BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on June 8, 2015 at 1:15 AM

Oživjeti Ljubav




Skinuvši ovaj prvi sloj lipnja, razotkrila sam nekoliko dana u iščekivanju kojima sam hrlila u susret sve do onog trenutka kada su se razlistali u satima koje ću uz tebe, vjerujem, zauvijek pamtiti. Tako u životu postoje trenuci i zbivanja koja s vremenom potisnemo, zaboravimo jer su bili samo blijeda patina, proziran sloj sreće kojoj smo se nadali ili ih jednostavno zanemarimo jer su nas na bilo koji način oštetili s obzirom na to da prokletstvo neljudskosti ipak ima vijek trajanja. U mudrosti, naime, ne dajemo zlu snagu i ne dozvoljavamo njeno razmnožavanje jer nasuprot tim zbivanjima postoje i ona koja su vrijedna pažnje.


Tako su ti počeci lipnja skinuli ovojnicu s nekoliko dana koje sam provela uz tebe, podalje od svih loših sjećanja i nemilosrdnih doticaja, od onih koji su ostavili trag bolnog ranjavanja. Poklonila sam pažnju promišljanju o ljubavi, o osjećajima koje trenutno odijevam i moguće, prikrivenom strahu koji čuči negdje duboko u meni jer još uvijek strepim da ćeš se rasplinuti poput sna.


Ne, nije riječ o manjku samopouzdanja, o tome kako strepim da ne zaslužujem više i bolje od života koji sam kušala do sada. Ne, nije riječ o tome da ne vjerujem tvom i mom osmijehu, tvom i mom dodiru i kojim progovaramo o nama i svim onim posebnostima u koja smo zavili naše vrijeme, već naprotiv, čovjek se vjerojatno boji i strepi da će izgubiti upravo onda kada mu je ova emocija zaista značajna, kada mu je ovaj osjećaj potreban kao zrak i kada mu netko daje poseban pečat u vremenu u kojem biva.


Odavno sam se odrekla misli da sam sebi dovoljna, da mi nitko ne treba kao životni partner jer vjerojatno bih završila kao neke moje nesuđene prijateljice koje se hrane kostima i borave po tuđim krevetima, ne pripadajući nikome. Od svakoga uzimaju samo ono što im treba ne bi li bile žive, stavljajući skupocjene parfeme na zapešća, iako na ribu smrde. Vonjaju u svojoj tišini. I tada sam zapravo shvatila da nam neki ljudi ulaze u živote samo kako bi nas upozorili na to da ne želimo tako skončati kao oni, da ipak imamo pravo na izbor odvažimo li se pružiti ruke prema ljubavi i svim onim okusima koji su drugačiji od okusa truleži.


Taj dan promišljala sam i o tome da rijetko u životu u jednoj osobi dobijemo sve ono za čime smo žudjeli i odjednom me životno iskustvo bacilo na koljena. Koliko li je samo onih koji umiru u sebi jer se daju nevoljenima? Koliko li je samo onih koji se guše u svojim porazima jer kada su imali priliku poduzeti nešto skrivali su se ispred vlastitog ogledala, upirući prstom u druge? Baš taj dan, početkom lipnja nekako sam pretresla svoj život izvadivši ga iz ladica i škrinja, iz kante za smeće i iz one skupocjene kutijice koju sam dobila na dar i u nju je valjalo spremiti svu onu bižuteriju koju mi je život poklonio i koju volim daleko više od zlatnog nakita.


Da, neke stvari u životu imaju cijenu, prikrivenu i onu dobro istaknutu etiketu odavno sam se uvjerila, pa sam tako taj dan, ničim izazvana promišljala i o tome ima li ljubav svoju cijenu i može li se nekako etiketirati emocijama, suzama, orgazmom? Srce mi je zatreperilo pri pomisli kako se u ovom razdoblju od kada te ljubim, niti jedna emocija nije stavljala na vagu. Baš niti jedan događaj kojim si me osvojio nije imao cijenu, niti sam se uz tebe ikada osjećala prodano, jeftino ili pak precijenjeno.


Prisjetila sam se i priča o Markusu i Luni koje sam svojevremeno ispisala i kako je Marija rekla da ih prebacim u prvo lice jer su neke najljepše ljubavne i životne priče tako posvećene voljenom biću i ukoričene su kao dragocjena i bezvremena emocija. Prisjetila sam se onog osjećaja kada sam našoj priči udahnula ljubav kroz koju osjećam koliko sam voljena i kako je to sjajan osjećaj biti lišen smrada. Ali, kako to obično u životu biva kada se ipak nađemo u krivim rukama i dozvolimo da nas ranjavaju jer smo željni pažnje i života, tako i sada ne mogu se oteti dojmu da još uvijek ponekad strepim da ćeš se rasplinuti kao san, onaj lipanjski koji trenutno živim jer konačno sam dobila ono za što smatram da zaslužujem u svim svojim ogledalima, potkožna i svoja, nesavršena. Strepim jer te volim i jer me ti voliš nazad. Strepim jer se za sreću strepi u titrajima uplašenog srca, jer se za ljubav dajem cijela.


I sada te promatram dok spavaš na lijevome boku, upravo sada dok ispisujem ove misli i osluškujem tvoje disanje. Pitam se znaš li koliko te zaista volim? Koliko sam uz tebe sretna i kako je moje vrijeme dobilo novo srce od kada te ljubim? Kako moj život sada ipak ima cijenu koja se mjeri neprocjenjivošću, koja se mjeri otkucajima srca, a svaki dan koji mi je uz tebe darovan nudi mi mogućnost da te volim svom snagom svoga bića, svim promišljanjima pa i strahovima koji me noću vrebaju i ponekad podsjećaju na smrt jednog neprolaznog sna.


Vjerojatno se ponekad bojim da ću te izgubiti jer sam drugačija od kada te ljubim. Promijenila sam se od kada sam srce popravila, od kada ga u tebi mogu napipati poput najljepšeg proživljenog sna. Naime, sve je drugačije od kada sam zavoljela sebe u tebi, od kada sam se otisnula s obale zla, plivajući prsno u susret sutonu ili sam jednostavno na svoje posljednje putovanje krenula bosa.


bilješka;


Jesu li to zaista moje ruke u nježnom doticaju, naslućene u tvome zagrljaju, ispružene prema mom svemiru? Jesu li to zaista moje oči u pogledu na dan koji se sažima u nezaustavljivim mislima na tebe, širom otvorene i u snu sanjane, uokvirene sitnim borama sreće? – pitala sam se nešto prije nego što sam zatvorila omalen, plavi kofer spreman za još jedno zajedničko putovanje; kao što sam i ja u srcu već odavno spremna za Ljubav i osmijeh života.


Uzvraćaš mi osmijeh i tada tiho izgovaraš: ''Prelijepa si kada si sretna…'' Zatim se pričinja kao da se cijeli dan skupio u tom jednom pogledu na moje usne i oči. I znam; ovdje sam prisutna. Nepritajena, za ovaj osjećaj oživljena. Samo je pitanje spoznaje novog trenutka kada ću osjetiti kako pod nemirnim prstima gužvaš nabore moje haljine, podižući njen rub preko željenih bedara, ne skidajući i dalje pogled s mojih usana jer za tebe sam oblikovana, za Nas stvorena.


