogled. Na moje ruke. Ponekad se namjerno ponavljam, iz prkosa, iz potrebe i želje. Tada se vraćam tebi u tišini naše sobe. Govorim ti; volim te. Tiho, jedva čujno ali dovoljno glasno da znaš kako se od dragosti razbijam o tebe. Dijelim se na trenutke radosti, na sve one uzdahe koji cijede noć, na ljubav. Tako podijeljena iznova postajem svoja.


Svejedno je gdje se nalazimo, je li to Venecija koju sam godinama željela posjetiti ili maleno, obiteljsko imanje nedaleko od Zagreba, Stara Vodenica u zagrljaju zagorskih brežuljaka i mirisu domaće kuhinje. Zaista je svejedno divim li se spretnosti gondolijera i savršenoj ravnoteži dok gondola reže površinu uskog kanala, a u daljini čujem galebove i crkvena zvona ili te promatram u kapljici dobrog vina, ljubeći ti usne opojno. Ponavljajući ti tiho koliko te volim, u prirodi svoga bića. Zanesena, podatna i s onim izrazom lica kojim sam te zavela; iznova proživljavajući Nas dok u dodiru kože vodimo ljubav.

 

Gordana Majdak

...

Posted by blueperlaa on July 19, 2015 at 3:15 PM

Bestidna misao


Moguće nesposobna da ovladam životnim žudnjama često sam odlazila u razvrat osobne osamljenosti. Nebrojeno puno puta pokleknula sam pred uzorom moje svijesti, hraneći se sobom. Ponekad sam nadilazila otrov mojih misli, pletući trenutke i podražaje, ispreplićući tijela i događaje; otkrivajući prelijepe krajolike muškosti.


Zalazila sam u svjetove potentne ćuteći drhtaje, pazeći pritom da se ne ogriješim o vlastite egoistične porive. Iako, uglavnom, bezuspješno jer sam i nadalje dovoljno voljela sebe zadovoljavajući nagon neiživljene Žene. Moja povijest je bujala, a ljubav me negdje strpljivo čekala dok sam gradom prolazila spoznajući muške uzorke, kao vlastite interesne čulne naslade. Voljela sam i tada, mada manjim intenzitetom. Voljela sam tijelom, bestidnim priznanjem i otvorenom prisnošću. Voljela sam drugačije nego što volim danas. I bilo je nešto apsurdno u tom vremenu, u tim ogoljenim noćima, u toj neodoljivoj raskoši erotičnih obmana.


Ipak, danas se ne bih vratila. Danas znam kome pripadam, dok prevrćem nage misli u znojnoj sobi. One nadalje ostaju Tebi vjerne, iako znaš da sam voljela i prije tebe. One su u ljetnim danima potpuno gole, lijepe i zaobljene, te su jednostavno tvoje. I dok se Mjesec naginje na onu stranu noći koja nas ponekad razdvaja kada kilometri zjape između nas. I mladim jutrom dok dan tek obuva birane cipele, a podne nas vatreno dodiruje. Zapravo uvijek i zauvijek, iz prkosa i iz ljubavi. Iz slatkog osjećaja pripadnosti.


Sada zapravo više i ne moraš ništa reći. Dovoljno je da se zagledaš u moje grudi, da klizneš pogledom sve do pupka i položiš ovdje svoj dlan jer iznutra te osjećam. U meni si od prvog dana koji se zavio u studen, od prve neumorne kiše čije smo skakutanje kapi zajedno osluškivali stojeći zagrljeni uz prozor, od one noći kada si me uz vatromet uveo u ovu godinu. Od pogleda kojim daleko više pričam nego riječima, skidajući gaćice sve do gležnja, odnosno od vremena kada sam ti se podala oprana od tuđih dodira. Čista i jedino tvoja.


Sve prije tebe ostaje blijedo sjećanje na potrošeno vrijeme života kojem više ne pripadam i kojem nikada ovako nisam pripadala. Razmišljajući o tome, danas sve više spoznajem zašto sam oduvijek znala da mi je četrdeset i treća godina u koju sam zagrizla suđena i presudna, kao prijelom života. Od tada živim sebe kakvu sam oduvijek željela okusiti, spoznati, dati. Upravo u tom davanju ogleda se moje jedino lice koje imam, osmijeh kojim te darujem od ranoga jutra, od kada zijevnem snena i privijem se uz tebe. Ili dok spuštaš svoje tople dlanove na moje bokove, uzimajući me straga, dobro znajući da se u leđnom žljebiću skuplja vlažnost izazvana uzbuđenjem i dodirom koji mi pripada.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on July 1, 2015 at 1:05 AM

