BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on March 13, 2014 at 11:10 PM

Mrtva pjesma



Prvo je bilo ništa, tek danas je sve i ništa, a još jedan petak drsko najavljuje žudnju baš sada kada želim zaboraviti srijedu - silovana gravitacijom. Ne, ne odlazim dalje u novu prolaznost. Strpljivo čekam sadašnjost. Svjesno propadam u ambis i osjećam svoj dah na usnama, strujanje osjećaja iz gladne utrobe. Tražim se u očima prazne sobe ne pronalazeći niti jedna vrata. Bila sam luda jer sam vjerovala zidovima, čvrstom uporištu košmarnog sna. Bila sam iznova dijete koje je tražilo dodir blag ili ipak Žena gladnih očiju, nezasitna sirovih dodira?


Soba se uvlači u mene. Suviše polako tišina prodire dok me ljubav obmanjuje i razdvaja mi koljena, a vrata su i dalje skrivena. Niti prozora nema – samo tišina umotana u topli prekrivač crvene boje i vapaj. Gušim ga kao i sebe, obnaženu od propalih želja. Zadržala bih jedino strast, iako niti nje više nema. Ušla je u zidove kao prezrena sjena. Soba se tek ponekad ljulja, njiše bokovima, a njeno unutarnje svjetlo nagoviješta Mrtvu pjesmu. Posljednju koju ispisujem neuništivom, nedodirljivom vremenu budnosti - prožetom mirisom ambre.


*

Silence
Copyright ©2014

 

...

Posted by blueperlaa on September 9, 2013 at 1:05 AM

Neraspakirana



Čini se čudnim odjednom izmiješati toliko emocija uz osjet podražaja osjetljivih predjela tijela kada se vođenje ljubavi ne pričinja ritmičkom gimnastikom i sam orgazam nije osvojen trofej još jednog kolekcionara u skupljanju užitaka. Danas bih ti mogla posvetiti neka nova djela, tek napola obnažena uz popriličan broj riječi što skrivam od krvožednih prolaznika. Da, nova ljubav je u gradu i otkrivam je svojim očima, dodirima u spajanju dvaju tijela. Miješam nam srca od svitanja do večeri na čija rebra objesit ću i sam goli Mjesec. Neke izdajničke misli i propalu ljubav. Nedovršen rad napukle priče.


Uzmi me. Ne propusti me i ne dozvoli da ostanem neraspakirana.


Pričinja se gotovo savršenim bijegom istražiti podneblje koje me zavodi obasjanog osmijeha i na rubovima usana sve manje se skuplja gorak okus prolaznika, zalutalih pod pisanjem oštećene jagodice. Do sada sam dodirivala prazninu, nasukane fantomske brodove i olupine neproživljenih djela; sve do ovog trenutka kada sam u trenu sposobna osloboditi se donjeg rublja. Stati ispred tebe ustreptala, opčinjena idejom o razotkrivanju skrivenih odaja. Kročim bosa ususret našoj postelji u končanoj haljini kroz čije se otvore probijaju male, ukrućene bradavice; osjetljivost tvoje Žene.


Uzmi me. Ne propusti me i ne dozvoli da ostanem neraspakirana.

 

*

Silence

Copyright ©2013(Zbornik pjesama Umreženi snovi - Portala za objavu dobre poezije Očaravanje)

 


 


...

Posted by blueperlaa on July 14, 2013 at 4:55 AM

Besmrtna



Prije no što odem, ostavit ću jednu priču u omotnici na malenom stoliću u hodniku, odmah do vrata u kojima više ne stojim. Posljednjih dana sve manje razmišljam o tome ima li tišina srce, mirisnu kožu. Posjeduje li u prstima blagonaklonost dodira, spoznaju uzimanja i nesebičnog davanja ili je šuplja. Odbojna suzvučju one pozitivne energije kojom razbija svoje podanike u vrisak, krik, nekoliko jecaja pribijenih uza zid. Naravno, onaj isti zid koji danas napuštam držeći u ruci omalen, poluprazan kofer jer što bih uopće od sebe na put ponijela osim nekoliko žednih papira i pero koje te piše?


