Gordana Majdak

Impresum

Gordana Majdak

“Lauda požudi”
.

Izdavač
Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb
 .

Za izdavača

Ljiljana Šiljak
.

Recenzija
prof. Marija Juračić
.

Lektura
prof. Marija Juračić
 .

Riječ poslije

Ljiljana Šiljak
.

Uredništvo
Portal “Očaravanje”
.

Fotografija na naslovnici

Ivona O.
.

Layout

Darko Dautović
.

Tisak

Tiskara Markulin d.o.o.
.

Silence Copyright © 2013

 

Lauda požudi

 

 

Predgovor

Erotska poezija je poput žene. Može biti beskrajno dosadna, predvidljiva, plačljivo isprazna, a može biti zavodljiva, uzbudljiva i neprolazno lijepa.

Zbirka lirske proze Gordane Majdak Lauda požudi zavodi svojim šarmom.

Ona nije refleksivna, ali je životna, nije gruba, ali je senzualna, duboko individualna, ona je tjelesna, ali je istovremeno i intuitivni prodor u dušu žene, goli instinkt koji nije lišen moralnog.

Poezija je to koja budi uspavana čula, vraća nas našem iskonu, našem seksualnom biću s kojega autorica skida vjekovima nataložene velove društvenih ograda, zahtjeva, uloga, skida stereotipe i otkriva iskonsko biće koje je i žena i poezija i objekt žudnje i pokretač emocija, profinjena i neobuzdana, žena od iskona koja u sebi nosi neuništivi znak svojih predaka, u kojoj čitamo silovitost davne povijesne pećine i eleganciju suvremenog.

Ova knjiga je rezultat jednog pjesničkog puta koji nikada nije žudio za pompom, a koji je dugo stvarao svoj poseban poetski svijet.

Marija Juračić, prof.

 

 

Lirska proza Gordane Majdak

 

Znanost o književnosti još uvijek ne smatra da je erotska poezija vrijedna šire znanstvene analize. Još uvijek je ona za erotiku zatvorena, indiferentna, šutljiva.

Erotika je nešto o čemu se u ozbiljnim književnim krugovima ne govori, ili se ona spominje samo usput kao nešto što se gura na marginu književnoteorijskog interesa.

Zato poetski put autorice lirske proze Lauda požudi Gordane Majdak nije bio lagan, niti jednostavan.

Lomiti tabue i otvoriti intimu žene, razgolititi je, može biti hrabro, ali umotati tu intimu u harmoniju stiha, u senzibilitet u kojem je tijelo instrument duše, može biti samo poezija.

Gordana Majdak je autorica posebne poetske fizionomije, poetesa koja piše isključivo erotsku poeziju te cijeli njen poetski opus pripada erotici. Njezina osnovna lirska razmišljanja kreću se unutar jedne teme; kompleksnog ljubavnog odnosa muškarca i žene. I u toj skučenoj fizičkoj dimenziji razvija se i ono široko duhovno, ono što svaki od aktera unosi u taj odnos. Živeći svakodnevno svoju poeziju, autorica je izgradila poseban, originalan, samo svoj, prepoznatljiv poetski svijet. Osnovna slika tog svijeta je uvijek ista; on i ona u najintimnijem trenutku života, trenutku vođenja ljubavi, trenutku potpunog predavanja.

Ponekad poezija u tom svijetu jeste bludnica, zavodnica koja će u nečijoj nozdrvi izazvati miris bluda, ali istovremeno i osjećaj njezine vrijednosti, svijest da se tu radi o poeziji, često gruboj, onoj koja hoda samim rubom poetskog, ali nikada ne tone ispod njega. /Uokvirena svježom požudom/

Promatram tvoje lice, spuštenih kapaka, suhih usana. Usporeno, skladno disanje svjedoči utonuću u bezbrižan san. Ne uskraćujem te svojim zjenicama. Želim tvoju nagost u njima. Malaksalost nemira. Ljepotu muškog tijela dodirujem ugrijanim mislima, klizim ti pogledom preko stegna. Svaki pedalj mi pripada.

Tematski raspon ove zbirke lirske proze jest sužen, omeđenog motiva, ali su njegove varijacije neiscrpne, a autorica se u tim granicama kreće prirodno, zrelo. Gordana Majdak piše otvorenu, konkretnu, nabreklu erotiku, erotiku od krvi i mesa. Njezina poezija je prije svega neutaživa, otvorena strast. I ta strast nije zatomljena, nije u naznakama, ona ne štedi ni maštu niti doživljaj. /Tobom uokvirena/

Dodir, spretno je ulovljen zamkom lovokradice, uprljan mojom nečistom, uzavrelom krvlju. Smisao je slatka bol rasječene požude. U prstima sam sažela noć odgurnuvši jutro nogama iz postelje. Ne želim da svane smiraj. Tražim se pod tvojim zubima, jezikom slatkog nektara žudnje. Danima protječu tvoji otrovi mojim žilama.