Starica veselog osmijeha



Biti oduševljena starinama, davno napuštenim kućama i urušenim zdanjima, malim predmetima s patinom prošlosti i svim onim detaljima koji u sebi nose duh prošlosti; za mene osobno ima poseban značaj. Naime, odavno sam naučila da dijamant ne sjaji kada je u prljavim rukama, da se naoko skupocjenim darovima ljubav ne kupuje, jednako kao što znam da su neke stvari neprocjenjive i njihovu vrijednost ne određuje pečat materijalizma, već čista i zdrava emocija, te osjećaj za lijepo iako izvana nema ulašten sjaj i slikovitu privlačnost. Iako, sve ono što na suncu sjaji ne mora nužno biti svjetlucavo i blistavo, kao što nikada neće zasjati prljav obraz dvoličnosti ili shodno tome nikada ono što je u osnovi trulo neće nas slasno nahraniti svojim okusom jer uvijek će se osjećati okus plijesi pod jezikom.


Tako sam potkraj lipnja imala priliku upoznati Njegovu gotovo napuštenu kuću smještenu u srcu skrivenog, talijanskog sela, tik uz samu crkvu čije nas je jutarnje zvono budilo svakog jutra točno u pola sedam. Bilo je to vrijeme buđenja još jednog od mojih zaljubljenih, sretnih dana u zagrljaju voljenog mi čovjeka. Muškarca mojeg doba kojem pripadam upravo sada, dok me osvajao miris potkrovlja pomiješan s mirisom prašine, lavande i osušenih borovih iglica. Budila sam se s pogledom na odškrinute, oštećene škure, znajući da se u njihovoj blizini gordo propinje marljiva, ulična lampa.


Kuća je draga starica još uvijek veselog osmijeha, toplog pogleda na moje bivstvo i dočekala me ponudivši mi dobrodošlicu, gostoprimstvo za dušu i tijelo jer čovjek je sretan tamo gdje stanuje ljubav. Tako se potkraj lipnja u tu staru i oronulu kuću napuklih zidova i klimavih stuba uselila na nekoliko dana ljubav ispričana u našim zadržanim pogledima, utonuću u san nakon šaputanja na jastuku od guščjeg perja, te se budila vesela u svim onim lijepim zamišljajima koji su nekada ovdje stanovali jer znam da smo je na trenutak podsjetili kako je to nekoć bilo dok se u njoj živjelo.


Danas ona miruje i strpljivo nadalje očekuje naš skorašnji povratak, a moje srce je ispunjeno stoljetnim izmaštanim i onim proživljenim, te ispričanim pričama, slikama koje se nadvijaju nad stari i mekan futon u suton, koje bilježe gotovo stogodišnji okviri slika koje su s vremenom izgubile boje i jedna od njih prikazuje nezaboravljene supružnike, upravo one koji su postavili kamen temeljac. Možda je njihova priča nalikovala našoj i možda smo s razlogom dospjeli zajedno ovdje, a ne u neki mondeni hotel, u neko razvikano, raskalašeno turističko odredište gdje je etiketirana svaka usluga kao precijenjena kurva i gdje se serviraju pekmezom punjene kiflice s komadićima stakla.





Gordana Majdak

 

...

Posted by blueperlaa on June 26, 2015 at 9:55 AM

Kada sam dobila Tebe



Presvukli smo živote odbacivši stare, istrošene boli i neumjesnost svih ružnih riječi koje su svojevremeno dozrijevale kao plod neuspješnosti krnje ljubavi i kada nije bilo moguće razviti zdrav i kvalitetan odnos skinuli smo kožu. Tada smo zajdno vratili lice s osmijehom i otišli u grad udomljen na moru. U maleno, pitoreskno mjesto šarenih boja, uskih ulica i simpatičnih pročelja, te gotovo skrivenih konoba s terasama primamljivih mirisa. Držali smo se za ruke, ljubili smo se u zalasku sunca, hranili smo tijela dodirom i razvijali se u našoj ljubavi. Zatim smo otkrili ulicu iznad koje su se nadvili šareni kišobrani, divlju plažu i more do gležnja, te razrušeno zdanje koje je nekoć pripadalo također zaljubljenima i navodno su i oni imali svoju životnu priču, lijepih spoznaja koliko je ljubav za smrtnika zapravo važna i kako bismo bez nje duhom bili siromašni, mišlju osiromašeni.


Tada smo se izložili suncu, gledajući se u oči. U tvom pogledu bila sam zaštićena i nastavili smo dalje putovima lavande, maslinovog ulja i dobre kapljice vina. Nastavili smo dalje odlazeći u morsku noć, u zvjezdano nebo, u jutro galebovog vriska. Ispričali su nas zajednički sati koje smo provodili i riječi koje smo s tijela skidali i tada sam te naučila iznova odijevati riječima i ljubiti rukama. Sačuvao nas je miris mora i svaka iskrica slanosti na samoj površini, zavodljiv ljetni povjetarac i svakojakost neodoljivih delicija koje smo kušali otkrivajući našu povezanost jer satima smo mogli sjediti sučelice za drvenim stolom, pod bambusovim trijemom; dodirujući se koljenima.