Put nas je odvodio preko Slovenije, sve do Sjeverne Italije i nekoliko gotovo skrivenih primorskih gradića. Put nas još uvijek odvodi neotkrivenim stazama, kamenitim klisurama isušenih rijeka, katakombama i vinskim podrumima, kilometrima dugim pješčanim plažama; zatim sve do stoljetne, na tradicionalan način zidane kuće koja je u ovo godišnje doba toplih zidova, otvorenih škura, s mirisom mahovine i pročelja, hladnih kamenih kocaka. Moj životni put prostire mnogobrojne šetnice kroz tvoje srce, iz dana u dan otkrivajući mi čist obraz, poželjan dodir i toplinu kakvom isijava jedino iskrena priča usred koje se nalazimo promatrajući svoje ruke.


Tada se sve manje pitam jesam li to zaista sada ja, lakog koraka, zaogrnuta bezvremenim emocijama jer voljela sam te i kada te nisam poznavala i bila dio tvoga života. Volim te još iz vremena priželjkivanih snova, zavodljive vječnosti i nadanja, još od onda kada sam srce na panj stavila i životu se podala. I danas dok zajedno otkrivamo malena Talijanska sela, zanimljivosti urezane u kamen, dok se kupamo među meduzama i promatramo zagrljeni zalazak sunca; moja emocija ne jenjava.


Naprotiv, sve lakše i sigurnije hodam bosa.




Gordana Majdak

FOTO kolaž: G.M./ Savogna d'Isonzo, Sistiana, Rubia, Monte San Michele, Grado, Gradisca d'Isonzo, Grado Pineta, Gorizia i Palmanova.

 

 

...

Posted by blueperlaa on May 31, 2015 at 12:10 AM

Za Nas stvorena


S okusom slatkog nemira ovaj trenutak upravo upijam svom snagom gladnih čula i izgleda kao da se cijeli dan sažima u mom pogledu na tebe, dok mirno ležiš pored mene nudeći mi svoj dlan. Igram se tvojim prstima, brojim ih i smiješim se; zatim ti polako i nježno ljubim dlan. Njegova toplina grije mi usne. Duboko u sebi nastanjujem emocije i dalje te promatrajući netremice. Osjećam da ti nije tijesno u vlastitoj koži, da ne nosiš na leđima breme razočaranja, da ti je život proteklih godina nekako smjelo otvarao sva vrata.

Zračiš zadovoljstvom. Uzvraćaš mi osmijeh i tada tiho izgovaraš: ''Prelijepa si…'' Zatim se pričinja kao da se cijeli dan skupio u tom jednom pogledu na moje usne i oči. I znam; ovdje sam prisutna. Nepritajena. Samo je pitanje spoznaje novog trenutka kada ću osjetiti kako pod nemirnim prstima gužvaš nabore moje haljine, podižući njen rub preko željenih bedara, ne skidajući i dalje pogled s mojih usana. Tvoji prsti će nježno kliziti dolinom moje svilenkaste kože, razotkrivajući reljef tvoje žudnje za tijelom u kojem boravim, u kojem sam prisutna upravo tebi namijenjena jer za tebe sam oblikovana, za Nas stvorena.


''Osjećaš li moju privrženost, netipičnost iskazivanja emocija i pokrete kojima pojačavam drhtaje tvoga tijela, zauzimajući položaj u kojem sam dominantna i smjela? Uživaš li tada u prizoru koji ti nudim, gipko njišući bokovima, produbljujući slast u nama i možeš li me tada zaustaviti samo jednim poljupcem ili ćeš dozvoliti da nas ispričam do kraja? Volim tvoju predaju, blaženstvo prisnosti na budnoj postelji i slatku zaluđenost vertigom uzbuđenja, jednako kao što volim miris zrelih osjećaja kojima me hraniš svakog dana. I volim što ti pripadam, u svemiru što se sažima riječima i djelima značajnim za mene jer lijepo je voljeti te od kada te poznajem, od kada sam dozvolila da moje srce ponovno raste, od ljubavi se razvija.''


S nadolazećim opojnim mirisom čiste želje i potrebe za dodirom, kada će ti se oteti blag uzdah s usana; presrest ću tvoju misao nesputanom izjavom: ''Želim te u sebi do kraja…'' Osjetit ćeš da je tako, do iskona svakog ponuđenog slova izgovorenih riječi, obrisa tvoga tijela u mojim sjajnim očima, jedinstvenog poimanja neponovljivog trenutka koji će uslijediti prije nego što nas noć zagrli.

I znaš li da ću te tada voljeti tijelom? Da ću te kušati dodirom? Da će se novi dan sklupčati u naručju mirnog poslijepodneva kada ću iznova ležati pored tebe naga, igrajući se s tvojim prstima, ljubeći tvoj dlan. Naoko beznačajna radnja skupljat će sve moje emocije razasute svemirom i sažet ih u tvoj dlan, razmazujući po njemu moju potrebu da ti se predam. Tim činom dajem ti do znanja da si poseban, ljubavlju zauzevši svoje mjesto u meni. Tada ćeš mi šaputati o nama, onako kako si to nebrojeno puno puta već činio do sada.

 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on May 27, 2015 at 2:15 AM

Kušajući draž bliskosti


I sada dok proljetno sunce tuče u čvrsto bedro šesterokatnice zagrijavajući beton, spremno iščekujući dugo i toplo ljeto, i onda kada će jesenje kiše silovito oprati paralelne zagrebačke ulice, a moć bijelih pahulja iznova prekriti kičmu grada; proživjet ću Nas ponovno. Emotivno sam obogaćena od kada sam izašla iz isključive sebe, od kada sam se oslobodila okova, od kada ne nedostajem pola. Osjećaj radosti postojan je i nemjerljiv s bilo čime dok osluškujem bilo života, ravnomjerne otkucaje sreće. Iako jak vjetar upravo njiše pogrbljena stabla, iako će naše nebo ponekad biti znojno, a ruke prljavog grada podsjećat će me na doba uskraćene bliskosti; premostit ću jaz jer danonoćno te ljubim. Svaku odbjeglu misao, tamne strahove i nedodire spomena vrijedne. Ugrize nedvojbene samoće i gorku kontradiktornost ljubavi. Još više cijenit ću tvoj pogled, raskoš topline tvoga tijela, svaku riječ kojom me daruješ kada me odvodiš u sutra; otvorivši vrata svoga srca čiji prag prelazim gola ispod pamuka, bosih stopala.


''Znaš li da si moja najljepša mladenačka bajka, moj vitez od trenutka kada si osvojio moja bedra, moja iskrenost od prvog poljupca? Možeš li pojmiti kako se voljena Žena uistinu osjeća baš svaki put kada te u tišini promatram, znajući da ti nedjeljivo pripadam; glorificirajući taj osjećaj? Sjećaš li se našeg prvog susreta, dvadeset i sedmog dana u mjesecu i prvog ushićenog pogleda? One iskre koja je trenutno buknula među nama, razotkrivši čar i usud privlačnosti. I pamtiš li još uvijek dodir mog prvog dodira, primamljive okosnice naših prvih susreta, neodoljivu magičnost među nama od listopada?''


