BLOG - Lirska proza



Marko Fančović | Gordana Majdak: Dodir obnaženih misli


Jezik tijela kao jezik duše


Spojiti osjećajno i tjelesno, strepnje i zebnje s trncima naslade koji kruže tijelom, opisati onu žudnju koja je sama po sebi naslada, i to je opisati tako da bude predočena čitatelju poput tjelesne obnaženosti, prikazati dušu koja sa sebe skida jednostavni pamuk ili raskošnu čipku onih dijelova odjeće nakon kojih ostaje samo gola koža, činiti to vješto i s užitkom i u umu onih koji čitaju izazvati isto takvu raskoš istančanih osjećaja, zadatak je nimalo lak za svakog pisca. Ali autorica je u tome uspjela, zbacujući svaki lažni stid kao što se prije vođenja ljubavi odbacuje odjeća, i uvući će vam se u um poput uvlačenja u krevet s najdražom osobom da se tamo dožive najljepši trenuci.


Ovo je knjiga za polagano čitanje s uživanjem, poput vođenja ljubavi, ne seksa na brzinu čiji je cilj samo tjelesno olakšanje, već koncentriranog spajanja tijela i duša u krajnjem užitku. Svaki ulomak je poput jednog poljupca razmijenjenog s najdražom osobom, svaki opis osjećaja je poput jednog dodira, svaki osjećaj poput jednog drhtaja u situacijama kad srce brže zakuca a u nutrini nešto zaleprša, dok koljena klecaju a glava se muti od osjećaja. Blag poput nježnih dodira ali i uzbudljiv poput polagane predigre, ovaj tekst zalazi u dubinu tjelesnih i duševnih osjećaja, ponavljajući opise poput ponavljanja pokreta tijekom vođenja ljubavi, uvijek istih ali uvijek drugačijih i očaravajućih. Ova knjiga ne opisuje što se dogodilo, pa čak ni kako se dogodilo, ona opisuje što se događa, opisuje svaki trenutak u kojem jesmo i koji osjećamo. Autorica svoje osjećaje ogoljuje poput žene koja skida gaćice sjedeći na krevetu u kojem nije sama, ne žureći i unaprijed uživajući u svakom trenutku strasti koja će uslijediti. Njezine riječi, riječi su ljubavi, i emotivne i tjelesne, nekad blage a nekad žestoko strastvene, i ljubav i užitak u osjećajima tu su, u svakoj riječi. Na čitatelju nije da ih traži i nalazi, već da ih shvati u uživa u njima, kao što je ona uživala u trenucima koje opisuje i u samom njihovom opisivanju.


Cijeli vrtlog osjećaja je pred vama, na vama je samo da zaplivate u njemu i osvježite se činjenicom da je netko sve ono što možete osjetiti potanko i pažljivo opisao, a ta bura emocija koja kruži tijelom i umom osvježava poput kiše koja pročisti nebo i natopi zemlju. Osvježite se i natopite Dodirom obnaženih misli, svucite svoje predrasude i očekivanja kao što biste skinuli odjeću sa sebe, i pustite da vas ove riječi dotaknu poput nečije ruke. Polagano i s užitkom, uz pomalo izmiješane osjećaje i onu slatku zbunjenost koja je neizbježna pri susretu duša i tijela. Čitajte i uživajte.


Marko Fančović


view:  full / summary

...

Posted by blueperlaa on April 10, 2019 at 10:05 PM

Marija Juračić / Gordana Majdak „Lauda požudi“ i „Dodir obnaženih misli“


Kada mi je autorica Gordana Majdak poslala svoju novu knjigu „Dodir obnaženih misli“, sjetila sam se njezine prve knjige „Lauda požudi“, ali i svih onih zbivanja koja su joj prethodila. Sjećam se njezine erotske poezije, vremena u kojem su je neki portali odbili objaviti i kako smo je onda objavljivali na našem portalu „Očaravanje“, nakon što smo ga osnovali kao mjesto poezije i mira. Gordana Majdak bila je u to vrijeme jedina naša erotska pjesnikinja. Već sam je tada prepoznala kao pjesnikinju posebne poetske fizionomije, poetesu čiji pjesnički habitus pripada erotici.


Knjigu „Lauda požudi“ svrstala sam u lirsku prozu, bez obzira što taj termin ne egzistira u klasičnoj podjeli književnih vrsta, jer ona to je. Nisu to pjesme u prozi, to je proza, ali je tekst toliko začinjen lirikom, pa mi se naziv čini vrlo prikladnim.


Budući da je tematika obiju knjiga kompleksan ljubavni odnos muškarca i žene, njihova se usporedba nameće sama od sebe, a i sama se autorica u novoj knjizi kontinuirano vraća u prošlost, u vrijeme samoće u kojoj žedna ljubav traži svoje ostvarenje.


U mislima i emocijama autorice u knjizi “Dodir obnaženih misli“ stalno se javljaju tri impulsa: misao na vrijeme u kojem nije poznavala svog muškarca, vrijeme koje proživljava danas, a ta dva impulsa, onaj jučer i onaj sada, vezana su uz impuls stvaranja, jer ona sav svoj duhovni i materijalni svijet vezuje uz riječi, uz slova, uz stvaranje. Gordana Majdak ima poseban, osebujan stil pisanja i to je ono njeno, urođeno i životom stvoreno što se ne mijenja i što valja sačuvati. Međutim, razlike u stvaranju Laude i Dodira postoje, ne u kvalitativnom smislu, jer oba djela imaju svoju nesumnjivu književnu vrijednost, nego u osjetilnom smislu. Oba djela su rođena u iskrenosti i sazrijevanju autorice. U Laudi nesretna, osamljena žena, željna pripadanja bilježi svoje emocije, neutaživu, otvorenu strast, onu koja često nalikuje zamci lovokradice, koja razara tkivo, uzima i gubi. Muškarac u toj poeziji dominira samo fizički, nema identiteta, čovjek je bez lica koji se nije definirao kao ljubav.


U Dodiru obnaženih misli, muškarac je definiran, stvaran i osjećaji autorice nalaze čvrsto uporište. Jesu li postali manje siloviti, manje strastveni? Nisu. Progovorila je Ljubav, a njezina lepeza emocija je šira od strasti. Ona ne misli samo na vlastita tjelesna htijenja, ona emotivno raste do neslućenih visina pa i riječ kojom se ostvaruje postaje profinjenija, suptilnija i nježnija.


U literarnom smislu oba djela imaju svoju vrijednost, iskrenost je vezana za riječ, riječ predočuje emociju, ali osjećaji autorice našli su svoju drugu sferu i izraz se promijenio. U uzajamnosti ispunjenog života, misli ostaju obnažene, strast dodira nije se izgubila, samo je pronašla novi način izražavanja ljubavi, onaj koji vulkan pokreće blagim dodirom obnažene misli.


Knjiga ima epistolaran oblik, niz zapisa i impresija iz ljubavnog života dvaju srećom povezanih bića.


Posebno lijepim dijelom knjige smatram putopisne pasuse u kojima se Ljubav nosi umjesto prtljage, a svijet postaje čarobno mjesto za dvoje.


Marija Juračić, prof.



...

Posted by blueperlaa on March 31, 2019 at 9:45 PM


Milena Benini | Gordana Majdak: Dodir obnaženih misli


Kako govoriti o ljubavi?


Doista, to nije lako, ni u stvarnom životu, a kamoli u književnosti. Kad se govori o ljubavnim pričama, obično se podrazumijeva da su u pitanju sladunjave, kičaste pričice koje eventualno mogu razonoditi, ali nikako ponuditi nešto više od toga. U klasičnoj književnosti, ako se ljubavne priče uopće pojave, gotovo da možemo unaprijed biti sigurni da će završiti tragično, ili bar umjereno nesretno. Sreća i međusobni pronalazak dvoje ljudi nisu zanimljivi, reklo bi se.


No, zapravo, stvar je u tome što je ispričati priču o jednoj ljubavi vrlo teško. I zbog toga što oko nje vrebaju zamke kiča i pretjeranosti s jedne i nepotrebne drame s druge strane, ali i zbog toga što, bez obzira na Tolstojeve tvrdnje, sreća nije ništa manje jedinstvena od nesreće. Gordana Majdak shvaća upravo taj, ključni moment svake dobro ispričane priče o ljubavi: svaka je ljubav jedinstvena. Pogotovo kad se o njoj piše iskreno, lirično i erotično kao što to ona radi.


Ovo možda zvuči kao da se radi o panegiriku ljubavi i seksu. Nije tako. Gordana je već jednom ispisala Laudu požudi. U ovoj zbirci, međutim, vidimo sve strane ljubavi: i onu nježnu i toplu jednako kao i onu putenu. A kako nitko ne prolazi životom bez prtljage, pronaći ćemo u njoj i trenutke sjećanja na prazninu, nesigurnost, sve one prepreke koje je neophodno savladati da se netko tko je jednom prebolio ozbiljno razočaranje usudi ponovno povjerovati i povjeriti sebe i svoje srce drugoj osobi.


Tematski smiona, dakle, ova zbirka predstavlja i formalni iskorak: radi se, naime, o zbirci lirskih proza, nešto što se rijetko vidi ne samo kod nas nego i u svijetu. Baš zbog tog neobičnog odabira, zbirku je moguće čitati i napreskokce, uranjajući u jedan ili drugi tekst ovisno od raspoloženja ili čak jednostavno vremena. No moguće ju je, isto tako, čitati i u slijedu, prateći mijene godišnjih doba i, zajedno s njima, mijene u nutrini pripovjedačice koja nam tako pripovijeda doista jedinstvenu priču o doista jedinstvenoj ljubavi.