''Kada sam dobila Tebe ljubavi moja, moj život dobio je Nas.''


FOTO: Gordana Majdak/Umag, Poreč, Novigrad.

 

...

Posted by blueperlaa on June 18, 2015 at 3:30 AM

Ostavljam vam sebe




Svojevremeno razotkrivajući snagu u samoći, sve svoje poraze u tišini, sve ispisane misli razasute bespućima hladne matrice; oživjela sam sebe na rubu malog i lažnog svemira, u ništavilu bunila i prstohvatu prašine. U ustajalom zraku skučenog prostora zidove sam suzama oprala, a prljav pod toplim dlanovima satima sam čistila klečeći na koljenima, dok je silovit vjetar lomio ionako dotrajale škure. Kao i neka moja sjećanja koja su se naginjala kroz prozor, raspršio se svaki trenutak u nepovrat iako je bio težak poput kamena, a lakši od vremena koje mi je bilo darovano, no opet nekako silovit u nadanju, u vjeri u ostvarenu ljubav i neodustajanju.


Upravo su neka zbivanja nalikovala vrisku kože, muku u žednome grlu, hrapavom izričaju i molitvi pokraj životnog puta gdje bih ponekad, zastajkujući, primijetila raskoš plavih potočnica; naravno u proljeće. Bili su to rijetki trenuci i neminovna zbivanja izlaskom iz samoće, malim ali značajnim pobjedama nad tišinom i opet razasutim, ispisanim mislima u bespućima hladne matrice. Mnoga moja djela nisu pronašla put do željenog srca, a neka su izdahnula prije mene. I sada dok me nema, dok sam samo sjećanje na proživljeno, na odlomljen komadić ničega, ostavljam vam sebe. U nabujalim osjećajima, u silini i raskoši zdravih emocija i nadasve, u miru sa sobom.


Nemam više vremena za tugu, za sjedenje nad kostima života i patetično cviljenje kroz katarzu odabranih riječi. Nemam dovoljno vremena niti za iskazivanje ljubavi riječima, jer odnedavno daleko ljepše pričam pogledom u mraku, u tišini ogledala, u odrazu vlastitog nadahnuća; proživljavajući svjesnost dodira. I ne, ne obmanjuje me toplina ljeta. Jednostavno mi se dogodila Ljubav. I bit će da je to odluka svemira, nepotisnuta želja svakog pedlja moga bića, širom otvoreni prozori s pogledom na jedinu stvarnost koju u sebi trebam, jedinu žudnju kojoj se dajem. Jer odavno me noć ispisala, a bol nije nadjačala moja bedra uzevši me nedostojno, niti me život u konačnici nevoljenom obilježio. Sada je lako naginjati se kroz prozor i ponekad satima promatram kako je zub vremena nagrizao škure, a i dalje su neprolazno lijepe.


Foto: Gordana Majdak/ Gradisca d'Isonzo/Italija

 


...

Posted by blueperlaa on June 8, 2015 at 1:15 AM

Oživjeti Ljubav




Skinuvši ovaj prvi sloj lipnja, razotkrila sam nekoliko dana u iščekivanju kojima sam hrlila u susret sve do onog trenutka kada su se razlistali u satima koje ću uz tebe, vjerujem, zauvijek pamtiti. Tako u životu postoje trenuci i zbivanja koja s vremenom potisnemo, zaboravimo jer su bili samo blijeda patina, proziran sloj sreće kojoj smo se nadali ili ih jednostavno zanemarimo jer su nas na bilo koji način oštetili s obzirom na to da prokletstvo neljudskosti ipak ima vijek trajanja. U mudrosti, naime, ne dajemo zlu snagu i ne dozvoljavamo njeno razmnožavanje jer nasuprot tim zbivanjima postoje i ona koja su vrijedna pažnje.


Tako su ti počeci lipnja skinuli ovojnicu s nekoliko dana koje sam provela uz tebe, podalje od svih loših sjećanja i nemilosrdnih doticaja, od onih koji su ostavili trag bolnog ranjavanja. Poklonila sam pažnju promišljanju o ljubavi, o osjećajima koje trenutno odijevam i moguće, prikrivenom strahu koji čuči negdje duboko u meni jer još uvijek strepim da ćeš se rasplinuti poput sna.