Razgaljuje me Tvoja ljubav. Ona je poželjnog okusa i dodira dugo očekivane, lijepe sudbine jer sudbonosna je naša priča utkana u porub vremena. Prošivena mnogobrojnim, nezaboravnim trenucima. Svaki ponaosob vrijedan je pažnje kao posebnost koja svjedoči o emotivnoj predaji na svijetloj postelji gdje se željno hranimo okusima strasti kušajući draž bliskosti. Upravo zbog tog doživljaja pišem ti tople pjesme i meni dragocjena pisma. Uokvirujem nas mekom i nježnom prozom. Na kraju svakog sadržaja gubim pojam o vremenu, maštajući o vječnosti jer želim te zauvijek sačuvati. Polako, sasvim polako sada otkrivajući gotovo sve tajne ljubavi, utiskujući nas u riječi. I sada je život u kamenu jednak životu u drvetu, kao i ljubav kojom te darujem od prvoga trena jer danas sam kao što znaš ona sigurna ruka što kamen pod vodom hvata, ono nježno srce koje u drvetu nesputano raste, a u pustinjskoj ruži; u primamljivoj raskoši buja i cvjeta.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on May 22, 2015 at 10:55 PM

Neizrecivo nježno




Taj unutrašnji svijet postao je golemo prostranstvo plodnog tla, one jeseni koja je nagovijestila život; moj život u tvojim rukama. Znaš li da sam tada izašla iz janjeće kože, odjenuvši ponovno sebe; nježnu poput svile? Predala sam ti se cijela onog trenutka kada sam ti razotkrila dlanove. Otkrivši pokoji žulj, tvoju radišnost kojom si izgradio svoju ličnost i osvojio me kao nebo, kao osunčana čežnja i izvor tekućice što se gubi u ponorima kršnog tla. Tada sam se probudila podatljiva i gotovo neprolazno Tvoja. Okusila sam te prisnošću, suptilno ljubila glađu, a danas te nedjeljivo volim. U potpunosti predano, dok osluškujem uzvik galeba promatrajući njegov nesputan let ponad našeg slanog mora.


Sjećaš li se priče o galebu Jonathanu Livingstonu? Pamtiš li kada nas je i kako život oblikovao? Kada je glina srce dobila, a naša ljubav dan zagrizla; punoćom finog okusa? Kada se neizgovorena riječ rublja oslobodila, razotkrivši nagost uzajamnih potreba? I zašto je danas moje nebo ovako prozračno plavo, a tvoje srce ispunjeno mnome i zašto ti pišem pjesme izlazeći iz skrovitosti; smjelo odbacujući kamen?


Naši koraci nisu prazni, na usnama ne odzvanja rušilački krik, u grudima ne nosim sivi kamen. Znaš li da ljubim te dodirom i riječju bez predumišljaja? Privijam se topla i snena uz tvoje postojanje, dajem ti trenutno svoje srce te osjećam kako me nježno dodiruješ u otkucajima bliskosti. Ne letim više sama dosežući mnogobrojne vrhunce, ne propadam usamljena u mulj, ne budim se prazna na pustopoljini hladne postelje. Sada znam kome pripadam, tko je sav Moj Svijet u kamenu, ljubav utkana pod kožu. I sasvim je dovoljno voljeti te neizrecivo nježno, u mirisnoj istinitosti. Nabujalim strastima; toplinom mojih istinskih osjećaja.



*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015
FOTO: G.M.

...

Posted by blueperlaa on May 22, 2015 at 4:40 AM

Iščekujem neizgovoreno


Utjehom malih radosti, često bojim dan. Ponekad izlomljena sadašnjost poprima oblik skladnosti i odjednom ništa nije nedostižno. Hrlim u zagrljaj sretnim trenucima. Naslućujem, Nas. Osluškujem ljubav u kamenu, u pupoljku trešnjinog cvijeta. Iščekujem neizgovoreno.


Uzvraćen zagrljaj otvara još jedno jutro, kao dozreli plod trešnje koja puca pod zubima od slasti. Uzvraćen poljubac priprema požudnu noć, poput netom raspršenog mošusnog mirisa sa zapešća, s impulsne točke žudnje za dodirom tijela. Polako nestaješ, u meni.


Suptilno se miješaju emocije, zrela sigurnost i mirisi strasti. Vežem se za mirise, za okuse tjelesne gladi, za usud ljubavi. Dobrovoljno vežem svoje zglobove, Tobom i svaki put kada mi prilaziš nag, zadrhtim u zjenici noći. U vremenu predstojećih sati, Naše prisnosti željna.


 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


 

...

Posted by blueperlaa on April 23, 2015 at 12:40 AM

Pismo prvo


Nekoć su moja pisma bila prazna. I prsti su mi bili prazni, a dlanovi neispunjeni dodirima za kojima sam bolno žudjela. Moj svijet je mogao stati u svega nekoliko napuklih priča o kojima sam progovarala plačem svoga srca. Nekada je bol marširala kao razjareni diktator, noseći pod noktima svu prljavštinu užasa na nedosanjan san ili onaj koji me u stopu pratio kao krvnik, uvijek iznova ističući da sam izgubljena, ljubavi bezobzirno uskraćena.


Zastrašujuće je to što su se tada mnogi u mojim pismima pronalazili, suze su sa mnom isplakali, lijepom riječju me bodrili. Svijet je tada nalikovao nevinom obrazu djeteta s dubokim i tužnim očima, pogrbljenoj starici gladnoj toplog, mekog kruha ili pak prokleto usamljenom stablu koje se svejedno dostojanstveno isticalo na pustopoljini. Snagu sam crpila iz njega, jer drvo nikada ne laže i ne obmanjuje moja osjetila. Sraslo je sa zemljom pustivši duboko korijenje koje se zapliće u samo srce zemlje čijim putovima sam ostavljala trag svojih stopa i bivstva.


Već tada sam znala da se želim mijenjati s nadolaskom proljeća, bujati i cvjetati u zanosu, u ljubavi, pokloniti svoju nagost Suncu koje me neće opeći i ostaviti trag stravičnih opekotina na mojoj koži nakon što nastupi suton. Nakon što me noć obgrli svojim strastvenim rukama i tijelom potentnog muškarca. Maštala sam o tome da ću se jednom podati onako kako sam oduvijek sanjala kušajući zaista svakakve delicije proživljenog sna. Neke su me ipak otrovale, nutrinu mi kontaminirale, srce gotovo zdrobile pod snagom razorne priče. Nekim pismima nikada nisam u cijelosti pripadala jer bila sam prazna, emotivno zatvorena. Zatvarala sam se dobrovoljno, u sebe.


Ponekad se vraćam tim pismima, svjesna svoje nimalo lijepe prošlosti. Sjedila mi je u ustima kao gorčina, u suzama se prolijevala slano zamutivši mi vid, pod spuštenim vjeđama tvorila je beskraj tame u kojoj sam se gubila naga, zalutala pod tijelo bezobzirnog stranca. Nekoć sam bila samo tijelo zaobljenih bokova, neispunjenog srca. Dodir što strašću progovara, proždirala sam svog muškarca. Iako nije bio moj. Gotovo da se slučajno našao na istome putu kojim smo kročili u susret primamljivoj slobodi jer tada sam uistinu bila slobodna, ali istinski sama.


Gubila sam ljubeći kao i mnoge druge žene. Vjerojatno smo imale identične snove priželjkujući rapsodiju osjećaja. Dotakla sam se tada nekih sudbina, spoznajući vlastite strahove, znajući da je moje vrijeme ograničeno raskrilila bih svoje ruke stojeći na litici ponora. Toliko bolno sam željela letjeti nesputana i svoja, da sam se bila u stanju do posljednje kosti izlomiti i svjesno do jutra u lokvi krvi ležati, svejedno se ljepšoj budućnosti nadati.


Boljela je spoznaja o neispunjenim žudnjama, o ljubavi koja mi je uzmicala baš svaki put kada bih je svojim golim grudima dodirnula i usnama je nježno ljubila, istovremeno nudeći svoju ženstvenost prolaznom muškarcu. Davala sam sebe sjenama, utvarama moje boli, muškarcu izvađenog srca. Tada sam se pribojavala da je Ljubav utopija. Dani su prolazili, a noć je uvijek nekako bila oštećenog sna, bešćutna i hladna. Jutra su se budila siva, iako su mnoga jutra bila neodoljiva i oku privlačna. Samo je trebalo strpljivo dočekati jedan sudbonosan dan.