Milena Benini


Zagreb, 28. svibnja 2018.


...

Posted by blueperlaa on March 31, 2019 at 9:20 PM



Sonja Smolec | Gordana Majdak: Dodir obnaženih misli


Emocije su to poput rasprsnutog ploda zrelog nara, s bezbroj klijetki koje sve zajedno čine cjelinu, slatke u svojoj konačnosti - tako bih mogla ukratko reći za ovu knjigu za koju mi je trebalo dosta vremena da ju u potpunosti upijem.


Autorica u ovoj knjizi autobiografskog karaktera definitivno čitatelja obara s nogu jer, koliko god čuli ili čitali o sretnim ljubavima, malo je onih koji u životu tako kao i ona pronađu srodnu dušu. Nema u ovoj knjizi ničeg nakaradnog, nema suvišnih opisa erotike. Baš sve je umjereno a opet nabijeno onim finim elektricitetom i osjećajima gustoće meda koji nas tjera da ne stanemo s čitanjem već nestrpljivo čekamo svako novo poglavlje.


Kao što autorica u svom poglavlju Ljepota jednostavnosti kaže:


„Prelazeći iz jednog nagiba osjećaja na potpuno suprotni, otkrivam svu ljepotu jednostavnosti.“


Ovom jednostavnom rečenicom i izjavom, kako sebi tako i drugima, daje do znanja da male stvari čine veliku ljubav. Velika očekivanja potaknuta medijskom propagandom i holivudskim filmovima vrlo često dovode do čuđenja, neispunjenja želja. Dakle, što zapravo željeti?


Kroz život upoznamo mnoge osobe. Neki nam postaju prijatelji, neki drugi i više od toga. Onaj trenutak kemije, prepoznavanja, elektricitet koji nam obuzme tijelo, zna prevariti. Dakle, ključno pitanje je, kako uskladiti razum i srce? Teško, naročito kad smo mladi. Donosi li nam zrelost saznanje ili je to isključivo iskustvo? Koliko puta moramo biti povrijeđeni da bi napokon smogli hrabrosti i odustali od neke veze? Pitanja se čine jednostavna ali nema jednostavnog i univerzalnog odgovora.


Svaka zajednica je zajednica dvije različite jedinke, različite društvene i ekonomsko socijalne sredine. Pa čak i emotivne. Svaka jedinka mora najprije dovoljno psihički sazreti i osamostaliti se da je spremna na promjene bez utjecaja drugih, obitelji, prijatelja itd…


Gordana Majdak osoba je koja je očito to sve postigla sama. Osoba koja je svoj put prema sreći našla ne samo svojim nastojanjima već i srećom. Jer… što god učinili, koliko god se trudili biti čim bolji, koliko god se pokušali prilagoditi različitosti osobe s kojom se družimo ili namjeravamo živjeti, sve će biti uzalud ako to nije obostrano, ako druga strana nije spremna na male kompromise.


Da bi mogli voljeti druge najprije moramo voljeti i poštovati sebe i to je ono o čemu nam, iz svog osobnog iskustva, govori Gordana Majdak.


Knjiga je to koju svakako treba pročitati. To nije roman, nije ni knjiga za samopomoć. Ovo je svjedočanstvo životnog uspjeha do kojeg se došlo mukotrpno, savladavajući životne prepreke i učeći na pogreškama. Jednako tako to nije knjiga koja će nam reći „Evo, tako morate raditi, ili morate i vi“, ovo je knjiga koja govori „Ovako sam ja,“. Ipak, kroz svu njenu introspekciju može se mnogo toga naučiti.


Sve to sažeto je i u narednih nekoliko rečenica:


„Tog dana promišljala sam i o tome da rijetko u životu u jednoj osobi dobivamo sve ono za čime smo žudjeli i odjednom me životno iskustvo bacilo na koljena. Koliko je samo onih koji umiru u sebi jer se daju nevoljenima? Koliko je samo onih koji se guše u svojim porazima jer, kad su imali priliku poduzeti nešto, skrivali su se ispred vlastitog ogledala, nedovoljno odvažni za promjene.“


Kad se s nekim živi, dijeli jutarnji obrok, kad je taj netko spreman da ne pita već da vidi, da osjeti naše raspoloženje, položaj tijela koji govori umorna sam ili umoran sam…i da umjesto nas skuha prvu jutarnju kavu, da nareže tih nekoliko kriški kruha ili pripremi ono što već je u toj zajednici običaj pojesti za doručak. Svaki početak dana itekako je važan. Dan koji počinje s razumijevanjem, kad nisu potrebne riječi kojima bi sebe dokazivali, dan je koji ćemo lakše podnijeti čak i onda kad nam poslovne obaveze ili sastanci neće isti učiniti laganim ili podnošljivim i to samo zato što ćemo se imati kamo i kome vratiti.


Mjesto koje se zove dom mora biti ono gdje se osjećamo sigurno, gdje će nas sigurna ruka dočekati i zagrliti. Zar nije najljepše osjećati toplinu dodira koji nas smiruje i usrećuje? Kad nas gledaju oči koje ne očekuju samo fizičko zadovoljenje prirodnih potreba već te oči pripadaju nekome tko nas gleda s ljubavlju i poštovanjem i koji nam se s ljubavlju daje.


Ući u novu vezu nakon dugotrajnog straha od prethodnih neuspjeha i straha od budućih nije lako:


„Zapravo, život me nije vodio za ruku i nerijetko me zaobilazio. Sada kad su tvoje ruke tu, sada sam konačno ispunjena. Sada mi je koža na toplome a srce ispunjeno. O tome mi nisu pričali niti onda kad su me pljuvali, voljeli, riječima tukli. Zaista nisam znala da je i to moguće. I nebitno je, jer nekako s vremenom sve više uživam u mekoti biranih riječi, u tvojim poljupcima iznad obrve i znacima pažnje koji upravo grade našu ljubav.“


Knjiga je napisana jezikom zrele žene i zrele autorice. Moje preporuke.


Naklada: Zagrebačka naklada 2018.


...

Posted by blueperlaa on October 19, 2018 at 11:40 PM

„Dodir obnaženih misli“ – nova knjiga Gordane Majdak


U četvrtak, 25. listopada 2018. s početkom u 19 i 30, će u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj br. 5 u Zagrebu, biti predstavljena nova knjiga zagrebačke književnice Gordane Majdak naslova „Dodir obnaženih misli“.


Gordana Majdak je već dobro znano ime na domaćem književnom nebu. Čitalačkoj publici poznata je po zbirci pjesama u prozi „Lauda požudi“ i romanu „Venerina muholovka“, osim toga njene pripovijetke su dobile više domaćih nagrada, između ostalih Nagradu PS-portala za najbolju kratku priču. Gordana za sebe voli reći da je autorica ženskih i ženstvenih tema. Njen karakterističan izraz bi najbolje opisali kao lirsku prozu, kako je to lijepo rekla Marija Juračić za Gordaninu zbirku „Lauda požudi“.

I nova Gordanina knjiga „Dodir obnaženih misli“, kao i druga njena djela, odiše erotikom koja nije sama sebi svrha već prikaz dubokih emocija žene, s velikim „Ž“, što se ne boji svoju intimu podijeliti s čitateljem:


…Danas je dan prepunjen ljubavlju, a noć će biti ispunjena tvojim rukama i mojim glatkim bedrima. Prožimat će nas java. Doživjet ćemo vrhunac. Snovi će malo pričekati dok ne potrošimo uzdahe. …


…Ljubav jest umjetnost, neprocjenjive vrijednosti. Moja ljubav prema tebi nije nečujan glas nutrine, nije nalik pripovijesti zalutalog leptira u želucu i ne može se mjeriti prolaznim užicima. … (Gordana Majdak: Dodir obnaženih misli)


Čitajući „Dodir obnaženih misli“ stalno sam vrtio u sebi glazbu „Dnevnika jedne ljubavi“ i duboki, topli Josipin glas odjekivao je mojom glavom kao da je zajedno sa mnom čitao tekst. Jer ovaj roman je priča o jednoj ljubavi i to onoj sretnoj. Time se Gordana Majdak uhvatila u koštac s još jednim stereotipnim razmišljanjem u književnosti: uz onoga o erotici kao nečemu što se većinom samo ćušne na marginu jer nije vrijedno ozbiljnijeg razmatranja i sa stavom oslonjenim na onu Tolstojevu „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna, nesretna je na svoj način“, prema čemu bi tema sretne ljubavi bilo nešto o čemu se piše u chick-lit romanima a ne u ozbiljnoj književnosti. Sličnog je mišljenja i Milena Benini, urednica knjige, koja u pogovoru kaže: …stvar je u tome što je ispričati priču o jednoj ljubavi vrlo teško. I zbog toga što oko nje vrebaju zamke kiča i pretjeranosti s jedne i nepotrebne drame s druge strane, ali i zbog toga što, bez obzira na Tolstojeve tvrdnje, sreća nije ništa manje jedinstvena od nesreće. Gordana Majdak shvaća upravo taj, ključni moment svake dobro ispričane priče o ljubavi: svaka je ljubav jedinstvena. …


A Marko Fančović u svom predgovoru piše: Ovo je knjiga za polagano čitanje s uživanjem, poput vođenja ljubavi, ne seksa na brzinu čiji je cilj samo tjelesno olakšanje, već koncentriranog spajanja tijela i duša u krajnjem užitku. Svaki ulomak je poput jednog poljupca razmijenjenog s najdražom osobom, svaki opis osjećaja je poput jednog dodira, svaki osjećaj poput jednog drhtaja u situacijama kad srce brže zakuca a u nutrini nešto zaleprša…“


No, ne bih vam želio previše otkrivati. Na predstavljanju knjige u četvrtak navečer će svi koji dođu imati priliku iz razgovora autorice s urednicom Milenom Benini saznati možda i ono što nije još ni napisano. Večer će dodatno uresiti naša poznata pjesnikinja Maja Šiprak i pisac i grafički designer Darko Dautović čitanjem Gordaninih tekstova te glazbenici Juraj Šargač i Veselin Krstovski. Cijeli događaj će moderirati Krešimir Maligec, inače nakladnik knjige.