Ne, nije riječ o manjku samopouzdanja, o tome kako strepim da ne zaslužujem više i bolje od života koji sam kušala do sada. Ne, nije riječ o tome da ne vjerujem tvom i mom osmijehu, tvom i mom dodiru i kojim progovaramo o nama i svim onim posebnostima u koja smo zavili naše vrijeme, već naprotiv, čovjek se vjerojatno boji i strepi da će izgubiti upravo onda kada mu je ova emocija zaista značajna, kada mu je ovaj osjećaj potreban kao zrak i kada mu netko daje poseban pečat u vremenu u kojem biva.


Odavno sam se odrekla misli da sam sebi dovoljna, da mi nitko ne treba kao životni partner jer vjerojatno bih završila kao neke moje nesuđene prijateljice koje se hrane kostima i borave po tuđim krevetima, ne pripadajući nikome. Od svakoga uzimaju samo ono što im treba ne bi li bile žive, stavljajući skupocjene parfeme na zapešća, iako na ribu smrde. Vonjaju u svojoj tišini. I tada sam zapravo shvatila da nam neki ljudi ulaze u živote samo kako bi nas upozorili na to da ne želimo tako skončati kao oni, da ipak imamo pravo na izbor odvažimo li se pružiti ruke prema ljubavi i svim onim okusima koji su drugačiji od okusa truleži.


Taj dan promišljala sam i o tome da rijetko u životu u jednoj osobi dobijemo sve ono za čime smo žudjeli i odjednom me životno iskustvo bacilo na koljena. Koliko li je samo onih koji umiru u sebi jer se daju nevoljenima? Koliko li je samo onih koji se guše u svojim porazima jer kada su imali priliku poduzeti nešto skrivali su se ispred vlastitog ogledala, upirući prstom u druge? Baš taj dan, početkom lipnja nekako sam pretresla svoj život izvadivši ga iz ladica i škrinja, iz kante za smeće i iz one skupocjene kutijice koju sam dobila na dar i u nju je valjalo spremiti svu onu bižuteriju koju mi je život poklonio i koju volim daleko više od zlatnog nakita.


Da, neke stvari u životu imaju cijenu, prikrivenu i onu dobro istaknutu etiketu odavno sam se uvjerila, pa sam tako taj dan, ničim izazvana promišljala i o tome ima li ljubav svoju cijenu i može li se nekako etiketirati emocijama, suzama, orgazmom? Srce mi je zatreperilo pri pomisli kako se u ovom razdoblju od kada te ljubim, niti jedna emocija nije stavljala na vagu. Baš niti jedan događaj kojim si me osvojio nije imao cijenu, niti sam se uz tebe ikada osjećala prodano, jeftino ili pak precijenjeno.


Prisjetila sam se i priča o Markusu i Luni koje sam svojevremeno ispisala i kako je Marija rekla da ih prebacim u prvo lice jer su neke najljepše ljubavne i životne priče tako posvećene voljenom biću i ukoričene su kao dragocjena i bezvremena emocija. Prisjetila sam se onog osjećaja kada sam našoj priči udahnula ljubav kroz koju osjećam koliko sam voljena i kako je to sjajan osjećaj biti lišen smrada. Ali, kako to obično u životu biva kada se ipak nađemo u krivim rukama i dozvolimo da nas ranjavaju jer smo željni pažnje i života, tako i sada ne mogu se oteti dojmu da još uvijek ponekad strepim da ćeš se rasplinuti kao san, onaj lipanjski koji trenutno živim jer konačno sam dobila ono za što smatram da zaslužujem u svim svojim ogledalima, potkožna i svoja, nesavršena. Strepim jer te volim i jer me ti voliš nazad. Strepim jer se za sreću strepi u titrajima uplašenog srca, jer se za ljubav dajem cijela.


I sada te promatram dok spavaš na lijevome boku, upravo sada dok ispisujem ove misli i osluškujem tvoje disanje. Pitam se znaš li koliko te zaista volim? Koliko sam uz tebe sretna i kako je moje vrijeme dobilo novo srce od kada te ljubim? Kako moj život sada ipak ima cijenu koja se mjeri neprocjenjivošću, koja se mjeri otkucajima srca, a svaki dan koji mi je uz tebe darovan nudi mi mogućnost da te volim svom snagom svoga bića, svim promišljanjima pa i strahovima koji me noću vrebaju i ponekad podsjećaju na smrt jednog neprolaznog sna.