Kako da ne vjerujem kao zanesena djevojčica u bajke, kada nikada nisam odustala od iluzornog i bajkovitog svijeta u kojem sam se željela naći, pronaći i konačno biti sretna? Naravno, bajke i postoje da ne bi izdahnuli, izumrli prazni i sami. One ipak, naposljetku, prokrvljeno žive Nas. Kako da se danas ne stopim s ovim riječima, nudeći svoj osmijeh ogledalu, stojeći ispred njega ljubavlju zanesena jer moja me priča danas vodi u novi dan. Toliko je lijepo osjetiti toplinu njenog dlana i koračati rame uz rame, podižući pogled prema istom onom komadu neba ispod kojeg sam nebrojeno puno puta stajala suzama zalijevana.


Danas imam dojam da mi se događa neponovljiva priča zbog koje imam potrebu pisati nimalo prazna, već živuća pisma. Zapravo, nije riječ o dojmu već o ostvarenom snu. Iako, možda nisam sposobna hrabro izvaditi svoje srce i smjelo ga razmazati po bjelini papira. Iako, moja priča možda nikome nije potrebna i neće zavesti Vaša čula. Ona je vjerojatno isključivo meni značajna jer ja je dišem, a moj muškarac je emotivno oplođuje, osjećajući me u dubini iskona, ne samo u trenucima kada mi rastvara bedra i kada me uzima. Kada sam mu dostupna željno iščekujući njegove poljupce od gležnja do potiljka.


Lijepo je prepustiti se ljubavnom zanosu, doživjeti snažan orgazam, srasti s osjećajima smještena u srcu voljenog i konačno progledati dan. Zahvalna sam u tolikoj mjeri da imam potrebu vrisnuti, osluškujući sebe. Proživljenu.

 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015



...

Posted by blueperlaa on April 20, 2015 at 3:25 AM

Sazrijevati Ljubav


Svjesno povlačeći paralele otkrivam toliko toga što se riječima iskazati ne može. Moj život je nekada bio loše odabran kolosijek, raskršće krivih putova ili jednostavno nespretno odabranih smjernica vlastitog srca koje me nerijetko odvodilo u lažno naručje, pod gorke usne, u iskonsku laž da sam sretna. Mnogi sati bili su tek privid sreće i mozak me upozoravao, dok mi je srce drhtalo i ludo se nadi podalo jer je oduvijek bilo lijepo bdjeti ljubav. Sazrijevati ljubav. Danas sam spremna. Danas znam i sve ono što tada nisam znala, što nisam bila u stanju otkriti, otvoriti se tako prema djelima.


Iako, toliko toga je bilo na dohvat ruke, toliko toga sam mogla toplim bedrom dodirnuti, usnama do iznemoglosti ljubiti. Nikada život nije bio upitan. Ipak, upitno je bilo osjećam li vlastite potrebe i sposobnosti kojima danas darujem voljenog. S godinama Žena uči svoje korake prohodati svim onim putovima koji očekuju ne samo njena posrnuća već i nesputan let. Tada ne strepi da će se raspasti u komadiće, već stavlja krila na svoje srce. Zapravo je to poseban period njenog života jer ponajprije otkriva sebe, a tek tada se ogleda u očima voljenog pomirena sa svim svojim strahovima onog trenutka kada spoznaje kako je lijepo biti voljena. I, da, život nikada nije bio upitan. Naprotiv.


Lirska proza me zavela u tolikoj mjeri da je doslovno živim. Svaku riječ koju sam posljednjih mjeseci utisnula u prazne stranice moga života, djelom diše i čujem otkucaje srca. Nekada sam vodila dnevnik svoga srca, imala sam vlastiti svijet pisanih kreacija, svakako pjesme tugaljivog sadržaja i neka djela u kojima su se u tragovima nazirale iskonske želje i potrebe Žene odjevene u spisateljski negliže. Danas su svi moji budući snovi odjeveni u senzualne kretnje, zavodljivog osmijeha koji poklanjam voljenom propinjući se na njemu, plešući svoj zanosan ples iz bokova emotivno mu predana.


Miješam vremena, izričaj dobrog nadahnuća i naše poljupce. Na grudi privijam dan, sat i svaku minutu u kojoj jedinom pripadam, u kojoj mu se podajem uzbuđena, nesputana i teško ukrotiva. Upravo On mi slobodu nudi, podarivši mi Mene onakvu kakva jesam i osjeća daleko više od riječi što me neizmjerno usrećuje i otvara prema novom mjesecu, prema nadolazećim tjednima i dugo iščekivanim godinama zajedništva. I, naravno da je i danas osvanuo dan u bojama. I više je nego dovoljno da bih istinski bila sretna. Ljubav sanjati događa se upravo sada i bilježim to s poštovanjem prema životu koji gutam, izgladnjela hraneći se emocijama.


 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on April 19, 2015 at 3:05 AM

Mjesto za Tebe


Prošao je ožujak, nekoliko uzastopnih mjeseci zajedničkog života marširalo je gordo, nudeći svoje dane gotovo svim godišnjim dobima. Prolazi polako i travanj iako je posebno lijep, zavodljiv, zanimljiv u rasponu suzvučja od grlenog ushita do rapsodije uzdaha, od upečatljivog jecaja sve do sposobnosti drugačijeg izričaja kada se konačno emotivno oslobađam jer danas uistinu imam pisati kome, danas zasigurno progovaram Nas svjesna svojih osjećaja.


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.


Uskoro zagrist ću u svibanj. Bokove sam još više zaoblila istinski ushićena, oslikavajući svoju nagost tvojim dodirima, kreirajući bezbroj strastvenih noći nagonom i ljubavlju vođena. Savršena je to kombinacija koja mi je godinama bila uskraćena, kojoj sam se iskreno nadala, a drsko mi je uzmicala čineći od mojih emocija stravičan ponor, bordel požude u koji sam propadala potpuno naga i nezaštićena od vlastitih strahova. Stoga danas i drugačije pišem, potpuno drugačije Nas progovaram i čuvam, oslobodivši u srcu mjesto za Tebe. U njega te žudno smještam, gotovo jednako kao što željno bedra rastvaram i nudim ti Ženu; vjernu i privrženu.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015

You need Adobe Flash Player to view this content.


...

Posted by blueperlaa on April 15, 2015 at 1:15 AM

Izrecivo Tvoja


Voljela bih da se ovo vrijeme razvuče u beskonačnost, da niti jedan budući dan moga života ne zalazi u grotlo tuge, da se svaki probuđen sat smjelo odriče patetike. Uistinu bih voljela grčevito zadržati sadašnjost, neumoljivo je oteti budućnosti i učiniti od nje savršenu sliku mojeg doba, te je uokviriti Nama. Svako jutro zahvaljujem nebeskom, klanjam se emociji koju trajno dišem i promatram te s obožavanjem. Ti nisi samo privlačan muškarac, poželjnog tijela i vatrenog dodira. Ti si više od riječi što u ovaj sadržaj trenutno stavljam i podastirem pred svoje oči u kojima boraviš i kada sanjam.


Svaka riječ s posvetom voljenom drugačijeg je otkucaja srca jer je ono danas ispunjeno ljubavlju. Svaka misao kojom te dotičem drugačijeg je sadržaja u odnosu na zdvojnost, kolebanje između goropadnog razuma i stvarnih osjećaja. Danas ne stojim na litici ponora, niti strepim da ću se strmoglaviti u bezdan obezglavljena, iščupanog srca. Danas vjerujem u snagu i čvrst zagrljaj ljubavi, postojanost divnog osjećaja pripadnosti i podatnost Tebi jer bajkovito je ovo vrijeme koje odijevam spretno skrivajući izranjavanu nagost nekoć oštećenog srca. Volim te; potpuno i nedjeljivo Tvoja. Volim te; izrecivo i jedino Tvoja.