Naglasak ove uzavrele poezije je uvijek na osjećaju i proživljavanju žene što autorica često naglašava i grafički pišući imenicu žena velikim slovom. /Nepresušno njegova/

Bila bito takva večer u kojoj zaboravljam riječi. U kojoj se spotičem o nemir vlastitih misli. Jedna od onih kad bih zasigurno pričala o sebi uplašenim pogledom. Pokretima tijela. Nespretnim kretnjama, neorganizirana u namjeri da mu uzburkam osjetila. Ipak svoja. Ženstvenošću zaogrnuta. Stajala bih unjegovim očima, vidno uznemirena. Raspršena mirisom uzbuđene Žene.

Pisati erotiku nije lako. Nije lako varirati uvijek istu temu jer se dolazi u opasnost da se sintagme ponavljaju, da slike postanu poznate, da ih vidimo kao dio kolorita. Nije se lako kretati po rubu, žonglirati na njemu kada samo jedan korak u stranu može značiti odustajanje od poezije.

Taj nesretni korak u stranu nije se u ovoj zbirci dogodio.

Ova lirska proza je direktna, na momente sirova, ona je i sumorna i snažna, poezija je to samoće, gorčine, poezija strasti, nade i razočaranja. 

Muškarac u toj poeziji dominira samo fizički, on je željen, ali dalek, uglavnom tuđ, nevjeran. On dolazi i odlazi slobodan u svom kretanju. Žena je ta koja gubi. Ona ostaje sama, nemoćna, nezadovoljna, ali duboko svjesna igre koju on igra.

/Scenarij žudnje/

Nedostatak samopouzdanja grčevito mi zglobove steže i veže me za samotnu postelju. Ovdje sam jedino svom dodiru dostupna do bolnog vrhunca propasti dovedena.

Žena se u ovoj lirskoj prozi ostvaruje na tisuće načina. Ona je slobodna, urbana, iskonska, intuitivna, podložna instinktima, podatna, animalna, nježna, dostupna,…ali uvijek žena koja u sebi nosi strast života, strast postojanja, pulsirajuću želju neprolaznog htijenja. Autorica je sposobna u sukus razmišljanja uvesti čitatelja puštajući mu da sam usvoji pjesmu, da razmaše maštu, osjeti. /Trebam te u srcu/

Kada bi požuda bila isključiva poveznica do tvoga srca zaustavila bih se na pola puta odabirom drugačijeg smjera kretanja. Nedovoljno je da njome vabim te u svoje podzemlje. Opsjednutost lascivnim vrenjem ustreptale želje – blijedi prvim probojem istinske emocije. Pod kožom sve više osjećam te, u kostima nosim.

Mnogi tekstovi govore o sjećanju na proživljeno i doimaju se kao pjesnički testament, kao komadanje jednog erotskog pjesničkoga svijeta. Ostaju sjećanja. Njih autorica želi neprekidno iznova proživljavati; sjećanja na jednu osebujnu ljubav, sjećanja na sebe samu u vremenu kada je postojala vjera u ljubav.

Erotska poezija mora biti bogata vizualnim elementima jer jedino tako može djelovati na čitatelja. I te činjenice je Gordana Majdak duboko svjesna. Slike kojima ona djeluje na imaginaciju čitatelja su čiste, nedvosmislene, pružaju se direktno bez zamagljivanja. Ali i u tom trenutku svlačenja pjesme, ona ostaje poetična do nabreknuća, pucanja riječi doduše, ali nikada ne dolazi do oskrvnuća poetske riječi. / Razliven u meni/ Duboko zrela/

Nudim ti gole grudi, raskoš moje osjetljivosti. Uzdah zadovoljstva, drhtajem napetih bedara željnih dodira. Osjećaš koliko sam topla. Spremna. Tebi privržena.

Iako u njezinoj poeziji prevladavaju vizualni momenti, ta poezija nije lišena zvučnosti stiha koju autorica uglavnom postiže neobičnim inverzijama, a bogatstvo izraza naglašava sinestezijom mirisa i okusa /Miris mošusa/Žena od okusa/

Gordana Majdak je pjesnikinja koja svoju poeziju diše svakodnevno, njezino je nadahnuće duboka čežnja koja se prenosi na fizičku razinu, koja se zavlači u pore kože, a njezin pokretač je ljubav prema pisanoj riječi.

Ta potreba stvaranja poezije je toliko jaka da ponekad u poetskom ostvarenju nestaje razlika između poezije i fizičke strasti pa ta strast za pisanjem i želja za tjelesnim postaju jedno i teško je razlučiti što pripada žudnji žene, a što žudnji poetese. /Otvorene misli/

Prije no što ovaj dan progleda bit ćeš svjestan naše postojanosti u biranim riječima. Živimo izvan ništa, dišemo unutar svega. Sada pišem okružena toplim tijelima prolaznika između redova, ustima prepunih riječi od značaja privržena Tebi. Opstajem u plutajućem svijetu nemira.

Prvijenac pjesnikinje Gordane Majdak Lauda požudi uvjerljivo govori da se radi o autorici koja će još mnogo dati našoj erotskoj poeziji i o kojoj će se još pisati.

Biti Žena, udobno smještena između korica. Pročitana, na prašnjavu policu odložena. Proživljena u prstima stvaralaštva inih Pjesnika. /Žena od plave tinte/

Marija Juračić, prof.

 

 

 

Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.