Za one koji neće biti u mogućnosti doći na predstavljanje obavijest kako knjigu možete kupiti u Menartovoj multimedijalnoj knjižari u Avenu Mall-u po cijeni 79,00 kn, a uskoro će biti dostupna i u Hoću knjigu te u online dućanu Superknjižara. Svi oni koji namjeravaju posjetiti „Interliber“ moći će je pronaći na štandu „Zagrebačke naklade“.


Za kraj bih samo još želio citirati jednu autoričinu rečenicu iz knjige: Postoji neka čudesna povezanost između autora i čitatelja, neraskidiva veza ako sam vam bila dovoljno bliska dok ste boravili ovdje, držeći moje srce na dlanu.


Vidimo se na predstavljanju.


Aleksandar Olujić



...

Posted by blueperlaa on October 30, 2017 at 2:55 PM

(foto: ZIN DAILY) https://www.zvonainari.hr/


Priča Na prljavoj strani ulice Gordane Majdak u konkurenciji je za ZiN nagrade, objavljena 24.10.2017. godine na službenoj stranici Zvona i Nari - ZIN DAILY)


https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/05/17/ZiN-nagrade-za-knji%C5%BEevnost


NA PRLJAVOJ STRANI ULICE


Bojala sam se za sebe i onu ljepljivu, nikotinom presvučenu večer, kad mi je u pizzeriji prišao visok, krupan muškarac fiksirajući me gladnim pogledom. Bila je to upravo ona glad koja miriše na spolovilo u erekciji, na onu jednu kapljicu ispuštenu s njegovog nadraženog vrha. Stranac je dahtao poput žednog psa, palucajući jezikom. Nadala sam se da će samo naručiti pivo i zavući se u jedan od slabo osvijetljenih ćoškova, no tada se primio punim dlanom za međunožje. Nije skidao pogled s mojih usana i njime me zlostavljao. Dao mi je do znanja, kakva želja upravo puni njegove obješene testise.


Stajala sam skrušeno s one strane šanka, pomno glancajući čašu drhtavim rukama. Zatim sam pogledom tražila podršku u drugima, no mene nitko nije primjećivao. U to vrijeme bila sam djevojka koju je život doveo ovdje, ne samo s ove strane šanka neugledne pizzerije, već i s one strane ogoljenog života. Bila sam nezaštićena, dostupna, poslužena? Jasno da, ne! – hrabrila sam samu sebe, odlažući čašu na policu. Pa nisam zato otišla od kuće i pobjegla od batina!– utroba mi se stezala uslijed kontrakcija, bolnih misli. Imala sam u trbuhu grčeve. U grlu mi je bubrio najprije jecaj, a potom zatomljen krik. Bože, kako sam samo željela vrisnuti i pljunuti sudbini u lice!


Snažan tresak strančeve ruke o šank trgnuo me iz kolopleta misli. Osjetila sam kako su mi se od užasa nakostriješile bradavice. Ispod njegovog dlana znojila se strana novčanica dostatna da pokrije četiri moje mjesečne, mukotrpno ali pošteno zarađene plaće. Nije morao izustiti što smjera s njom. Znala sam to po njegovom krezubom osmijehu i češanju po jajima.


Zar me takva budućnost čeka raširenih, prljavih prstiju? To je put koji mi je sudbina namijenila od kada sam bila primorana plaćati željeznu cijenu za svoju slobodu i samostalnost? Nije li dovoljno što sam bila neželjeno dijete, koje je majka ispljunula iz maternice i svojim postupcima otjerala od kuće?


Progutala sam slinu i grčevito se primila prstima za sudoper. Kontrolirajući boju svoga glasa, izustila sam: ''Ne zanima me vaš novac.'' Rubovi njegovih usana zakrivili su se. Trule zube oblizao je jezikom. Grohotom se nasmijao, što je izazvalo ljuljuškanje sala na njegovom trbuhu. Znoj mu je izbio ispod pazuha i oko njega se širio miris danima neoprane kože. Zaudarao je na propali život. Pogledala sam ga u oči. Caklile su se od srdžbe.

- Prokleta kurvetino, uzmi novac! Idemo u hotel! – zaurlao je.

- Nisam zainteresirana! – odgovorila sam povisivši ton glasa i okrenula mu leđa.


Nije mi, naime, trebala torbica od krokodilske kože, novi hit parfem ili kožne sandale, a za nahraniti gladna usta imala sam za to svoje dvije, zdrave ruke. Svrnula sam pogled prema polici. Čaša je blistala. Zadovoljno sam je promatrala kao da sam upravo obavila životno značajan posao.


Nisam trebala širiti vlažna bedra ne bih li spoznala svijet odraslih, okorjelih bludnika. Prala sam podove, ribala usrane zahodske školjke i točila strancima pivo. Svakako sam u to vrijeme bila tu negdje, na rubu ali opet dovoljno daleko od ponora, jer sam bila ponosna. Tko vas jebe! Svi ste vi obični smradovi i ne želim vas udisati! – mrvila sam sebi u bradu.


Iako je neimaština nagrizala moje zglobove, čupkala srce pa i stidne dlačice, vezala mi grčevito udove: nisam se prodala. Nisam pokleknula pred tom raskošnom novčanicom i dozvolila da se po meni penje prljav, znojni muškarac čije bi se salo razlilo po mome žgoljavom tijelu. Jednostavno nisam dozvolila da se iživljava na meni muškarac koji doma, uz svoju ženu, ima muda veličine lješnjaka.


Čistila sam debele, teške pepeljare. Prala sam gomilu suđa. Naučila sam raditi pizzu, bogatu sa sirom i svježim šampinjonima. Za razliku od mog gazde šampinjone sam prije oprala, pa ih tek onda naribala na ribež. Uvjeravao me da to nije potrebno, jer tko će onako gladan primijetiti da mu se među zube zavlači pokoji grumenčić zemlje? Očito ne ovakvi skotovi. Takvi nisu svjesni što trpaju u sebe, a vjerojatno niti što podvlače pod sebe. Ne, nisu sve mlade djevojke koje život usiše u sebe, podložne manipuliranju ovakvih beskičmenjaka! – vrištala je moja utroba.


Tada je muškarac prstima izgužvao novčanicu i nagurao je u džep, obasipajući me jeftinim riječima. Nazivao me: skupom kurvom. Nisam niti trepnula, iako sam se od upravo stečene spoznaje tresla. Tako izgleda moja realnost? Ovako će mi ubuduće prilaziti muškarci željni avanture? Lijepit će cijenu na moj obraz? Etiketirat će me i žigosati kao stoku?! Ma, hoće vražju mater!– cviljela sam u sebi. Osjećala sam lupanje srca pod zubima. Gotovo da sam ga mogla kušati, zagristi u njegovo meso i pustiti vlastitu krv. Kako sam samo bila daleko od bezbrižne mladosti. Grčenje u želucu nije popuštalo.


Duboko sam uzdahnula i izvadila pizzu iz krušne peći sada već dobro uvježbanim grifom. Položila sam je na tanjur, te sam kistom umočenim u ulje premazala njen rub. Posula sam je origanom. Prošla sam pored muškarca kao da prolazim pored deponija smeća, gordo uzdignute glave, iako su mi koljena klecala. Pizzu sam gostima poslužila vruću, uz dobro uvježban osmijeh na licu i poželjela im dobar tek.


Prvi put sam doživjela da mi netko nudi novac za seks. Prvi ili zadnji put, zapravo je bilo svejedno. Vjerovala sam da bi razočaranje uvijek bilo iste težine, poput utega ili omče oko vrata. Neke opipljive životne okolnosti vukle su me prema dnu ili me sam život ponekad imao potrebu vješati. Također me i oblikovao.


Skinula sam pregaču i otišla malo na svjež zrak. Trebao mi je predah, ali i privremen bijeg od preplavljenih emocija. Na terasi se skupina mladih, bezbrižnih ljudi dobro zabavljala uz gitaru i pjesmu. Zaključila sam da su mnogi od njih moji vršnjaci. Čula sam sudaranje krigli jedna o drugu, smijeh, djevojke kako grleno klikću. Pustila sam pogled da prijeđe na drugu stranu ulice. Zagrebačke ulice mirisale su na suh i vruć beton, na pečene klipove kukuruza i ljetne parfeme. Zatim me privukao prizor noćnog neba. Nekoliko zvijezda nadvilo se nad ulicu.