Još donedavno sam umišljala da sam prokleta, sreći nedostupna, krvnicima dostupna. Strepila sam za svoj odlazak prije vremena, užasavajući se ugasle nade u očima i isplakala sam suhe suze bojeći se grube realnosti. Još donedavno tijelo su mi posjedovali tuđinski dodiri, usne od gorkog meda i gorući dodir nepovjerenja klizio je niz moja bedra, dok mi je srce čeznulo za čistim i toplim dlanovima, srcem koje bih istinski voljela. Sve moje nježnosti bile su odbačene, neupotrebljive i nedovoljno iskorištene. Bivala sam nasljednicom tuge, iskrivljene slike portreta i lažnog osmijeha, sve dok Ti nisi došao po moje dlanove, dok me nisi sigurno uzeo i dugotrajno obljubio.


Danas s veseljem boravim ovdje otkrivajući emocije u sadržaju, razotkrivajući Nas sjedinjene u zagrljaju. Dozvoljavam sebi da poslije svega udišem svjež zrak, primjećujem polja prekrivena jaglacima i uspinjem se Samoborskim gorjem potpuno nesputana, držeći te za ruku. U tvome dlanu zaštićenom bivam, u tvojim prstima pulsiram i znam da je dodir kojim progovaraš neprocjenjiv. Pogledu ti se dajem razlivena od dragosti, mirisna od nježnosti, podatna od ljubavi. Moje proljeće nas piše. Sve moje čežnje nas uokviruju i spremaju na posebno mjesto, u pretince otvorenog i Slobodnog srca. Vrijeme ne gubi energiju, niti nam se udovi umaraju jer oboje neumitno želimo istražiti horizont budućnosti, pustopoljinu neugaslih mogućnosti i svu raskoš koju nudi priroda našeg bića.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on April 7, 2015 at 1:55 AM

Slobodno srce


Slažući slike i sjećanja, pod prstima dodirujem sadašnjost, pažljivo osluškujući Vrijeme našeg postojanja. Zamišljam koliko me uzbuđuje otkrivanje još neotkrivenog i sve dobiva na vrijednosti od kada me Ti pratiš na životnom putu svjestan mojih godina, potreba i očekivanja. Zajedno se osvrćemo za proživljenim i stojimo na pragu sutrašnjice pogleda usmjerenog prema našoj budućnosti koja nas vabi i čeka.


Sve mi je dostupno i sve je nekako drugačije u odnosu na prošlost. Pustopoljina nade, razgolićen horizont, suton u naručju misli kojima se podajem. Čak i samo srce Zemlje dok osluškujem njeno neravnomjerno disanje, dok zalazim u tamu zaplićući se u njene tetive, osjećam snažnije od kada me tvoje usne ljube. Spuštajući se više od stotinu metara ispod površine, zalazeći u tamne i vlažne odaje, razotkrivam ritam njenog srca spajajući ga s vlastitim otkucajima i nadahnućem. Na trenutak boravim u njenoj utrobi udišući supstance izgubljenog vremena i dozvoljavam slobodu svojim mislima.



 

bilješka;


Vrijeme zajedništva tvori povezanost duha i tijela u neponovljivom spoju prirode, putem prastarih zdanja, kulisa koje je sagradio čovjek - udahnuvši Slobodno srce.


Primamljive šetnice u tijelu i izvan njega otkrivaju svijet u očima zanesenjaka i baš svaki predio koji istražujemo zajedno - avanturom postaje, izazovom nadahnjuje, dodirom produbljuje sraslost emocija.



 


Čovjekova gramzivost i pohlepa za posjedovanjem, svojevremeno su uništili neke dijelove čudesne prirode, oskvrnuvši površinu meke kože, zarivši svoje prljave prste duboko u unutrašnjost netaknute Zemlje. Zauvijek su izgubljeni prelijepi prizori nevinog podneblja, zavodljivi krajolici u pogledu i dodiru neba i sve manje se osjeća nenametljiva povezanost povijesti i sadašnjosti.


Otkrivajući ostatke uspomena, otkrili smo i jedinstveni dvorac u čvrstom zagrljaju stijena. Na trenutak se pričinjalo kao da Zemlja ne dozvoljava razmnožavanje građevina i sačuvala je samo jedan biser dostupan turistima, upravo onaj iz davnina koji će posvjedočiti o skromnosti čovjeka.


Ovdje sam u tvome zagrljaju osjetila toplinu tijela, osluškujući hladan vjetar koji dolazi iz podzemlja, spoznajući koliko sam danas uz tebe zaštićena. Tražeći se u tvome pogledu, ispod trepavica koje sam u stanju izbrojati ovako zaljubljena. Slobodu misli i htijenja razasula sam u svega nekoliko trenutaka pred stopala vremena, zaogrnuvši se toplim plaštem kojim prekrivam ramena i tvojom pažnjom jer ti znaš koliko volim osluhnuti divljinu, doživjeti svu raskoš zelenila i nahraniti se spoznajom kako je priroda lijepa podalje od sivila betona.




bilješka;


Prerušena u knjišku osobu s odabranom maskom i licem vremena koje tvori osebujan pristup mojoj stvarnosti, oslobađam se prošlosti. Početkom travnja zagrizla sam u ljubav do kosti. Uz odabir riječi proživljenih djela propupala je moja priča u koju upravo, gotovo nezaustavljivo i neodgodivo ugrađujem poveći komad svoga srca.


Vrijeme nježnosti, vrijeme je postojanih misli specifičnog odnosa unutar kojeg imam mogućnost polako, sasvim polako otkrivati svog muškarca, objektivom zrelog pogleda. Jednostavno ga upoznati, misaono razotkriti, voljeti. Ti naime nisi oduvijek bio ovdje. Ušao si u moj život vapajem moga srca nakon bodljikave prošlosti, loših izbora, godina stagniranja emocija.



 

Neustrašivost dobrih emocija poharala je mnoga područja, konačno osvojivši srce željno ljubavi. Ponekad su bitke bile izgubljene, ali uglavnom ustraje li se, prije ili kasnije svatko dobije ono što zaslužuje. Svojeglavi i ponosni gradimo vlastite utvrde bojeći zidove, grijući promrzle prste uz toplo ognjište. Moje tijelo čekalo je godinama tvoje dlanove, srce mi je žudjelo upravo za energijom kojom se grijem pri svakom pogledu na život koji me okružuje. Suživot uvlačimo u sve pore zdravog razuma, ne dozvoljavajući prolaznosti da nas guta i proždire, plamenim jezikom dotiče.


Zajedno toliko toga možemo, toliko toga činimo. I baš zato je lijepo slagati i birati odabrane dijelove postojanih osjećaja, zarezujući koru vremena dodirom riječi i djela koja će ostati iza nas. Danas znam da će moja prošlost pamtiti Nas kroz putopis, da smo u vremenu zajedno ostavili neizbrisiv trag.


Ljubljana je posebno lijepa noću i noćno nebo svjedoči o našoj zaključanoj ljubavi na mostu koji spaja dvije obale proživljenog sna.

 



bilješka;


Moja oprava danas sve manje nalikuje spisateljskom negližeu. Kretnje u susret postelji sve manje su zadovoljenje gotovo animalnog nagona, ogrezla o libido vlastitih tjelesnih potreba, neispunjenog srca. Oduvijek je ovdje bila Žena željna zdravog odnosa, istančana u svojih htijenjima, unutar kojeg se ostvaruje u potpunosti i emotivno raste, te cvijeta u nevjerojatnom koloritu svih godišnjih doba.


