BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on March 12, 2015 at 2:30 AM

ISPOD POVRŠINE


Možemo proputovati najromantičnija mjesta, ali svako putovanje je tek loša slika stvarnosti što nas okružuje ako nismo ponajprije proputovali sebe, zavirivši u sve one skrivene kutke i zakutke što posjedujemo izvan ogledala i izloga vanjštine. Upravo njima se s lakoćom prilagođavamo i ostavljamo obrise nasmijanih lutaka, ukočenih zglobova i neprirodnog tena, dok nam svilena kosa prekriva suviše opterećena ramena. Možemo se kretati snovima jednako kao i zbiljom, ali tek onda kada skupimo hrabrost i razbijemo ogledala. Moguće je otkriti i više od sanja ako izujemo ulaštene cipele, oslobodimo ramena staroga kaputa i pogledom razmaknemo oblake. I možemo se vratiti svom iskonu ljubeći vlastite žuljeve, te pronaći radost u znoju i sitnim posjekotinama svijesti jer život se ipak ne događa nekome drugome - već Nama.


Ne dozvoliti prolaznosti krađu sjećanja, ne omogućiti joj kretanje unutar neostvarenih sanja i sačuvati prisebnost trenutka jer toliko toga stane u svega nekoliko sati sadašnjosti što se ne može riječima sabiti u sadržaj, što ostaje zabilježeno tek okom promatrača, ispod i iznad površine života.



RK ''RONITI SE MORA'' – moja priča počinje uz poticaj dragih ljudi koji se već neko vrijeme 'polako utapaju u užicima koje pružaju podmorje, rijeke i jezera.' Ronjenje je interesantna kombinacija fizičkih teškoća i savladavanje prepreka što je solidan izazov. Ronjenje je povezano s našom tišinom, to je susret sa samim sobom, a za mene osobno ispunjenje na jedan poseban način kao i pisanje.


Otkrivanje mogućnosti, doziranog adrenalina, novog podvodnog svijeta, trodimenzionalnog kretanja i bestežinskog stanja. Nakon zarona osjećamo zahvalnost prema sebi, svome tijelu i njegovim mogućnostima. Velika je to odgovornost prema sebi i drugima. Treba ojačati vlastitu volju i super je otkriti nešto novo i tvrdoglavo ustrajati u tome jer ljudi se s godinama sve teže hvataju u koštac sa stvarima koje moraju učiti i biti u poziciji apsolutnih početnika.


Nova iskustva donose nova uzbuđenja samo je potrebno u početku ustrajati i uložiti malo više energije da bi se s vremenom moglo istinski uživati, a ronjenje pruža i više od toga, pod uvjetom da se pridržavate pravila koja su vrlo jednostavna i ima ih svega nekoliko kako bi ronjenje bilo sigurno.


Susret je to s ljudima s kojima razmjenjujete iskustva, dobre vibracije i rekla bih da je više od savršenog bijega od svakodnevice jer nemate vremena baviti se s tekućim problemima. Previše je izazova oko vas kao i situacija koje vam mame osmijeh na lice.


Ne znam spada li pod lovačku priču i ona koja govori o tome da se kapetan broda Peltastis zavezao za kormilo i potonuo na dno s brodom kao kapetan koji ne napušta svoj brod iako se mogao spasiti? Priča je ipak zastrašujuća ako vizualiziramo riječi i možemo zamisliti slike u glavi kako on umire, a njegov duh sada čuva olupinu i promatra znatiželjne ronioce.


Prvi put sam zaronila na otvorenom moru spuštajući se u dubinu bez vidljivog dna. Propadala sam u ambis sve do jarbola i prvih obrisa broda kao da me nešto vuče na sebe i u sebe. Dojam je bio potpun kada smo ušli u kabinu i sam prolaz kroz nju bilo je potpuno novo iskustvo. Tada sam spoznala da se nalazim u omeđenom prostoru pod morem, u gotovo zatvorenoj sobi koja ima zidove i vrata, a trenutak kada smo istražili pramac bio je neponovljiv jer je pogled od oko metar iznad njegove površine bio fascinantan. Kao u nekom filmu svaka površina bila je prekrivena mucastom patinom koja živi na dodir i svaki naš pokret djelovao je kao da oživljavamo olupinu jer smo poremetili njeno mrtvilo svojim dolaskom.



Imala sam dojam da diramo njenu kožu, njeno beživotno tijelo i ona je tada opet disala i meškoljila se. Sitne čestice uspavane sile podizale su se oko nas kao udah i izdah olupine. U trenucima kada smo je napuštali bilo mi je žao što odlazimo jer je ostavljamo napuštenom i usamljenom u utrobi mora. Ta 'olupina' je Grčki teretni brod Peltastis i nekada je imao život vrijedan pažnje i dostojanstveno je probijao i sjekao svojim pramcem površinu mora izložen mnogim izazovima, a danas zauvijek miruje.


I tako se jedan dan u koji ste zagrizli sredinom godišnjeg odmora uistinu može pretvoriti u dan za sjećanje pa čak i ako ste početnički entuzijasta u otkrivanju podvodnog svijeta. Svejedno je gdje ronite; jesu li to rijeke, jezera, more – svaki zaron donosi neku posebnost vrijednu pažnje.


bilješka;


Iznad i ispod površine tragam za ravnotežom osjećaja i prisjećam se potrošenih trenutaka kada sam otkrivala nešto potpuno novo i drugačije. Još uvijek zatreperim pri pomisli na slasno odgrizena jutra i hranjive večeri, svjesna kako mi ponekad nedostaje upravo onaj dan kada sam spoznala i proputovala sebe. Promatrala sam svoje dlanove, ispod i iznad površine dodira. Obnaženo tijelo u zagrljaju pripadajućeg svemira. Tada nisam razmišljala o minulom vremenu koje sam izgurala nogama iz tople postelje, o polupraznoj šalici kave koja me svojim oštećenim rubom opominjala, o lošem odabiru riječi tvoreći njima ništavna djela.


Jednostavno sam tonula na samo dno ostvarenog sna proživljavajući stvarnost.

 

Gordana Majdak


Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…