Kruh sam zarađivala na prljavoj strani ulice – bila je to misao koja mi se uvukla u sve pore. Noć je bila mirna, topla, a ja sam bila sjetna i u mnoštvu drugih potpuno sama. Tada sam se zagledala u svoje ruke i dobro ih promotrila. Još uvijek su drhtale. Još uvijek me prožimala nelagoda. Koža mi je bila oštećena, peckale su sitne posjekotine od silnog pranja suđa. Neka je… – promrmljala sam. Nebitno. Samo neka me hrane.



Gordana Majdak


https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/08/30/Na-prljavoj-strani-ulice-Gordana-Majdak


...

Posted by blueperlaa on August 12, 2017 at 12:15 PM


Osvrt na priču Gordane Majdak ''Zaspala bih crveno''



Iz zbirke „Pričam svoju priču“


Priča Gordane Majdak „Zaspala bih crveno“, tiskana u zbirci priča PS Portala „Pričam svoju priču“, počinje kišom. I tjeskobom. Onom koja se doživljava utrobom, od koje se bježi u fantaziju, u iskrivljenost mentalnih slika, kada se realnost želi potrti igrom, okrenuti je naglavačke, kada se želi zaspati crveno, puteno, u odsjaju vatre i crvenog negližea, crvenog sjenila lampe.


“Odjednom se moje tijelo izdiglo iznad postelje i primijetila sam kako lebdim. Bestežinsko stanje dozvoljavalo mi je trodimenzionalno kretanje i smiješila sam se prizoru sebe okrenute naglavačke. Duga, divlja kosa njihala se poput klatna starinskog sata, grudi su mi otežale i smetalo me što nemam gaćice. Osjećaj je izazivao nelagodu jer sam bila suviše dostupna razvratničkom životu.”


Priča se odvija na dvije razine; stvarnoj i maštanoj. San i java se ne izmjenjuju, stapaju se međusobno u cjelinu neke periferije i teškog seoskog blata, gdje još postoje štagljevi i drvene kućice i gdje se onako matoševski sjetno čuje lavež pasa negdje u daljini. Stvarnost se prelijeva u san, a san se, nakon novog erotskog iskustva vraća javi. Raspolovio se intiman svijet na dva dijela…sustižu se realno i irealno.


“Zvukovi su iščezli. Nije se čuo čak niti potmuli lavež pasa negdje u daljini. Tada sam odlučila s tijela sprati sve sate proteklog dana. Bila sam usporena, mirna i opuštena, ali ipak ne u potpunosti jer je moj mozak vodio glavnu riječ.

Ponajviše sam se bavila sama sobom. Ipak, između redova vlastitog htijenja, bombastičnih planova, pojavilo se neočekivano lupanje srca pri pomisli na stranca.”


Buđenje donosi olakšanje, ali misao ostaje zatvorena u fiksaciji na stranca koji intenzivira fizičku želju i koji bi mogao biti trenutni spas od samoće, ispunjenje praznine. Sam čin podavanja opisan je bez uvijanja, ali sa snažnom lirskom notom koja se proteže sadržajem cijele ove lirske proze.


Priča ima samo jedno lice, ženu koja svoju intimu otkriva i istinskim ljubiteljima lijepe riječi i pohotnim očima onih koji u erotskoj priči traže neke vlastite porive. Na emocionalnoj razini tekst ostaje na doživljaju samoće, očajničkog traženja drugog ljudskog bića koje će donijeti bar kap zaborava i osjećaj pripadnosti.


Seksualna scena nije samo goli opis fizičke aktivnosti, ne oslikava se klinički pa ne draška niske ljudske nagone. Požuda je reljefno oblikovana i nudi se osjetilima, ali nakon njezinog zadovoljenja, vraća se isti ogoljeni osjećaj napuštenosti i osamljenosti, spoznaja da je svatko u tom odnosu, gotovo usput, uzeo ono što je tog trenutka želio.


“Dozvolila sam sebi da se sladostrašće razmeće mojim tijelom i gorjela od želje da ga osjetim duboko u sebi. Dodirima mi je pričao sve ono što sam umislila da sam danas vidjela u njegovom pogledu. Ipak, u njemu nije bilo priželjkivanog.”


Priča završava razmišljanjem autorice o odnosu društva prema ženi koja slobodno udovoljava svojim osjetilnim potrebama.


“Ne. Meni je tako očajnički trebao taj tjelesni sraz, to ritmičko udaranje njegovih bedara o moja, ta jedna noć koja ne mijenja ništa. Moralisti bi me spalili na lomači poput jadnica koje su palili u Firenci na onom impozantnom Trgu koji je danas atrakcija mnogobrojnim turistima.

Iako, apsolutno je jasno da nisam čeznula isključivo za tjelesnim. Sve moje misli uporno i silovito su se grupirale u jednu jedinu osjetilnu potrebu: bolno sam željela doživjeti ljubav.”


Marija Juračić, prof.


...

Posted by blueperlaa on August 7, 2017 at 10:20 PM


ZASPALA BIH CRVENO



Snažni nanosi kiše naslanjali su se na prozorska stakla. Njeni su udarci gotovo bili prijeteći, no ja sam se osjećala zaštićeno u svojoj sobi, u potkrovlju štaglja. Podvukla sam noge pod čupavu deku i opraštala se od ljeta. Obavijena tišinom sobe utonula sam u sebe, a potom i u san. Putovala sam u unutrašnjost svoga srca.Odjednom se moje tijelo izdiglo iznad postelje i primijetila sam kako lebdim. Bestežinsko stanje dozvoljavalo mi je trodimenzionalno kretanje i smiješila sam se prizoru sebe okrenute naglavačke. Duga, divlja kosa njihala se poput klatna starinskog sata, grudi su mi otežale i smetalo me što nemam gaćice. Osjećaj je izazivao nelagodu jer sam bila suviše dostupna razvratničkom životu.Prostor se tada neočekivano počeo sužavati. Osjetila sam težinu i pritisak golemog zida. Gnječio mi je zglobove! Čula sam pucanje kostiju, ali svejedno nisam uplašeno zazivala upomoć. Znala sam da je to tjeskoba na dnu želuca i upravo mi razdire želučane opne. Ne, ne sanjam je. Naprotiv, već je neko vrijeme dišem.
Kiša je i dalje mlatila lišće i živčano ga otkidala od stabla, natapala seoski put i žustro se slijevala niz žlijeb drvene kućice. Žalila sam što u sobi nemam kamin. Voljela bih prije nego me u potpunosti svlada san zapaliti u njemu vatru, zatim se zagledati u te pohotne, plamene jezike dok me oči ne zabole. Zaspala bih crveno. Odjenula bih crvene snove nalik lijepom, svilenom negližeu. Odrekla bih se crnila i tjeskobe. Povukla sam deku i pokrila se preko glave.


Probudila sam se znojna iako u sobi nije bilo toplo. Jesam li uistinu budna? Upalila sam malenu noćnu lampu crvenog oboda i soba se polako budila. Bila je očaravajuća i moja. Moj mir. Bližila se ponoć. Protrljala sam oči i zijevnula, gipko protegnuvši tijelo. Trebao mi je tuš, miris sapuna i čisto donje rublje. Sjela sam na rub kreveta i spustila bosa stopala na široke daske. Zvukovi su iščezli. Nije se čuo čak niti potmuli lavež pasa negdje u daljini. Tada sam odlučila s tijela sprati sve sate proteklog dana. Bila sam usporena, mirna i opuštena, ali ipak ne u potpunosti jer je moj mozak vodio glavnu riječ.
Ponajviše sam se bavila sama sobom. Ipak, između redova vlastitog htijenja, bombastičnih planova, pojavilo se neočekivano lupanje srca pri pomisli na stranca. Markus više nije bio samo muškarac privlačnog tijela. Jučer smo ručali zajedno. Sjedio mi je sučelice i otvarao me svojim pogledom. Otvarao mi je ruke željne dodira.

Uzdahnula sam, odjevena u samoću. Prekrivši lice dlanovima, na ramenima sam osjetila teret tišine, a tada je netko pokucao na vrata. Isprva sam bila sigurna da mi se to samo pričinilo, da tako predvidljivo očekujem događanje tog toliko priželjkivanog čuda, ali lupkanje je postalo odvažnije.
Čvršće sam stegnula remen ogrtača ispod kojeg je divljalo srce. Pitala sam tko je; iako sam odgovor znala. Bio je to osjećaj nalik vertigu i slatkoj napetosti mišića, uslijed uzbuđenja. Nakon što sam otvorila vrata, Markus je ušao u sobu i u moje mirise. Nije me pozdravio. Vrijeme je zaustavljeno poput tupog udarca o potiljak. Njegove ruke našle su se na mojim obrazima, otimajući mi strastveno i energično prvi poljubac.