Vjerojatno se ponekad bojim da ću te izgubiti jer sam drugačija od kada te ljubim. Promijenila sam se od kada sam srce popravila, od kada ga u tebi mogu napipati poput najljepšeg proživljenog sna. Naime, sve je drugačije od kada sam zavoljela sebe u tebi, od kada sam se otisnula s obale zla, plivajući prsno u susret sutonu ili sam jednostavno na svoje posljednje putovanje krenula bosa.


bilješka;


Jesu li to zaista moje ruke u nježnom doticaju, naslućene u tvome zagrljaju, ispružene prema mom svemiru? Jesu li to zaista moje oči u pogledu na dan koji se sažima u nezaustavljivim mislima na tebe, širom otvorene i u snu sanjane, uokvirene sitnim borama sreće? – pitala sam se nešto prije nego što sam zatvorila omalen, plavi kofer spreman za još jedno zajedničko putovanje; kao što sam i ja u srcu već odavno spremna za Ljubav i osmijeh života.


Uzvraćaš mi osmijeh i tada tiho izgovaraš: ''Prelijepa si kada si sretna…'' Zatim se pričinja kao da se cijeli dan skupio u tom jednom pogledu na moje usne i oči. I znam; ovdje sam prisutna. Nepritajena, za ovaj osjećaj oživljena. Samo je pitanje spoznaje novog trenutka kada ću osjetiti kako pod nemirnim prstima gužvaš nabore moje haljine, podižući njen rub preko željenih bedara, ne skidajući i dalje pogled s mojih usana jer za tebe sam oblikovana, za Nas stvorena.


Put nas je odvodio preko Slovenije, sve do Sjeverne Italije i nekoliko gotovo skrivenih primorskih gradića. Put nas još uvijek odvodi neotkrivenim stazama, kamenitim klisurama isušenih rijeka, katakombama i vinskim podrumima, kilometrima dugim pješčanim plažama; zatim sve do stoljetne, na tradicionalan način zidane kuće koja je u ovo godišnje doba toplih zidova, otvorenih škura, s mirisom mahovine i pročelja, hladnih kamenih kocaka. Moj životni put prostire mnogobrojne šetnice kroz tvoje srce, iz dana u dan otkrivajući mi čist obraz, poželjan dodir i toplinu kakvom isijava jedino iskrena priča usred koje se nalazimo promatrajući svoje ruke.


Tada se sve manje pitam jesam li to zaista sada ja, lakog koraka, zaogrnuta bezvremenim emocijama jer voljela sam te i kada te nisam poznavala i bila dio tvoga života. Volim te još iz vremena priželjkivanih snova, zavodljive vječnosti i nadanja, još od onda kada sam srce na panj stavila i životu se podala. I danas dok zajedno otkrivamo malena Talijanska sela, zanimljivosti urezane u kamen, dok se kupamo među meduzama i promatramo zagrljeni zalazak sunca; moja emocija ne jenjava.


Naprotiv, sve lakše i sigurnije hodam bosa.




Gordana Majdak

FOTO kolaž: G.M./ Savogna d'Isonzo, Sistiana, Rubia, Monte San Michele, Grado, Gradisca d'Isonzo, Grado Pineta, Gorizia i Palmanova.

 

 

...

Posted by blueperlaa on May 31, 2015 at 12:10 AM

Za Nas stvorena


S okusom slatkog nemira ovaj trenutak upravo upijam svom snagom gladnih čula i izgleda kao da se cijeli dan sažima u mom pogledu na tebe, dok mirno ležiš pored mene nudeći mi svoj dlan. Igram se tvojim prstima, brojim ih i smiješim se; zatim ti polako i nježno ljubim dlan. Njegova toplina grije mi usne. Duboko u sebi nastanjujem emocije i dalje te promatrajući netremice. Osjećam da ti nije tijesno u vlastitoj koži, da ne nosiš na leđima breme razočaranja, da ti je život proteklih godina nekako smjelo otvarao sva vrata.

Zračiš zadovoljstvom. Uzvraćaš mi osmijeh i tada tiho izgovaraš: ''Prelijepa si…'' Zatim se pričinja kao da se cijeli dan skupio u tom jednom pogledu na moje usne i oči. I znam; ovdje sam prisutna. Nepritajena. Samo je pitanje spoznaje novog trenutka kada ću osjetiti kako pod nemirnim prstima gužvaš nabore moje haljine, podižući njen rub preko željenih bedara, ne skidajući i dalje pogled s mojih usana. Tvoji prsti će nježno kliziti dolinom moje svilenkaste kože, razotkrivajući reljef tvoje žudnje za tijelom u kojem boravim, u kojem sam prisutna upravo tebi namijenjena jer za tebe sam oblikovana, za Nas stvorena.


