Zaspala bih crveno

Snažni nanosi kiše naslanjali su se na prozorska stakla. Njeni su udarci gotovo bili prijeteći, no ja sam se osjećala zaštićeno u svojoj sobi, u potkrovlju štaglja. Podvukla sam noge pod čupavu deku i opraštala se od ljeta. Obavijena tišinom sobe utonula sam u sebe, a potom i u san. Putovala sam u unutrašnjost svoga srca.Odjednom se moje tijelo izdiglo iznad postelje i primijetila sam kako lebdim. Bestežinsko stanje dozvoljavalo mi je trodimenzionalno kretanje i smiješila sam se prizoru sebe okrenute naglavačke. Duga, divlja kosa njihala se poput klatna starinskog sata, grudi su mi otežale i smetalo me što nemam gaćice. Osjećaj je izazivao nelagodu jer sam bila suviše dostupna razvratničkom životu.Prostor se tada neočekivano počeo sužavati. Osjetila sam težinu i pritisak golemog zida. Gnječio mi je zglobove! Čula sam pucanje kostiju, ali svejedno nisam uplašeno zazivala upomoć. Znala sam da je to tjeskoba na dnu želuca i upravo mi razdire želučane opne. Ne, ne sanjam je. Naprotiv, već je neko vrijeme dišem.
Kiša je i dalje mlatila lišće i živčano ga otkidala od stabla, natapala seoski put i žustro se slijevala niz žlijeb drvene kućice. Žalila sam što u sobi nemam kamin. Voljela bih prije nego me u potpunosti svlada san zapaliti u njemu vatru, zatim se zagledati u te pohotne, plamene jezike dok me oči ne zabole. Zaspala bih crveno. Odjenula bih crvene snove nalik lijepom, svilenom negližeu. Odrekla bih se crnila i tjeskobe. Povukla sam deku i pokrila se preko glave.

 

Probudila sam se znojna iako u sobi nije bilo toplo. Jesam li uistinu budna? Upalila sam malenu noćnu lampu crvenog oboda i soba se polako budila. Bila je očaravajuća i moja. Moj mir. Bližila se ponoć. Protrljala sam oči i zijevnula, gipko protegnuvši tijelo. Trebao mi je tuš, miris sapuna i čisto donje rublje. Sjela sam na rub kreveta i spustila bosa stopala na široke daske. Zvukovi su iščezli. Nije se čuo čak niti potmuli lavež pasa negdje u daljini. Tada sam odlučila s tijela sprati sve sate proteklog dana. Bila sam usporena, mirna i opuštena, ali ipak ne u potpunosti jer je moj mozak vodio glavnu riječ.
Ponajviše sam se bavila sama sobom. Ipak, između redova vlastitog htijenja, bombastičnih planova, pojavilo se neočekivano lupanje srca pri pomisli na stranca. Markus više nije bio samo muškarac privlačnog tijela. Jučer smo ručali zajedno. Sjedio mi je sučelice i otvarao me svojim pogledom. Otvarao mi je ruke željne dodira.

Uzdahnula sam, odjevena u samoću. Prekrivši lice dlanovima, na ramenima sam osjetila teret tišine, a tada je netko pokucao na vrata. Isprva sam bila sigurna da mi se to samo pričinilo, da tako predvidljivo očekujem događanje tog toliko priželjkivanog čuda, ali lupkanje je postalo odvažnije.
Čvršće sam stegnula remen ogrtača ispod kojeg je divljalo srce. Pitala sam tko je; iako sam odgovor znala. Bio je to osjećaj nalik vertigu i slatkoj napetosti mišića, uslijed uzbuđenja. Nakon što sam otvorila vrata, Markus je ušao u sobu i u moje mirise. Nije me pozdravio. Vrijeme je zaustavljeno poput tupog udarca o potiljak. Njegove ruke našle su se na mojim obrazima, otimajući mi strastveno i energično prvi poljubac.