Jesam li i dalje u polusnu ili upravo osjećam kako mi rastvara ogrtač i poseže za mojim osjetljivim grudima? Dodirom vlažnog jezika ukrutio mi je bradavice, svojim dahom izluđivao me i blagim ugrizom dovodio do ekstaze. Kako je samo divan taj osjećaj i koliko mi je samo potreban! Predala sam mu se u ruke. Dozvolila sam sebi da se sladostrašće razmeće mojim tijelom i gorjela od želje da ga osjetim duboko u sebi. Dodirima mi je pričao sve ono što sam umislila da sam danas vidjela u njegovom pogledu. Ipak, u njemu nije bilo priželjkivanog. Naivno sam se nadala da ga privlačim i kako će se ovaj trenutak zbiti. Sanjam li ja sada to stvarnost i naš prvi tjelesni kontakt kada su riječi suvišne?Kako sam samo voljela sudar naših tijela! Koliko mi je samo trebao dodir, miris i okus muškarca, spoznaja da nisam frigidno srasla s idejom da mi nije potreban jer se zadovoljavam i sama. Prostor je oživio, zidovi me više nisu proganjali, izgarala sam u vatri svojih emocija i želja. Tada sam mu naredila da mi skine gaćice.
Dala sam mu svoje tijelo. Rastvarao me svojom muškošću, u potpunosti razotkrivši maštovitost koju posjeduje muškarac koji istinski zna uživati u ženi. Punio me neopisivim užitkom svakim pokretom svoga tijela, dodirima istražujući reljef vlastite požude. Bila sam savršeno podatna za oblikovanje, njegovom strašću. Doživjela sam orgazam. U snu.


Nakon što se pijetao oglasio trznula sam se, pipajući prstima drugu stranu postelje; tu golu prazninu koju sam željela izgužvati prije nego zaplačem. Tako olako raširila sam svoja bedra i dala mu dio sebe, pa makar samo u snu?! Pitala sam se zašto sam to, zaboga, učinila? Zar nisam mogla pričekati da se naša priča eventualno razvije i dozvoliti sebi da me polako osvaja?Ne. Meni je tako očajnički trebao taj tjelesni sraz, to ritmičko udaranje njegovih bedara o moje, ta jedna noć koja ne mijenja ništa. Moralisti bi me spalili na lomači poput jadnica koje su palili u Firenci na onom impozantnom Trgu koji je danas atrakcija mnogobrojnim turistima.
Iako, apsolutno je jasno da nisam čeznula isključivo za tjelesnim. Sve moje misli uporno i silovito su se grupirale u jednu, jedinu osjetilnu potrebu: bolno sam željela doživjeti ljubav.


Gordana Majdak, Zagreb


Priča ''Zaspala bih crveno'' 2017. godine, pobijedila je na međunarodnom 2. književnom natječaju za najbolju kratku priču, čiji je organizator PS Portal iz Petrinje, nakon kojeg je tiskana zbirka kratkih priča ''Pričam svoju priču''.

...

Posted by blueperlaa on May 29, 2017 at 2:05 PM

U cijelosti pirpadajuća


Vrijeme sladostrašća razgolićuje sve tjelesne užitke, razdjeljuje fizičku potrebu od emocionalne i ponovno je spaja u jedinstven ljubavni doživljaj u trenucima kada postajemo jedno. Tada smo dvije apsolutne karakterne krajnosti koje se magnetski privlače orgazmom. Svaki tvoj dodir s vremenom me vodi k vrhuncu, otkrivajući gotovo nepoznat svijet do tada. Ulaskom u specifičnost mirisa, kušajući okus tvoga tijela, spoznajući vlastitu razmetljivost i divlju narav, razotkrivena sam tvojim dodirom.


Jesam li to uistinu ja u tim posebnim trenucima, nesputana i nezasitna? Teško ukrotiva, u cijelosti pripadajuća tvojoj muškosti. Zavedena svakom idejom kojom grabiš za mojim ženstvom, tako podatna i dostupna užicima. Jesam li oduvijek bila ona Žena koja se zna prepustiti osjetilnim treptajima, grčenju tijela i vrisku zadovoljstva, propadajući nakon uzleta u slatkast osjećaj blagostanja? Svaki put kada posežeš za mnom, Svijet moje Žene je gladan, potreba za tvojom ukrućenom muškošću je stvarna. I svaki put kada me obljubiš, kada prodreš u srž moga ženstva, primam te u svojoj jezgri. I nudim ti svoje sve, svaki zakutak za kojim žudiš. Uzimam tvoje sve, sladeći se mirisom i okusom svog jedinstvenog muškarca.


Vanjski svijet tada utihne, nestane i izgubi se u omaglici uzdaha, koje lijepimo na svoja vlažna tijela, u suzvučju orgazma.




Gordana Majdak
Copyright ©2017



...

Posted by blueperlaa on May 28, 2017 at 12:10 AM

Pritajen uzdah zadovoljstva


Slivena u tvoje dlanove, razlivena krajolicima neslućenih užitaka; otkrivam sebe ovijenu u ljubavni zanos. Obnavljam se u Ljubavi. Nakon što tažim tjelesnu žeđ za tvojim dodirom, ponovno se sastavljam u pokrete, u dosljednost, u razum. Uzlet između bezumlja, trenutačnog gubitka svijesti dok sam nošena valovima i plimnim užicima, sve do spoznaje kako se vraćam Tebi, u zagrljaj tvojih ruku, pod vreteno tijelo strasti i nježan doticaj tvojih usana; traje tek nekoliko nezaboravnih trenutaka.


Zapisujem doživljaj i čuvam obilje prisnosti, svu raskoš senzibiliteta, sve ono što postajemo kada se pretačemo jedno u drugo. Tada podižem vjeđe i promatram nas u stvarnosti upravo načetih strasti, ne brišući ljubavni znoj s nagih tijela. Obostrano se hladimo od prožimanja u vremenu nježnosti, mirisnih riječi, šaputanju na jastuku i pritajenih uzdaha zadovoljstva.


Ne postoji ništa ljepše od spoznaje: Voljeti dodirom.


Svaka moja misao slijeva se u tijelo ljubavi, u spoznaju i ljepotu življenja. Izgovorene riječi talože se u meni i nalikuju neponovljivoj uspomeni. U bojama tišine pronašla sam smiraj. Ne kitim se apstraktnošću da bih dokazala sebe, da bih ovjekovječila nas. Jedino još uvijek veličam dodir. Tvoje ruke. Miris i okus ljubavi. Jedino još uvijek pokušavam dočarati ukupnost emocija, tu poželjnu naplavinu strasti i bliskost među nama.


Neumorno zapisujem gomilanje doživljaja dok razotkrivam nagost svojih bedara, nagost ruku i usana, nagost moga srca u tvojim rukama.



Gordana Majdak
Copyright ©2017

...

Posted by blueperlaa on May 7, 2017 at 2:50 AM

Gipke riječi



Nedjeljno je jutro. Budim se u toplini tvoga tijela, u dodiru ruke ovijene oko struka i u nagosti mog znatiželjnog pogleda na tvoju prisutnost. Ovdje si, u mom proljetnom jutru i mogu te dodirnuti vrškom jezika, kušati kakvog si okusa. Rastvaram sva osjetila ne bih li te što bolje doživjela i ne osjećam težinu suza otkada me očni kapci ne pogrbljuju poput usamljene starice. Odavno se ne budim na željeznoj postelji, željeznih misli. Ne hranim se od jutra zamišljajima, nepostojećim dodirima koje sam svojevremeno omatala u gipke riječi i njima bojila bjelinu papira u crveno. Ne poričem istinu koliko je erotika htijenja miljama udaljena od postojećeg intimnog vrenja i kako su bile uzaludne sve ispisane riječi bačene o zid tišinom apstraktno obojen. Tvoji dodiri su stvarni i kroz njih mi daješ oblik Žene. Podsjećaš me na vlastitu ženstvenost dok usnama istražuješ moju put. Pažljivo osluškujem tvoju drhtavu glad i odmičem daleko od ispraznih noći.


Jesam li ti ikada spomenula koliko volim osjetiti tvoje ruke na sebi, koliko topline u tvom dodiru ima? Jesam li ti ikada priznala kako me izluđuje miris tvog nagog tijela, koliko je opojna ljubavna aroma? Znaš li koliko mi je potreban tvoj plamen u obruču moje krvi i kako zaista ćutim potpunost prožimanja? Pojmiš li kako te istinski osjećam u dubini sebe dok smo izloženi svjetlosti u tami, tišini u svjetlosti nagih lica i tjelesnih dodira, sve do trenutka isprepletenih uzdaha?


Nedjeljno je jutro. Budiš se u toplini moga vrela, u doticaju žednih usana i mirisu ljubavnog uzbuđenja. Obnaženih udova, dostupni smo umreženim željama, raskoši tek probuđenih osjetila, i dajemo se svjesnosti svoga odnosa. Kako je danas baš sve opipljivo spoznajem čim te dotaknem i nisu mi potrebne razgibane riječi da bih njima dočarala ovaj trenutak. Sve naše nježnosti su budne upravo u našoj prisnosti. Ipak, pišem nas mišlju u tišini svoga uma i prenosim na papir zrelu ljubav. Podario si mi ne samo oblik Žene, već i lice koje se iskreno smiješi, oči koje nisu slijepe i pogled na prelijepu stvarnost. Tvoje ruke me zacjeljuju i nadahnjuju. Bude u meni sve one potisnute čežnje i bogatstvo usnulih zamišljaja. Odijevam zahvalnost. Zanosno njišem bokovima dok promičem u tvojim zjenicama i bojim naš životni prostor bojama ženstvenosti.


Danas nisam odsječena od emocija i preda mnom je još jedan dan života u kojem Nas potvrđujem.



Gordana Majdak
Copyright ©2017


...

Posted by blueperlaa on April 20, 2017 at 12:45 AM

Umjetnica Ljubavi



Ponekad sam bila nedovoljno budna i u bijegu sama pred sobom, noseći na ispruženim dlanovima bezobličnu masu emocija, zgrčeno srce u zakutku mog malog svemira. Hipnotički sam stvarala vlastitu prazninu. Prelazila sam iz jedne napuštene prostorije u drugu, iz prostora sjećanja u prostor osjeta. Život sam kušala skupljajući vrhovima prstiju mrvice sa stola. Žličicom za kavu miješala sam izlučene sokove i ispijala sebe, u malim dozama sreće. Moja čaša bila je uvijek dopola puna ili dopola prazna. Moja utroba, vječno gladna.