Godinama iza i ispred nas.


Ti, ne razumiješ moju ljubav, potragu za mjestom koje me čeka utažim li glad za vrijeme trajanja ovog života. Niti ne slutiš koliko sam nježna u izričaju kada sam sita. Ugrijana zagrljajem koji me pamti privrženu, zaigranu na onoj strani postelje što godinama miruje. Stoga ti sada i pišem smještajući slova u omotnicu. Jednom ćeš biti ushićen spoznajom kako je postojala Žena koja te neumorno oblikovala riječima i tiho te voljela ne pritiskujući ti rebra. U tišini svoga uma. Zapravo odavno sam umrla za ovaj osjećaj, no postala sam besmrtna u ogoljenim sadržajima; poklonivši ti svoje vrijeme.

 

*

Silence

Copyright ©2013

 


...

Posted by blueperlaa on November 13, 2012 at 9:40 AM

Intimni dijelovi nadahnuća


Tog jutra sam shvatila da nisam u stanju improvizirati ljubav, prošlosti dati konačan oblik, ilustracijama sreće vratiti boje. Suzama sam oprala nokte prije no što sam oštetila zjenice. Tek tada sam progledala. Plavo.


Dugo sam promatrala svoje prste, svjesna kako će jednom slova koja žive u njima izdahnuti. Ostat će mi prazni prsti, prazna emocija, prazna praznina. Prolaz koji vodi s jedne strane ništavila na drugu, premostivši moja uzaludna nadanja. Prije no što jutro zagrize dan, kupit ću kartu u jednom smjeru ususret svojim počecima, prvim drhtajima tijela.


Mladom kožom ovit ću zglobove, putene bokove i podići zrele grudi ? Prodat se zavodljivom odrazu u ogledalu za slavu trenutka u kojem me okružuju usiljenim osmijesima, utvare progonjene svojim nemirima. Bit ću samo još jedna marioneta, loša glumica, precijenjena kurva. Umjetnica ničega. Hranjena ostacima intimnih dijelova nadahnuća kako bih preživjela u moru krupnih riba.


Uz sav napor ne mogu naći surogat za ljubav koju nemam. Prošlosti slomiti kičmu i nekim čudom postići da iznova prohoda. Srećom popuniti kosti u kojima nosim pola svoga praznoga života.

 

*

Silence

Copyright ©2012

 


...

Posted by blueperlaa on September 10, 2012 at 1:30 AM

Iskon ljubavi

 

Večeras se podajem goloj lirici

zavodljivog pogleda smrtnika

svjesnosti trenutka u stihu

kojim oblikujem iskon ljubavi.


Drugačija je moja vizija

čvrste pripadnosti u tvojim prstima

goruće strasti što teče žilama

vlažnog nemira, mirisom žigosana.


Udišem aromu prisnog odnosa

dvaju čvrsto sljubljenih svjetova 

nakon interpunkcije, slatkorječivosti

imuna na prohujala razočaranja.


Razlikuje se poimanje mojih emocija

predaje u ruke obljubljenog muškarca

usnama boli, srama, žrtvovanja

od ogledala kojem pripadam stvarna.


*

Silence

Copyright ©2012


 

...

Posted by blueperlaa on February 16, 2011 at 12:50 AM

Vrisak



Iza zidova, u mojoj sobi na postelji izlomljenih snova kada se s one strane stakla šulja noć, miješajući se sa slatkim mirisom gorčine što lebdi u tih nekoliko kvadrata moje samoće ... tada se moje oči s tamom povezuju.

 

Osjećam te, iako nisi tu dok u mom snu svjetlost caruje, prelama se. Oslikava obrise tvoga tijela u pokretu. Probijaš se njima, duboko u mene.


Moje usamljeno srce živi taj trenutak. Duša mi je nošena vjetrom sna, kovitla u neostvarenim snovima.


Ne osjećam te sebi blizu, a tako prokleto želim te.


Tama me promatra i udišem ju, tišina me guta. Vrišti, moli i preklinje ... da ostaneš tu.

 

Do svitanja.

 



*
Silence

Copyright ©2011


Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…