''Osjećaš li moju privrženost, netipičnost iskazivanja emocija i pokrete kojima pojačavam drhtaje tvoga tijela, zauzimajući položaj u kojem sam dominantna i smjela? Uživaš li tada u prizoru koji ti nudim, gipko njišući bokovima, produbljujući slast u nama i možeš li me tada zaustaviti samo jednim poljupcem ili ćeš dozvoliti da nas ispričam do kraja? Volim tvoju predaju, blaženstvo prisnosti na budnoj postelji i slatku zaluđenost vertigom uzbuđenja, jednako kao što volim miris zrelih osjećaja kojima me hraniš svakog dana. I volim što ti pripadam, u svemiru što se sažima riječima i djelima značajnim za mene jer lijepo je voljeti te od kada te poznajem, od kada sam dozvolila da moje srce ponovno raste, od ljubavi se razvija.''


S nadolazećim opojnim mirisom čiste želje i potrebe za dodirom, kada će ti se oteti blag uzdah s usana; presrest ću tvoju misao nesputanom izjavom: ''Želim te u sebi do kraja…'' Osjetit ćeš da je tako, do iskona svakog ponuđenog slova izgovorenih riječi, obrisa tvoga tijela u mojim sjajnim očima, jedinstvenog poimanja neponovljivog trenutka koji će uslijediti prije nego što nas noć zagrli.

I znaš li da ću te tada voljeti tijelom? Da ću te kušati dodirom? Da će se novi dan sklupčati u naručju mirnog poslijepodneva kada ću iznova ležati pored tebe naga, igrajući se s tvojim prstima, ljubeći tvoj dlan. Naoko beznačajna radnja skupljat će sve moje emocije razasute svemirom i sažet ih u tvoj dlan, razmazujući po njemu moju potrebu da ti se predam. Tim činom dajem ti do znanja da si poseban, ljubavlju zauzevši svoje mjesto u meni. Tada ćeš mi šaputati o nama, onako kako si to nebrojeno puno puta već činio do sada.

 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on May 27, 2015 at 2:15 AM

Kušajući draž bliskosti


I sada dok proljetno sunce tuče u čvrsto bedro šesterokatnice zagrijavajući beton, spremno iščekujući dugo i toplo ljeto, i onda kada će jesenje kiše silovito oprati paralelne zagrebačke ulice, a moć bijelih pahulja iznova prekriti kičmu grada; proživjet ću Nas ponovno. Emotivno sam obogaćena od kada sam izašla iz isključive sebe, od kada sam se oslobodila okova, od kada ne nedostajem pola. Osjećaj radosti postojan je i nemjerljiv s bilo čime dok osluškujem bilo života, ravnomjerne otkucaje sreće. Iako jak vjetar upravo njiše pogrbljena stabla, iako će naše nebo ponekad biti znojno, a ruke prljavog grada podsjećat će me na doba uskraćene bliskosti; premostit ću jaz jer danonoćno te ljubim. Svaku odbjeglu misao, tamne strahove i nedodire spomena vrijedne. Ugrize nedvojbene samoće i gorku kontradiktornost ljubavi. Još više cijenit ću tvoj pogled, raskoš topline tvoga tijela, svaku riječ kojom me daruješ kada me odvodiš u sutra; otvorivši vrata svoga srca čiji prag prelazim gola ispod pamuka, bosih stopala.


''Znaš li da si moja najljepša mladenačka bajka, moj vitez od trenutka kada si osvojio moja bedra, moja iskrenost od prvog poljupca? Možeš li pojmiti kako se voljena Žena uistinu osjeća baš svaki put kada te u tišini promatram, znajući da ti nedjeljivo pripadam; glorificirajući taj osjećaj? Sjećaš li se našeg prvog susreta, dvadeset i sedmog dana u mjesecu i prvog ushićenog pogleda? One iskre koja je trenutno buknula među nama, razotkrivši čar i usud privlačnosti. I pamtiš li još uvijek dodir mog prvog dodira, primamljive okosnice naših prvih susreta, neodoljivu magičnost među nama od listopada?''


Razgaljuje me Tvoja ljubav. Ona je poželjnog okusa i dodira dugo očekivane, lijepe sudbine jer sudbonosna je naša priča utkana u porub vremena. Prošivena mnogobrojnim, nezaboravnim trenucima. Svaki ponaosob vrijedan je pažnje kao posebnost koja svjedoči o emotivnoj predaji na svijetloj postelji gdje se željno hranimo okusima strasti kušajući draž bliskosti. Upravo zbog tog doživljaja pišem ti tople pjesme i meni dragocjena pisma. Uokvirujem nas mekom i nježnom prozom. Na kraju svakog sadržaja gubim pojam o vremenu, maštajući o vječnosti jer želim te zauvijek sačuvati. Polako, sasvim polako sada otkrivajući gotovo sve tajne ljubavi, utiskujući nas u riječi. I sada je život u kamenu jednak životu u drvetu, kao i ljubav kojom te darujem od prvoga trena jer danas sam kao što znaš ona sigurna ruka što kamen pod vodom hvata, ono nježno srce koje u drvetu nesputano raste, a u pustinjskoj ruži; u primamljivoj raskoši buja i cvjeta.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on May 22, 2015 at 10:55 PM