Izmišljala sam sadašnjost, svjesno oblikujući njenu privlačnu vanjštinu. Uglavnom sam bila prisutna tu negdje, između tjelesnih živaca, zategnutih tetiva i treperavog srca. Mogla sam osluhnuti kako snažno udara u meni, njegov jeziv plač i dugogodišnje zapomaganje. Budila sam se sama, a ponekad i potpuno napuštena od sebe. Godinama sam se tražila i skupljala razbijene osjećaje, pokušavajući nekako popraviti realnost. Glinenim mislima sam se igrala i zamišljala da sam umjetnica.


Umjetnica Ljubavi.


Ljubav jest umjetnost, neprocjenjive vrijednosti. Moja ljubav prema tebi, nije nečujan glas nutrine, nije nalik pripovijesti zalutalog leptira u želucu i ne može se mjeriti prolaznim užicima. Ona u svojoj suštini nema specifičnu težinu i nije nalik razigranim mislima gipkih pokreta. Ne znam je riječima uobličiti u tjelesnost i ne mogu joj podariti samo jedno srce. U mojoj ljubavi prema tebi živi na stotine života i na tisuće besmrtnosti u pjesmi u prozi, jer danas sam dovoljno budna. Odavno više ne bježim od sebe. Sastajem se s riječima, priznajem, ali ne i sa sjenama ni bolnim sjećanjima između realnosti i košmara. Pokušavam pripitomiti misli. U izboru vlastite budućnosti, dovoljno sam ambiciozna. Vidim nas daleke, a opet nevjerojatno bliske. Osjećam nas poput najljepšeg uživanja u životu, i tek ponekad voštanim mislila topim našu stvarnost. Svjesna sam prolaznosti i ponekad se služim neprikladnim riječima, no i nadalje umišljam da sam umjetnica tijela. Volim te svakim svojim pokretom dok ti se primičem obnažena i smjela, pa i bezazlenim dodirom kada nježnošću progovaram.


Sjedinjujem nas mirisima, okusima i tjelesnom glađu. Poput Umjetnice Ljubavi, pažljivo odabirem dodire kojima nas hranim.




 

Gordana Majdak
Copyright ©2017



 

...

Posted by blueperlaa on March 7, 2017 at 12:35 AM

Osjećajne dubine


 

 

Postoje misli olovno teškog koraka, kretanje uplašenog srca i bojazan da ćeš se iskrasti iz mog ogledala. Postoji trenutak u kojem stojim ponovno sama i ne dodirujem te srcem jer te odjednom nema u mom buđenju. Dan se gubi u sivilu, a Mjesec je u izbjeglištvu. Nedostaje mi tvoj miris. Misli se i dalje neumorno kreću i lutaju poput beskućnika dok pokušavam ugrijati promrzle dlanove iznad starinske peći u čijoj utrobi strastveno pucketa vatra ljubavlju ispunjenog srca. Izgaram ponekad od nemoći, od straha koji razgrće moje lijepe misli ne bi li se dokopao osjećajnih dubina u meni i najintimnijih sjećanja.


Izdaje me sudbina kakvu ne priželjkujem jer je nekim čudom pronašla put do Nas. Baca me u okove, u tamnicu boli, i ne dozvoljava mi ponovno kretanje. Tada plačem, u snu. Tada plačem, budna. I sve dok ne prolijem suze iz korita tih nemirnih misli, dok se ne izvučem iz oprave straha i ne izujem cipele koje me žuljaju, strepim zaogrnuta manjkom samopouzdanja. Zatim se rađam ponovno kao Tvoja žena. Tek tada iznova stojim ustreptala ispred ogledala, pronalazim se u tvom znatiželjnom, iznenađenom pogledu i lovim osmijeh kojim me griješ. Ne dozvoljavaš mojoj bojazni da me ukrade, da mi srce komada i odvlači me od tebe. Ne daš me tim zastrašujućim utvarama i demonskim djelima. Čuvaš me melodijom svoga umirujućeg glasa.


Naposljetku, oboje se luckasto smiješimo priči koja se ne piše sama i koja nema vijek trajanja.





 

Gordana Majdak
Copyright ©2017


...

Posted by blueperlaa on March 6, 2017 at 11:30 PM

Između spuštenih trepavica


 

 

Odem li u svijet ledenog daha, prekrije li me hladno grumenje vlažne zemlje; hoće li se naći netko tko će ti reći koliko si mi značio, koliko sam te osjećala u svakom titraju svoga srca? Glasom treperavim od radosti, ispričati ti moj život od kada sam te ljubila, sva lica i naličja mojih emocija i svu onu raskoš uzbuđenja, esenciju dodira kojim si me vabio u našu postelju podvlačeći me pod sebe. Hoće li biti netko ovdje uz tebe i samo na trenutak te promatrati mojim sjajnim očima, kako nikada ne bi zaboravio koliko sam te iskreno voljela, u sebi nježno i trajno čuvala.


Uz tebe sam se odrekla lažnog svemira i jednostavno postala Bolja Žena.


Napustim li odaje ovoga života iskradajući se iz svoje kože, hoćeš li pamtiti svaki moj uzdah, gužvanje plahte pod nemirnim prstima i krik zadovoljstva kojim si me darivao godinama? Postoji li mogućnost da me nikada ne zaboraviš dok gasiš svoje svjetlo, da se zadržim u okusu tvojih slatkih usana, između spuštenih trepavica i sanjam iznova naše snove u toplini tvoga tijela? Hoćeš li me vezati za svoje srce jednom kada me ne bude, čuvati me u blizini rebra i možeš li me zauvijek ostaviti u sebi kako moju istinsku obnaženost pred tobom ipak ne bi prekrila vlažna zemlja?


Uz tebe sam napustila prazan život, od trenutka kada sam postala Tvoja Žena.


 

Gordana Majdak
Copyright ©2017


 

...

Posted by blueperlaa on February 27, 2017 at 3:10 AM

Ulaštena ljubavlju


 

 

Ukradena šutnji, izvlačim se već neko vrijeme iz samoće. Promatram nekoć stamene, mrtve zidove, gole sjene i divlji ples razvratne tišine. Sve je još uvijek ovdje i okružuje me, u zastrašujućoj podsvijesti. Ponekad se prisjećam sebe, bolno usamljene. Iskradam se iz prošlosti snagom novih emocija. Uspješno napuštam gorčinu tog vremena i gubim se u tebi. Tako volim nestati tvojom ljubavlju zaogrnuta,tijela utopljenog zagrljajem bliskosti. Prekrivaš moju nagost tim slatkim, opojnim dodirom stvarnosti. Ne skidam kožu na vrhovima prstiju ne bih li dodirnula neumoljivu istinu koliko sam nekoć bila sama i neispunjena. Ti dani ipak su me se odrekli. Danas sjajim, ulaštena ljubavlju.


Osjećam nas, u neposrednoj blizini buđenja, u dodiru naše puti nakon posljednje interpunkcije i u beskrajnim mogućnostima. Otvaraju se novi vidici, neistražena prostranstva i život u spavaćoj sobi ispunjen prisnošću. Sve pokupljene zrele emocije spajam u jednu. Trebam te; izvan kaveza vlastite samoće i neumoljive tišine, u nagosti mog zanosnog plesa iz bokova i zavodljivim trenucima koje posvećujem Nama. Želim te; u tijelu koje je više od tijela, u dodiru nad dodirima i toplini sadašnjosti. I volim te; uz svitanje još jednog dana dok ispisujem ova slova. Vidim tvoje nasmiješeno lice, uživam ispod spuštenih vjeđa u prizoru obostranog vrhunca ili te jednostavno oblikujem saznanjem o vrijednosti života u dvoje.


I ponovno ti ne pišem pisma zbog književnosti, već isključivo zbog ljubavi koju gajim prema tebi.


A, ti? Ti me kao i uvijek do sada cijelu uzimaš.



 

Gordana Majdak
Copyright ©2017


 

...

Posted by blueperlaa on February 20, 2017 at 11:45 PM

Poput stvarnosti


 

U šaputanju još jednog jutra pokrećem snagu naše ljubavi, oslobađam misao iznjedrenu iz prsnoga koša u bojama emocije koja me upravo preplavljuje.


Nekada su to bile riječi koje ne podrazumijevaju našu sudbinu, mirisa oljuštene boje i gotovo nečujni koraci u šetnji gradom. Šuljanje misli poput sjećanja ili ispružene ruke u iščekivanju topline drugog tijela i jednog, jedinog zagrljaja. Neko vrijeme živjeli smo na prljavoj strani ulice, vlažnih obraza i mokrih trepavica. Razdvojeni, u neizgovorenim rečenicama. Možda smo se pronalazili u slučajnim osmijesima, okrznutih ramena u gomili koja je prolazila kroz nas. Ili smo bili ovdje, tihi i laki poput bezbrižnog pokušaja, neopterećeni time što će nebo iznad Zagreba misliti o nama. Jesmo li usamljeni, lažni ili svoji. Tražimo li jedno drugo, tragamo li za riječima istinske ljubavi ili izgužvanim plahtama kojima prekrivamo nagost, strašću ugrijanih tijela. I onda smo to bili mi, u svijetu tišine ili skinutih riječi s usana koje nagoviještaju moguće promjene.