Danas volim dodir vremena i dodir svog muškarca. Onako kako Žena voli kada ima priliku otkriti osobnost do koje mi je stalo. Pažljivo brojim korake koji me odvode putem sreće, ostavljajući za sobom malene oblutke pomoću kojih se uvijek mogu vratiti sebi, pružajući voljenom na dlanovima Slobodno srce.

 


FOTO: Gordana Majdak/Postojnska jama/Predjamski grad/Ljubljana
Copyright ©2015

...

Posted by blueperlaa on March 24, 2015 at 2:50 AM

Razotkrivanje


Mogu li dobiti trenutak prislanjajući prsa o prsa, promatrajući te s okusom gladi na usnama? Mogu li zaživjeti na trenutak gola i uzbuđena, lišena lažnoga srama nudeći svoje usne tvome tijelu? Smijem li te ljubiti njima onako kako ljubim kada sam obmanuta, zaluđena od slasti, u strast odjevena? Možeš li osjetiti da moje srce tvome u cijelosti pripada i da sam ovdje s jedinom svrhom da bih te neupitno, a snažno voljela? Znam da mogu sve što poželim jer proljeće je. Dovoljno je. Lijepo je, srcu i tijelu. Koži koja dodire i ljubav diše…


***


Ispisujući misao spoznajem kakvog je okusa ovo posebno sretno razdoblje moga života. Razmišljam jesam li mrtvu prošlost doslovno pregazila, jesam li prešla preko groblja usmrćene ljubavi da bih došla do kraja svoga puta i sjela na kamenu klupu, sklopivši dlanove zahvaljujući pogledom nebeskom. Upalila sam danas jednu svijeću za moju pokojnu majku, zatim još jednu za pokapane, a još žive emocije, sljedeću za novi dan u Njegovom zagrljaju. Okružila sam se plamenom i slikama koje plamte. Vizijom kako je mnogo toga trebalo izgorjeti da bih gola ustala, izdigla se iz pepela i uzdigla se do neba. Danas sam iskreno sretna i ništa nije mjerljivo s osjećam koji mi pruža Moja ljubav. Muškarac u čijem krilu sjedim, otkrivajući izranjavana koljena. U čijoj postelji drhtim, uzeta užicima. Pod čijim se riječima osjećam posebno i pišem po koži svoga vremena, kaligrafskim umijećem oblikujući našu stvarnost. S nestrpljenjem iščekujući blagodati seoske idile kao stvorene za Nas. Okrenuta licem i tijelom prema prirodi koja me snažno privlači, čaši crnog vina koja neodoljivo moje usne vabi i velikoj seljačkoj postelji u kojoj ćemo ležati potpuno nagi. Bit će to uskoro vrijeme moga uzimanja i davanja svega onoga što moje tijelo i um skriva i posjeduje, svega onoga što nudim voljenom ostvarujući se voljena jer tako je poželjno buditi se u potkrovlju u Njegovu ljubav odjevena, ispod stamenih greda s pogledom na dvorište, izvan okvira narušenih slika, oštećenih emocija i minulog, ne baš sretnog razdoblja moga života.


***


Mogu li dobiti još jedan trenutak ispreplićući nam prste, promatrajući te zanesena? Mogu li biti sve ono što jesam kada sam neodlučna, kada nosim dva lica ili kada ti prilazim tvoje muškosti željna? Smijem li te voljeti riječima, djelima kojima ti se otvaram i nudim ti potpuno razotkrivanje našeg svemira, ljubavlju ugrijanog, zamamnog tijela? Možeš li mi oprostiti posrnuća, niz životnih poraza i loše izbore u godini leda, osjetiti da ti moje srce ipak bezuvjetno pripada i odvesti me iz zagrljaja mrtve prošlosti? Znam da možeš sve što poželiš jer proljeće je, jer tvoja sam Jedina i srcu je drago što sam postojana, što volim Nas i dišem te zaljubljena...


 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


 

...

Posted by blueperlaa on March 11, 2015 at 2:35 AM

 POPUT LAHORA

 

Pitaš li me mogu li nas sažeti u nekoliko odlomaka, razotkriti u potpunoj priči sretnog kraja ili nas tek blago provući niz kičmu poezije kao drhtaj tijela, odgovorila bih ti da te ne živim u riječima i da su moja posljednja djela tek blijeda slika naslućenih emocija.


Danas nije nemoguće voljeti nadolazeće jutro. Danas zapravo ništa nije nemoguće jer srcem ljubim te i želim ostati lucidna da bih te snažnije osjećala, ispisujući riječi poput vihora.


Gledam nas uokvirene zajedničkim slikama, zaokupljene nama. Srce mi treperi poput lahora. Razgovaramo uz prvu jutarnju kavu i naše je vrijeme uistinu pogodno za razvoj lijepih osjećaja kojima se jezgrovito i svakodnevno prožimamo, što oboje neupitno spoznajemo kada postajemo jedno.


*

Silence/Gordana Majdak

 

...

Posted by blueperlaa on March 3, 2015 at 10:45 PM

POVEZNICA


Prisjećam se vremena kada sam te čekala, ne čekajući te. Kada sam vapila od želje udišući te kao zrak očarana vlastitom potrebom da primijetiš šminkom ne prikrivene obraze i utisneš mi prvi poljubac na vlažne usne. Već tada sam se željela odreći glume, zaboraviti baš svaku svoju ulogu prijetvorne glumice, podajući se tvom tkivu – Muškarcu sazdanom od sadašnjosti, dodira upečatljive strasti. Danas znam kako više ne mogu odoljeti najmanjem znaku tvoje pažnje, toliko briljantnoj jednostavnosti biranih riječi i tvom pogledu.


Prihvaćam te svjesno nudeći ti pomirbenu sebe, jer Ti si moja najljepša poveznica sa životom.


Moj muškarac izašao iz kamena, pepela i ponora gotovo propalih nadanja. Stojiš preda mnom i promatraš me očima Čovjeka. U tvojim očima dostojnom bivam života. Volim jutra obasjana prvim sunčevim zrakama koje se ne probijaju kroz zastore bordo boje čineći moju sobu bordelom požude, već mi obasjavaju lice; milujući obraz sretne Žene. Okrećem se prema svjetlu, ljubeći tvoje dlanove. Topla je moja žudnja, dodir blag odavno sanjan i oslobođen iz kamenog srca, izdignut iz rovova posrnulih kretanja, s dna unutarnjih strahova da nisam dovoljno dobra Žena…


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on March 3, 2015 at 10:40 PM

VRIJEME NAŠEG POSTOJANJA


Na pozornici svog intimnog stvaralaštva konačno upoznajem svu čar obnaženog tijela i osjećam kako se pronalazim u sebi, u energiji, u nepresušnoj volji i inspiraciji dodirujući toliko žudno stvarnost. Tijelo više nije isključivo objekt žudnje, pod osjetljivom kožom ne kuca ranjeno srce, u očima mi blista zadovoljena Žena ispunjena svim čežnjama koje tvore smisao života.


Mojoj priči je nedostajala samo jedna dimenzija kako bih spoznala konačnost smiraja, čarolija koja je razotkrila i drugačije svjetonazore zapletene u osjećaj pripadnosti, prožete potrebom neponovljive sadašnjosti kada se goli život više ne pričinja izgubljenim vremenom i kada padaju iluzorne maske otkrivajući zavodljiv osmijeh lažnosti.