Neizrecivo nježno




Taj unutrašnji svijet postao je golemo prostranstvo plodnog tla, one jeseni koja je nagovijestila život; moj život u tvojim rukama. Znaš li da sam tada izašla iz janjeće kože, odjenuvši ponovno sebe; nježnu poput svile? Predala sam ti se cijela onog trenutka kada sam ti razotkrila dlanove. Otkrivši pokoji žulj, tvoju radišnost kojom si izgradio svoju ličnost i osvojio me kao nebo, kao osunčana čežnja i izvor tekućice što se gubi u ponorima kršnog tla. Tada sam se probudila podatljiva i gotovo neprolazno Tvoja. Okusila sam te prisnošću, suptilno ljubila glađu, a danas te nedjeljivo volim. U potpunosti predano, dok osluškujem uzvik galeba promatrajući njegov nesputan let ponad našeg slanog mora.


Sjećaš li se priče o galebu Jonathanu Livingstonu? Pamtiš li kada nas je i kako život oblikovao? Kada je glina srce dobila, a naša ljubav dan zagrizla; punoćom finog okusa? Kada se neizgovorena riječ rublja oslobodila, razotkrivši nagost uzajamnih potreba? I zašto je danas moje nebo ovako prozračno plavo, a tvoje srce ispunjeno mnome i zašto ti pišem pjesme izlazeći iz skrovitosti; smjelo odbacujući kamen?


Naši koraci nisu prazni, na usnama ne odzvanja rušilački krik, u grudima ne nosim sivi kamen. Znaš li da ljubim te dodirom i riječju bez predumišljaja? Privijam se topla i snena uz tvoje postojanje, dajem ti trenutno svoje srce te osjećam kako me nježno dodiruješ u otkucajima bliskosti. Ne letim više sama dosežući mnogobrojne vrhunce, ne propadam usamljena u mulj, ne budim se prazna na pustopoljini hladne postelje. Sada znam kome pripadam, tko je sav Moj Svijet u kamenu, ljubav utkana pod kožu. I sasvim je dovoljno voljeti te neizrecivo nježno, u mirisnoj istinitosti. Nabujalim strastima; toplinom mojih istinskih osjećaja.



*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015
FOTO: G.M.

...

Posted by blueperlaa on May 22, 2015 at 4:40 AM

Iščekujem neizgovoreno


Utjehom malih radosti, često bojim dan. Ponekad izlomljena sadašnjost poprima oblik skladnosti i odjednom ništa nije nedostižno. Hrlim u zagrljaj sretnim trenucima. Naslućujem, Nas. Osluškujem ljubav u kamenu, u pupoljku trešnjinog cvijeta. Iščekujem neizgovoreno.


Uzvraćen zagrljaj otvara još jedno jutro, kao dozreli plod trešnje koja puca pod zubima od slasti. Uzvraćen poljubac priprema požudnu noć, poput netom raspršenog mošusnog mirisa sa zapešća, s impulsne točke žudnje za dodirom tijela. Polako nestaješ, u meni.


Suptilno se miješaju emocije, zrela sigurnost i mirisi strasti. Vežem se za mirise, za okuse tjelesne gladi, za usud ljubavi. Dobrovoljno vežem svoje zglobove, Tobom i svaki put kada mi prilaziš nag, zadrhtim u zjenici noći. U vremenu predstojećih sati, Naše prisnosti željna.


 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


 

...

Posted by blueperlaa on April 23, 2015 at 12:40 AM

Pismo prvo


Nekoć su moja pisma bila prazna. I prsti su mi bili prazni, a dlanovi neispunjeni dodirima za kojima sam bolno žudjela. Moj svijet je mogao stati u svega nekoliko napuklih priča o kojima sam progovarala plačem svoga srca. Nekada je bol marširala kao razjareni diktator, noseći pod noktima svu prljavštinu užasa na nedosanjan san ili onaj koji me u stopu pratio kao krvnik, uvijek iznova ističući da sam izgubljena, ljubavi bezobzirno uskraćena.


Zastrašujuće je to što su se tada mnogi u mojim pismima pronalazili, suze su sa mnom isplakali, lijepom riječju me bodrili. Svijet je tada nalikovao nevinom obrazu djeteta s dubokim i tužnim očima, pogrbljenoj starici gladnoj toplog, mekog kruha ili pak prokleto usamljenom stablu koje se svejedno dostojanstveno isticalo na pustopoljini. Snagu sam crpila iz njega, jer drvo nikada ne laže i ne obmanjuje moja osjetila. Sraslo je sa zemljom pustivši duboko korijenje koje se zapliće u samo srce zemlje čijim putovima sam ostavljala trag svojih stopa i bivstva.