Danas u pokušaju ispisivanja emocije, vjerujem, ne koristim samo kolorit riječi jer osjećam te poput stvarnosti. U drhtaju koji prolazi kralježnicom, u nježnom dodiru obraza o obraz. Zahtijevam da me ispuniš i primam te onako kako žena prima muškarca koji je više od riječi ispruženih po papiru. Preispitujem se; što ti mogu ponuditi, pružiti osim sebe same, a odgovor se iskrada iz naše tople postelje u svim onim trenucima koji tvore jedan naoko običan dan za Nas. Baš svaki je poseban od kada grijem svoje srce uz tvoje, od kada mirišem na naše uzdahe, od kada imam priliku kušati istinsku ljubav. A nekoć sam bila daleka, usitnjena od boli, ogrezla o samoću. Neizgovorena. Neobojena. Nekada sam se gubila u omaglici istrošenih sanja, pišući prazan život. Bili smo razdvojeni na suprotnim stranama srca. Sada te čuvam poput prve kapi proljetne kiše na dlanu, obznanjujući koliko mi značiš, jer za tebe nisu dovoljni topla koža i osjet vlažnih bedara.




Gordana Majdak
Copyright ©2017


...

Posted by blueperlaa on February 12, 2017 at 11:10 PM

bilješka;


 

I kako da danas ne živim, živa u svome snu, budna u ostvarenom snu? Tolike godine sam žudjela za ljubavlju i ne mogu sada zanijekati svoje emocije. Niti želim. Ispisat ću ti još mnoga ljubavna pisma, sačuvat ću vrijeme, uspomene, Nas. U tom prvom dodiru usnama, u nagosti poljupca i zjenicama u kojima sam poželjna; kada ti se dajem cijela. Pisat ću ti o tome kako me uistinu tvoja strast skida, razgolićuje mi tijelo, a tvoje ruke me pripremaju i zahtijevaju moju predaju. U glasu koji se razlijeva mojom kožom, u uzdahu otetom s tvojih usana, isprepletenih udova; upravo onda kada postajemo jedno. Osjećajno, duboko i snažno i nadalje ću primati svaki trzaj tvoga tijela, podižući bokove s tvrde podloge nekoć neostvarenog sna. Još dugo bit ću budna u tvojim mirisima, tvoja u neponovljivim trenucima; privržena bliskosti kojom obavijam svoja gola i topla bedra jer jednostavno sam sigurna u Nas, u ljubav kojoj gradimo kičmu, u svaki nadolazeći dan u kojem ti bezuvjetno pripadam.


I sve što želim, ispričat ću ti dodirom. I znam da ćeš razumjeti svaku moju riječ.


 

Gordana Majdak
Copyright ©2017


...

Posted by blueperlaa on January 30, 2017 at 12:25 AM

Početak povijesti


Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu. Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim lirskim zapisima.
Ne mogu potisnuti i iskorijeniti ono postojeće vrijeme nedorečenosti, beskraj lutanja i potragu za svjetlošću. Niti želim.


Bio je to dug put. Moj životni put ili početak povijesti. Nešto između preživljavanja i življenja. Stotine pokušaja u podizanju s koljena, u otkrivanju snage i suza. Ponekad se dijelim na pola i promatram se iz onog kuta koji razgolićuje život, u naborima sjećanja i porubu tog potrošenog vremena.


Primjećujem kako se danas ne skrivam u sebi, iako ima dana kada si još uvijek nekako nedostajem pola. U snu. Tamo, naime, još uvijek lutam. Postoje svjetovi za koje ne mogu reći da su paralelni s mojim rukama, tijelom i željom za dodirom. Tamo negdje, daleko, ostao je komadić mene ispunjen tamom.
Iako, priznajem, sve manje se osjećam u zapisima od prije nekoliko godina. Odavno sam se oprostila od praznih riječi, praznine u prstima, od zamišljaja.



Gordana Majdak
Copyright ©2017

...

Posted by blueperlaa on October 1, 2016 at 11:45 PM

Priznanje Ljubavi




Centar grada žuljevit i snen, razbuđuje se trljanjem automobilskih guma o vlažan pločnik. Ječanjem i grebanjem tramvajskih šina i cvrkutom ptičice ponad našeg prozora u sjeni povećeg stabla. Sjedim za pisaćim stolom umotana u mek i topao kućni ogrtač, otvaram grlo prvoj jutarnjoj kavi i osjećam mirnoću sobe. S glazbom u ušima promatram zid bordo boje između prvih odabranih riječi koje utiskujem u papir i stoljetni drveni sat čije kazaljke kaskaju pet minuta za našim vremenom. Ponovno je listopad.


Primjećujem nakrivljenu biljku u kutu sobe i razvlačim ranojutarnji osmijeh. Vidim te kako je okrećeš prema balkonskom svjetlu, a ja joj obraze vraćam k zidu, te se razbuđujem u toplini našeg doma. Sitnice su mi bitne i sada volim jednostavnost življenja. Zatim grizem svježe pecivo i hranim se malim zalogajima. Odnedavno sam gladna drugačijih mirisa i okusa i to sve zbog ljubavi. Misli podastirem protokom riječi. Lijepo mi je i mirišem na tvoje dodire. Sve je trenutno tu; tvoje i moje, ti i ja u ogledalu života. I opet sve to imamo samo zbog ljubavi. Spuštam pogled na svoje ruke, prste u kojima ima toliko tebe i ćutim život pod jagodicama. Osjećam te. Soba i dalje miruje ili se polako ziba u svom zanosnom ritmu praćena taktovima podnošljive tišine i mojim metaforičkim pokušajima da dočaram ovaj trenutak nagonom za pisanjem.


Životni prostor trenutno nije omeđen samoćom u dvoje, riječima u kojima nema zvuka, uzdasima razasutim po zidovima bez srca. Sve je na svome mjestu. Ti i ja, u odsjaju fotografija, uokvireni uspomenama, lijepim, golim trenucima. Mi, u našoj koži potpuno dorečeni s nasmijanim licima i prizorima u kojima čuvamo Dvije proživljene godine.

 

Na stolu je šarena šalica. Dobili smo je nakon ispijene kave prilikom izleta na Austrijska jezera. Na njoj su još uvijek naši isprepleteni prsti i pogledi, tvoje zjenice u koje ulazim i čudesna ljepota krajolika. Mnoga mjesta smo proputovali nakon što smo proputovali našim tijelima. Oduvijek smo se hranili dodirom, veličajući ljubav. Postavili smo je na pijedestal, tamo gdje i pripada nakon što smo oljuštili živote, otkrivajući samu srž. Tu tankoćutnu emociju koja otvara sve pore i miriše na neprolazno vrijeme. Iako pamtim svaki kutak kojeg smo zajedno istražili kretanjem ispod obješenih oblaka u sjećanje mi se najviše urezuje osjećaj da sam voljena. I jednoga dana bit će to što smo proživjeli, osjetili i spoznali, vrijedno spomena. Kada me ne bude znam da ću se vratit jer sada imam kome. Stat ću ispred vrata kroz koja sam ušla, promijenivši nam živote. Vratit ću nam naše vrijeme jer bilo je to vrijeme Našeg postojanja. Utoplit ću se tvojim zagrljajem i ono što je od posebnog značaja, bit ću na tvojoj strani života jer dobila sam još jednu priliku ojačati emocije.


Oduvijek sam živjela za ushit, za životnu strast i naravno za ljubav. Danas živim ponajprije za sebe u ljubavi i naučila sam dijeliti se. Upoznajem se i prihvaćam. Ovdje sam, ogoljena, uronjena u sve mirise i okuse života. Osjećam svoje tkivo, kosu, vidim svoj osmijeh i veselim se svakom novom danu kojeg puštam u sebe. No, nije se bilo lako vratiti životu jer nije oduvijek bilo ovako. Život se igrao sa mnom i ja sam se poigravala njime. Kušala sam ga jer bila sam gladna. Znaš da jesam i stoga nije teško progovarati o iskustvu koje me dotaklo. Sada živim ponovno. Volim srcem koje je nebrojeno puno puta zašivano i prihvaćam nježne riječi, te ih ostavljam na jastuku svako jutro. Budim se pored tebe u jednoj svijetloj sobi koju nazivamo našim domom. Da, baš tu uz tvoje srce i tvoja stegna, u tvojim rukama tebe željna. Razmišljam o tome kako je danas dovoljno živjeti Nas i kada ti kažem volim te; izgovaram sebe. Sve ono što imam potrebu izvući iz vlastitih dubina, iz spoznaje koliko me usrećuje što imam priliku voljeti te. I jednostavno živim život. Dozvoljavam da i on živi mene, svjesna da je za nas vječnost otpočela upravo sada.


Gordana Majdak
Copyright ©2016


 

...

Posted by blueperlaa on March 25, 2016 at 4:30 AM

Ispunjena Žena



Nekoć sam sa sobom vodila svoje strahove, sjene i istrošeni udovi vukli su se za mnom ostavljajući tek primjetne tragove. Hranila sam se zemljom, da bih preživjela sebe. Udisala sam nespokoj i jaram prošlosti gnječio me, ali vatra u meni nadalje je širila svoje ruke pružajući ih prema nebu. Lebdjela sam ponad sebe, ponad tijela i budnih bedara. Vlažila sam usne mišlju i trpkom željom da kušam te. Dugo si izmicao, kao tračak svjetlosti što me izdaje. Iako sam vjerovala i osjećala da ćeš se znati zadržati u mojoj utrobi; jednom kada te uspijem uvesti u sebe. Postoje trenuci u kojima se više ne prepoznajem jer se odvajam od sebe, ali i oni u kojima Nas vidim zagrljene i dodirujem nedjeljive.