Upravo s ovog izvora inspiracije prolijeva se nada, a sama kušnja se zrcali u svakoj biranoj riječi i svijest se pretače u istinski osjećaj povjerenja kada spoznajem kako je lijepo usnuti u Njegovom naručju, zarobljena zagrljajem i probuditi se uz usne koje nezaustavljivo ljubim lišena ograničenja.


Danas pogledom kroz objektiv dodirujem raskoš bajkovite zime, uokvirivši prelijepu uspomenu, čuvajući je na toplome – u srcu. Malo je potrebno da ugrijem dlanove, zaogrnem se toplinom Njegovog tijela i usnem toliko priželjkivane snove. Više se ne budim u snijegu, pod tvrdom korom leda, na dnu hladnog jezera prolivenih suza.


Svakim pogledom razotkrivam bezbroj detalja koji upotpunjuju život. Moj život, u Njemu; tvoreći zajedničku prošlost već sada. Iako znam kako su mnoge riječi suvišne, ne protjerujem ih u izbjeglištvo i darujem im vrijeme: ”Vrijeme našeg postojanja i prije Nas, vrijeme tijela, vrijeme trajnosti i vrijeme buduće u koje vjerujem.”


Ulog je cijelo moje srce.




*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015
FOTO: G.M.


...

Posted by blueperlaa on March 3, 2015 at 10:35 PM

ODJEK MISLI


Nakon mnogih neumjesnih riječi, oštećenih misli, gotovo narkotičnog posrnuća i izgubljene nade, konačno se rodilo moje sutra. Bio je to naoko jedan potpuno običan, nov, ali ulašten dan s debelim obraščićima i nasmijanim usnama. Prisjećam se kako ga je početak zime štipao za nos, a ja sam se stiskala uz tvoje tijelo vabeći prvi zagrljaj. Jedan nepozvan vjetar je puhao, raznoseći praznu limenku od piva i nekoliko odbačenih najlon vrećica u parku s napuštenim klupama, otužnim stablima i razbijenom uličnom lampom. Tada si moje dlanove smjestio u svoje džepove, ljubeći mi vršak nosa. I smiješila sam se izvan suza. I osluškivala sam svoje srce izvan grudnoga koša. Upravo tu večer zajedno smo pobjegli u sadašnjost. Čak niti sam svemir danas nema pravo pokolebati moj izbor. Nebo iznad Zagreba neće mi suditi, Sava će se i dalje neumorno kretati u svome skrojenom koritu, a ja ću ti ljubiti dlanove u iščekivanju trenutka kada mi skidaš toplu, vunenu vestu. Stajat ću naga ispred Tebe, u subotu.


Nakon mnogih pročitanih priča, začudnih pojava čudnih likova, krikova laži i uvreda, konačno spoznajem brazdu nemira između obrva života. Ponekad se goli život i sam čudio zašto ne ustajem s koljena i dozvoljavam sebi da me vjetar neumorno raznosi kolnicima. Griješila sam pokazujući svoju osjetljivost, šutnjom grleći realnost, stavljajući se u okove vlastite strepnje. Sve do jednog neočekivanog dana kojem sam došla u susret, obnažena i sama. Potpuno slobodna i oslobođena srama. Jer, sramotno je bilo spoznati bogatstvo riječi i gostoprimstvo djela, nakon čega me se guralo u podzemlje smrada. Stoga, možeš li zamisliti kako je na mene djelovala tvoja prisutnost i činjenica da me čvrsto držiš za ruku? Tada si me odveo tamo gdje pripadam, zaogrnuvši moja ramena ljubavlju. I tada je i sam svemir zadovoljno skandirao, a sukus svega upravo je neraskidiva spona koja povezuje Zagreb i nebo, koja dozvoljava nesputan protok rijeke Save. Nadalje, voljet ću te vječno. Sačuvat ću te zauvijek.


Crne vrane ponekad će ipak sjediti na granama, grakćući na sivilo grada. Međutim, život nas je odavno oplodio i nečemu naučio, tako da se i ova priča očito piše sama jer bilo bi začudno u ovim godinama povjerovati u sudbinu? Stoga se odričem prikrivenih mučitelja i dalje te toplo držim za ruku, koračam jedinim korakom koji imam uz tebe, privijajući se uz tvoje tijelo. Izlučujem sreću. Ostavljam trag mirisa ljubavi i pitam Zagreb gdje si se do sada krio, pa kao zanesena djevojčica poskakujem oko tebe očekujući nježan poljubac i zagrljaj na dar. I to je sve što mi treba. Što mi je oduvijek trebalo, podalje od iskrivljenih vrijednosti, ništavnih etiketa, crnilom uprljanih misli i još više odbojnih djela. Toliko toga ti imam za pružiti, sve ono što nije oštećeno, što nisu uspjeli zlim jezicima otrovati i iz mene na silu iščupati. Tada me promatraš očima zanesenjaka, neukrotivog romantičara, Jedinog muškarca. I više je nego dovoljno da bih opstala, da bih preživjela. Voljena, u odjeku misli.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on March 3, 2015 at 1:55 AM

ZAGLEDANA U MISAO


Spoznala sam kako je mučno biti predmet. Koliko gorčine može izazvati saznanje o nepokretnosti duha i tijela, kada ruke umiru ne pišući, a suze kopne ne kopneći. Zagledana u jednu točku prošlosti, počela sam osjećati težinu obamrlog tijela na mramornoj postelji. Mislila sam da više nikada neću prohodati riječima, potrčati ispisujući; nesputana. Putovala sam dalje sama vodeći sa sobom i svoju sjenu praznih misli, ispraznih nadanja. Zaustavljala sam se na mjestu za čekanje, ne očekujući da ću ikada više susresti sebe. Sve do jednog neočekivanog listopadskog dana koji je gotovo žurio u zagrljaj studenom. Interesantno je bilo spoznati vlastitu preobrazbu, konačno osjećajući svoje prste i tijelo. Odjednom mi ruke više nisu bile teške, nepodnošljivo naporne. S lakoćom sam pronalazila male i velike ideje, utiskujući ih u prazan papir; misaono zrela. Bilo je to vrijeme kada sam otkrivala neotkriveno, gola koračajući zimom.


Uskoro ću stajati na pragu proljeća, ispisujući Nas i bit će dovoljno da se osjećam živom. Ali, ne kao prije, jer danas nisam rasplinuta od boli i ne grčim se od lažnog osmijeha iskrivljujući blijedo lice u ogledalu još jednog ugaslog dana.