Već tada sam znala da se želim mijenjati s nadolaskom proljeća, bujati i cvjetati u zanosu, u ljubavi, pokloniti svoju nagost Suncu koje me neće opeći i ostaviti trag stravičnih opekotina na mojoj koži nakon što nastupi suton. Nakon što me noć obgrli svojim strastvenim rukama i tijelom potentnog muškarca. Maštala sam o tome da ću se jednom podati onako kako sam oduvijek sanjala kušajući zaista svakakve delicije proživljenog sna. Neke su me ipak otrovale, nutrinu mi kontaminirale, srce gotovo zdrobile pod snagom razorne priče. Nekim pismima nikada nisam u cijelosti pripadala jer bila sam prazna, emotivno zatvorena. Zatvarala sam se dobrovoljno, u sebe.


Ponekad se vraćam tim pismima, svjesna svoje nimalo lijepe prošlosti. Sjedila mi je u ustima kao gorčina, u suzama se prolijevala slano zamutivši mi vid, pod spuštenim vjeđama tvorila je beskraj tame u kojoj sam se gubila naga, zalutala pod tijelo bezobzirnog stranca. Nekoć sam bila samo tijelo zaobljenih bokova, neispunjenog srca. Dodir što strašću progovara, proždirala sam svog muškarca. Iako nije bio moj. Gotovo da se slučajno našao na istome putu kojim smo kročili u susret primamljivoj slobodi jer tada sam uistinu bila slobodna, ali istinski sama.


Gubila sam ljubeći kao i mnoge druge žene. Vjerojatno smo imale identične snove priželjkujući rapsodiju osjećaja. Dotakla sam se tada nekih sudbina, spoznajući vlastite strahove, znajući da je moje vrijeme ograničeno raskrilila bih svoje ruke stojeći na litici ponora. Toliko bolno sam željela letjeti nesputana i svoja, da sam se bila u stanju do posljednje kosti izlomiti i svjesno do jutra u lokvi krvi ležati, svejedno se ljepšoj budućnosti nadati.


Boljela je spoznaja o neispunjenim žudnjama, o ljubavi koja mi je uzmicala baš svaki put kada bih je svojim golim grudima dodirnula i usnama je nježno ljubila, istovremeno nudeći svoju ženstvenost prolaznom muškarcu. Davala sam sebe sjenama, utvarama moje boli, muškarcu izvađenog srca. Tada sam se pribojavala da je Ljubav utopija. Dani su prolazili, a noć je uvijek nekako bila oštećenog sna, bešćutna i hladna. Jutra su se budila siva, iako su mnoga jutra bila neodoljiva i oku privlačna. Samo je trebalo strpljivo dočekati jedan sudbonosan dan.


Kako da ne vjerujem kao zanesena djevojčica u bajke, kada nikada nisam odustala od iluzornog i bajkovitog svijeta u kojem sam se željela naći, pronaći i konačno biti sretna? Naravno, bajke i postoje da ne bi izdahnuli, izumrli prazni i sami. One ipak, naposljetku, prokrvljeno žive Nas. Kako da se danas ne stopim s ovim riječima, nudeći svoj osmijeh ogledalu, stojeći ispred njega ljubavlju zanesena jer moja me priča danas vodi u novi dan. Toliko je lijepo osjetiti toplinu njenog dlana i koračati rame uz rame, podižući pogled prema istom onom komadu neba ispod kojeg sam nebrojeno puno puta stajala suzama zalijevana.


Danas imam dojam da mi se događa neponovljiva priča zbog koje imam potrebu pisati nimalo prazna, već živuća pisma. Zapravo, nije riječ o dojmu već o ostvarenom snu. Iako, možda nisam sposobna hrabro izvaditi svoje srce i smjelo ga razmazati po bjelini papira. Iako, moja priča možda nikome nije potrebna i neće zavesti Vaša čula. Ona je vjerojatno isključivo meni značajna jer ja je dišem, a moj muškarac je emotivno oplođuje, osjećajući me u dubini iskona, ne samo u trenucima kada mi rastvara bedra i kada me uzima. Kada sam mu dostupna željno iščekujući njegove poljupce od gležnja do potiljka.


Lijepo je prepustiti se ljubavnom zanosu, doživjeti snažan orgazam, srasti s osjećajima smještena u srcu voljenog i konačno progledati dan. Zahvalna sam u tolikoj mjeri da imam potrebu vrisnuti, osluškujući sebe. Proživljenu.

 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015




Rss_feed

Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…