Danas bih satima mogla sjediti na obali rijeke Save, otpuštajući svoje misli; neka konačno slobodno plove! Plutala bih obnažena, vlažna, tvoja u svakom zamahu i uzdahu sadašnjice koja me ovako milo obmanjuje, ovako nježno i osjetilno propitkuje jer sada sam ja ona ruka koja kamen pod vodom hvata. Uvijam se od užitka poput vlati trave, oživljavam metafore i razbijam se o tebe te u mjesečevim sjenama ne boravim sama. Odavno nisam usamljena, istrošena od sebe, bolno unakažena. Ne prikrivam sretno lice, maskama ne ubijam se. Dajem se tvom vremenu, sudbini koja me ne hrani zemljom. Osjećam tvoje tople dlanove položene na moje osjetljive grudi i upijam jedinstvenog Tebe napajajući te neponovljivom ljubavlju: ”Nikada nisam ovako voljela, niti sam na ovaj način u sebe muškarca primala. Moj svemir je čudesan. Ne pišem ti pisma zbog književnosti, već zbog ljubavi. Zauvijek ostajem lucidna i misaono tvoja jer sve dok me ne odvede zagrobna tišina ti si jedini muškarac u mome životu koji je imao sposobnost pružiti mi sve.”


Dozvoljavam sebi treperavost i zaluđenost tobom. Volim kada me opečeš, pod sebe podvučeš, vrškom jezika me u odaje sladostrašća uvedeš. Živim za svaki drhtaj tijela, tvoj pogled uslijed sjedinjenja i onda kada oživljavam sadašnjost. Sada ne idem dalje od sebe. Ostajem dosljedna svojim željama i još uvijek ti se nudim kao zemlja. Moja ljubav je plodna i ponovno se rađam iz ovoja vlastitog trbuha. Iako, nije vrhunac presudan i ti to znaš jer pružaš mi daleko više od nagog tijela. Daješ mi sve ono što mi je potrebno da bih bila tvoja, u plamenoj jezgri svoga jastva ispunjena žena. Zadržavam se, mirujem i naša srca pažljivo osluškujem; priželjkujući trajnost ovih divnih emocija.



Gordana Majdak
Copyright ©2016

 


...

Posted by blueperlaa on March 19, 2016 at 1:20 AM

ZAHVALA


Ovom prilikom se zahvaljujem svima vama koji ste podržali moj rad na način da ste kupili roman ''Venerina muholovka'' u želji da ga pročitate ili nekome poklonite. Osobno mi to jako puno znači i vrlo vjerojatno i ne slutite koliko.


Hvala vam, dragi ljudi.


Pisanje nije samo moj hobi već i velika ljubav kojoj sam posvećena nekoliko godina i u koju ulažem dobar dio sebe i onoga što je u meni, dijeleći to na neki način s onima koji odvoje svoje vrijeme ne bi li iščitali ono što sam stvorila. Slobodno mogu reći, u nadi da ne zvuči previše pretenciozno, dobro znam koliko je potrebno truda, rada, discipline ne bi li se otpustilo nešto od sebe, da bi se kreirao taj tako čudesan svijet mašte, prožet sa segmentima iz stvarnog života jer upravo, nerijetko, autori upliću u svoja djela i neke najintimnije doživljaje, osjećaje koji su obilježili neki period života, promišljanja i dvojbe. Stvara se na neki način simbioza između svjetova koje nosimo u sebi i onog kojeg dišemo. Mnogi čitatelji možda i ne slute kada posegnu za nekim dijelom što ono u svome korijenu uistinu nosi i kakvi su temelji postavljeni ne bi li se uopće skupilo hrabrosti progovoriti, odnosno ispisujući - stvarati. Stoga se iskreno divim ljudima koji su na tom putu, jer eto iz vlastitog iskustva znam da taj put traži i neka odricanja, da je podložan moraliziranju posebno uplićete li u sadržaj erotsku tematiku, a ponekad i osudama iako su nam, naravno, draže pohvale i podrška bez lažne skromnosti.
Ipak, ne bih željela izostaviti i konstruktivnu kritiku koja nas nerijetko pokreće i potiče na rad jer je jasno da se ne može svima sve svidjeti.


Gordana Majdak



FOTO: Darko Dautović



Rss_feed

Gordana Majdak


Gordana Majdak autorica je ženskih i ženstvenih tema. Do sada je objavila zbirku pjesama u prozi Lauda požudi, roman Venerina muholovka, knjigu lirskih proza Dodir obnaženih misli, kao i brojne pripovijetke od kojih su neke dobile domaće nagrade ili su bile uvrštene u uži izbor. Živi i radi u Zagrebu, gdje trenutno razvija novi roman.

Zagreb : Udruga umjetnika "Vjekoslav Majer", 2013

83 str. ; 21x21 cm

Hrvatska književnost. Pjesništvo.

ISBN 9789536582143

Erotska zbirka poezije "Lauda požudi" Gordane Majdak

Udruga umjetnika Vjekoslav Majer nedavno je objavila i javnosti predstavila poetski prvijenac Gordane Majdak "Lauda požudi". Riječ je o erotskoj proznoj lirici.

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer” nedavno je objavila i javnosi predstavila intrigantnu knjigu poezije Gordane Majdak “Lauda požudi”. Riječ je o autoričinu poetskom prvijencu koji vrlo često progovara i kroz prozne lirske minijature koji su prožeti nesputanim erotičnim doživljajem ljudskih odnosa. Autorica u svojim pjesmama preispituje žensku ulogu u vječnoj borbi sa muškarcima. Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave. (Denis Derk/Večernji list)

Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. (Marija Juračić, prof.)

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici Dugave.

Divno je kada žena ne odustane od sebe i nakon mnogo loših izbora i emocija koje pune čašu smo do pola, pronađe ljubav prepunu nabujalih strasti, istinskih osjećaja, ljubav koja zacjeljuje i nadahnjuje, koja isijava toplinu, kakvom isijava jedino iskrena priča, a život postaje spontana, dorečena čarolija. Takva ljubav zaslužila je da se o njoj piše i tako joj se omogući besmrtnost. (Krešimir Maligec/ Zagrebačka naklada)

Uvez: Meki uvez

Izdavač: Zagrebačka naklada d.o.o.

Jezik: Hrvatski jezik

Godina izdanja: 2017.

ISBN-13: 9789532522181

Dimenzije: 14x20

Knjiga je bila predstavljena u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, te je dostupna u svim boljim knjižarama.


...

Uzvišen, u krvi moga jastva. Rasplinut, u meni od dragosti koja nas piše. Trajan, u ovojnici moga srca i u njegovoj plamenoj jezgri. Bezvremen, u grimiznim bojama ljubavi. Besmrtan, ovdje i u tamnoljubičastom horizontu biranih riječi s posvetom tebi.

 

Postoje trenuci koji se utiskuju u sjećanje, koji pišu jednu posebnu priču i zarezuju se u srce ispunjeno ljubavlju. Rekla bih da odavno nismo dvije samoće, šutnjom razdvojena tijela, pogledi u prazno. Vrijeme za nas; vrijeme je koje se ne može nikako materijalizirati. Ne potkupljivo je!

Moje vrijeme priljubljuje se uz tvoje što je više nego dovoljno da bih te u potpunosti osjećala. Osobno nemam ništa protiv iščeznem li u tebi, u vremenu koje se nikada više neće ponoviti. Ono što mi je potrebno za uspostavu ravnoteže, upravo je blizina tvog uma, i tijela.

Pisana riječ, tek usputna je stanica. Dodirom se najljepše priča – zar ne?

Volim se pretakati u nedorečenost, prošetati obnažena prostorom koji nije omeđen isključivo čežnjom, biti u potpunosti tvoja u vremenu budnosti. Tada i naoko beznačajne radnje imaju neprocjenjivu vrijednost.

 

Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu.

Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim zapisima.

***

Izgleda da je umjetnost pronaći put do sebe, nakon bezbroj bespoštednih ugriza samoće.

Stoga ti i jutros obznanjujem koliko te trebam. To ponavljam često, neodgodivo, željno.

Ne želim gutati ili zatomiti za mene značajne riječi. Ne odričem se niti kompozicija raznih životnih mirisa iako moja koža ne miriše na med i mlijeko.

Svejedno znam; svakodnevno me udišeš. I volim što ti pripadaju svi moji mirisi. Nisam, naime, prisiljena na zapešće stavljati obmanjujuću lažnost. Ne moram se zamatati u kašmir, ne stavljam skupocjen ruž na usne; istovremeno skrivajući svoje gorke suze.

I opet naglašavam koliko te trebam, u suton, dok ti se priljubljujem uz stegna jer, uz tebe mogu biti to što jesam. Daješ mi prostora, daješ mi priliku za rast, za život. Razlog više je upravo to što svakodnevno promatraš sva moja lica. Osluškuješ moje srce, gledaš me u oči i vidiš sve ono što drugi nisu vidjeli.

A, ja? Čuvam te i ne sumnjam; jedino može biti lijepo to što slijedi…