Spoznala sam kako je lijepo biti Tvoja. Koliko li je samo zanosa utkano u svaku moju dovršenu misao u kojoj ti poklanjam sebe, u kojoj čuvam Nas. Baš svaki dan prošlosti više mi ne prijeti, niti me dodiruje svojim praznim prstima, jezikom od žada. Dani se otvaraju kroz pogled bistre suze radosnice, dok mi srce treperi u tvom. Gledam te očima zaljubljene Žene, zagledana u misao i djelo vrijedno spomena. Naginjem se na onu stranu sudbine koja me oduvijek strpljivo čekala. Serviram ti zahvalnost i čašu crnog vina, gledajući te tada u oči. U njima vidim Nas i osluškujem tiho koračanje tvojih riječi. Ne vodiš me njima do postelje, prije nego što spoznajem vlastito postojanje u tvojoj sadašnjosti. Znam da me osjećaš, na granici moga buđenja, dok ti se privijam uz tijelo prije svitanja. Vrijeme pamti Nas. Baš svaki nadolazeći dan s nestrpljenjem iščekujem. Skupljam sate ispunjenje minutama ljubavi kao kolekcionarka jedine vrijednosti, u životu koji dišem, u kojem bivam.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on March 3, 2015 at 1:50 AM

SJEDINJENI


Ali, nadasve, nemoj propustiti saznanje da upravo sama sebi uređuješ život u intervalima ushita, zaljubljenosti i sreće, jer ti si jedina koja ima mogućnost graditi ili rušiti snove, živjeti ili skončati u sebi ako pomisliš da je život utopija…- osluškivala sam vlastiti alter ego dok sam izlazila iz ogledala. Tog jutra kretala sam se po sobi u toplim, zimskim čarapama šarenog uzorka. Inače, nerijetko sam hodala bosa. Grijala sam dlanove iznad starinske peći, iz čije se pećnice sinoć širio neodoljiv miris vanilin kiflica. Usput sam nam kuhala prvu jutarnju kavu. Ležao si prekriven snom. Jedino su ti bosa stopala virila ispod prekrivača. Pahulje gustog snijega lijepile su se za bistra, prozorska stakla. Vrijeme je stalo. Promatrala sam te krajnje sebično, uskovitlanih misli, s ubrizganim emocijama direktno u krvotok.


Razmak između naših godina postao je uži. Sadašnjost me gurnula tebi u naručje, euforično ukazujući na još jedan dan koji ću voljeti uz tebe, za Nas. Bilo je to potkraj prosinca, mjeseca u godini koji inače kao posrnuli starac pada na koljena i polako se odriče života. Svaka godina nekako bi neminovno utihnula, a ova se rađala i prije vremena. Upravo tog jutra razmišljala sam o tome koliko sam uz tebe sretna. Tada sam ti prekrila stopala toplom dekom i sjela na rub kreveta držeći u rukama šalicu s mirisnom kavom. Pružila sam ti je ne skrivajući osmijeh s lica. Tek probuđen, uzeo si me pogledom. U trenu sam bila propusna za lijepe riječi, za nadolazeće romantične doticaje, za ljubav. Otvarala sam ti se žudno, okrenuta prema tvojoj strani budnog obraza, prema usnama od nezaboravnog prvog poljupca. Ubrzo sam spoznala koliko te zaista trebam.


Danas bih ti slobodno mogla pričati o nama, neustrašivo i hrabro progovarati Nas. U prvom zalogaju gladnog jutra, sredinom dana kada se krećem zanesena mišlju o tome koliko ti pripadam, kasno uvečer dok me željno oslobađaš rublja. Danas, naravno, progovaram s dna srca propuštajući svoje vrijeme kroz membranu očekivanja. Ne strepim da ću te izgubiti u snu, jer ti si kao što znaš moja najljepša poveznica sa životom. Sjetit ćeš se tog siječanjskog jutra, kada sam ti priznala svoje postojanje, obnaženo besramna. Ubrzo smo postali sjedinjeni, ali ne lancem požude vezani, već onime što ljubav progovara. U mirisima, u iskovanim riječima, u hipnotičkom, slatkom ludilu izvan sanja. I nije me sram. Naprotiv. Spajam kruto i tekuće, toplo utiskujem duboko u hladno, rečenice razdvajam do posljednjeg slova i tiho šapućem o voljenom, tandemski zaljubljena.

 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015



...

Posted by blueperlaa on March 2, 2015 at 4:20 AM

LJEPOTA JEDNOSTAVNOSTI


 

Prelazeći iz jednog nagiba osjećaja na potpuno suprotni, otkrivam svu ljepotu jednostavnosti. Jutarnja malaksalost pretvara se u zdrav dan, prepun mirisa i okusa za kojima žudim podajući se sutonu. Prolaznost još uvijek sniva, ne budim je riječima kao niti djelima. Stojim u danas, u sada, prepuštajući se emocijama. Darujem ti topla bedra, spoznajući sreću i potrebu dodira tražeći se u tvom pogledu. S nestrpljenjem iščekujem zrelu noć, ne gaseći svjetlo. Vrijeme svega što jesi razgolićuje moja intimna htijenja, vrijeme onog suptilnog vrenja kojem pripadam goruća i željna.


Oduzeta prošlosti, ogrezla o ljubav, prolazim odajama bez zidova ulaskom u vrijeme razgolićenog dana kada se minute ne mjere samo potrebom tijela čeznutljivih dodira. Spoznajem daleke mirise čiste kože i čvrsto uporište, uz topao oganj moje žudnje dok skidam sve s tijela ogolivši ti Ženu u ljubav uronjenu. Boraviš u mojim prstima, dok se priljubljujem uz tvoja bedra. U našem vremenu zanosnom Ženom bivam; od svog iskona do sadržaja u kostima, od prvog poljupca do ne odlaganja strastvenih dodira. Prelazim vlastiti prag gola, nudeći ti srce za osvajanje, tijelo podatno za blage ugrize. Tvojih tragova sam željna i sva sam u mislima na Tebe spremna.


Uostalom, zašto ti ne bih podastrla svu raskoš emocija dok preda mnom leži nag muškarac, pričajući ti dodirom? Ispisujući po tvome tijelu sagu o ljubavi. Čemu da hinim? Osjećam te pod kožom. Sada ti mogu reći kako je lako rastopiti kockice ledenog srca, utonuti u plimne užitke, izronivši na površinu slova. Ovdje si, nalik mojoj jedinstvenoj oazi i zajedno smo odbjegli pustinji, u smiraj riječi. Volim što ti pripadam, promatrajući te rukama, razodjevenog tijela. Ispreplićem nam prste, odgurnuvši misao kako nisam više mlada i dajem ti svoju zrelost. Naginjem se na onu stranu noći promatrajući te oslobođena mrene straha i ovdje počivaš bez sumnje u vrijeme pripadanja sve do svitanja.


Novi dan je u bojama, otrgnut od crno-bijelog svijeta…


 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015

...

Posted by blueperlaa on March 2, 2015 at 3:55 AM

ZAGRLJENA RUKAMA LJUBAVI


Čvrste spone večeri za sebe čudesno vežu neraskidive spone jutra, tvoreći novi dan za Nas u zagrljaju pripadnosti.


Mnogostrukim svježinama zima je obdarena, a ja te promatram u odsjaju vatre kamina i divim se toplini tvoje kože; uzbuđujuće obmane željna. Nježnim dodirom me odijevaš kako ne bih promrzla, ljubeći pažljivo svaki predio moga tijela. Zagrljena sam rukama ljubavi, glasom sadašnjosti i riječima u kojima gospodari lijepa emocija. Ushićena sam, vladajući tišinom onako kako sam oduvijek željela. Pokoravam je pokretima tijela, uzdahom otetim s usana; osjetljiva na podražaj. Ruke su ti ispunjene mojim oblinama, na jeziku ti bludna bivam; podajući se zrela.


Upravo ti pričam kako te osjećam i primam, podižući bokove s tvrde podloge sna. Nudim ti se dosanjana, nedjeljivo Tvoja. Ne živim nas unazad, iako te kroz trag riječi bilježim, osiguravši nam trajnost. U trenutku imam potrebu izreći – trebam te, ostani u mojim prstima, mislima, u opskurnim žudnjama jer niti sama ne razumijem sve što mi se događa. Zaljubljena sam u nadolazeću godinu otvorenih vrata što me uvode u sobu ispunjenu svjetlošću. Naravno i u ovoj godini želim biti voljena, podarivši ti najbolje od sebe, najbolje što sam ponudila do sada.


Sočnost jutra ostavlja dobar okus u ustima, hraneći Nas finim okusom tijela u zagrljaju osjećaja pripadnosti.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015




Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…