Jesam li i dalje u polusnu ili upravo osjećam kako mi rastvara ogrtač i poseže za mojim osjetljivim grudima? Dodirom vlažnog jezika ukrutio mi je bradavice, svojim dahom izluđivao me i blagim ugrizom dovodio do ekstaze. Kako je samo divan taj osjećaj i koliko mi je samo potreban! Predala sam mu se u ruke. Dozvolila sam sebi da se sladostrašće razmeće mojim tijelom i gorjela od želje da ga osjetim duboko u sebi. Dodirima mi je pričao sve ono što sam umislila da sam danas vidjela u njegovom pogledu. Ipak, u njemu nije bilo priželjkivanog. Naivno sam se nadala da ga privlačim i kako će se ovaj trenutak zbiti. Sanjam li ja sada to stvarnost i naš prvi tjelesni kontakt kada su riječi suvišne?Kako sam samo voljela sudar naših tijela! Koliko mi je samo trebao dodir, miris i okus muškarca, spoznaja da nisam frigidno srasla s idejom da mi nije potreban jer se zadovoljavam i sama. Prostor je oživio, zidovi me više nisu proganjali, izgarala sam u vatri svojih emocija i želja. Tada sam mu naredila da mi skine gaćice.
Dala sam mu svoje tijelo. Rastvarao me svojom muškošću, u potpunosti razotkrivši maštovitost koju posjeduje muškarac koji istinski zna uživati u ženi. Punio me neopisivim užitkom svakim pokretom svoga tijela, dodirima istražujući reljef vlastite požude. Bila sam savršeno podatna za oblikovanje, njegovom strašću. Doživjela sam orgazam. U snu.

 

Nakon što se pijetao oglasio trznula sam se, pipajući prstima drugu stranu postelje; tu golu prazninu koju sam željela izgužvati prije nego zaplačem. Tako olako raširila sam svoja bedra i dala mu dio sebe, pa makar samo u snu?! Pitala sam se zašto sam to, zaboga, učinila? Zar nisam mogla pričekati da se naša priča eventualno razvije i dozvoliti sebi da me polako osvaja?Ne. Meni je tako očajnički trebao taj tjelesni sraz, to ritmičko udaranje njegovih bedara o moje, ta jedna noć koja ne mijenja ništa. Moralisti bi me spalili na lomači poput jadnica koje su palili u Firenci na onom impozantnom Trgu koji je danas atrakcija mnogobrojnim turistima.
Iako, apsolutno je jasno da nisam čeznula isključivo za tjelesnim. Sve moje misli uporno i silovito su se grupirale u jednu, jedinu osjetilnu potrebu: bolno sam željela doživjeti ljubav.

 

 

Gordana Majdak, Zagreb

 

Priča ''Zaspala bih crveno'' 2017. godine, pobijedila je na međunarodnom 2. književnom natječaju za najbolju kratku priču, čiji je organizator PS Portal iz Petrinje, nakon kojeg je tiskana zbirka kratkih priča ''Pričam svoju priču''.

Srce pod zubima

Ima li išta ljepše od jednostavnosti? Satima bih mogla promatrati te savršene konture Kniferovog meandra, razmišljajući o ta dva apsolutna kontrasta crno-bijelog svijeta. Upravo su moje emocije ponekad usmjerene prema dvijema krajnostima. Ili sam sretna ili potištena. Sven kaže da sam suviše precizna, pedantna i zamjera mi što se rijetko opuštam. Moj pogled na život i svijet koji me okružuje nije samo dobra glazba kojom on ispuni dnevni boravak kada sjeda za klavir. Kupila sam ga odvojivši za njega pozamašnu svotu novca, svjesna kako Sven nema i neće imati osjećaj za njegovu vrijednost. Iako sam znala da će ostavljati limenku piva na poklopcu klavira i da ćemo se svaki put posvađati dok ću brisati mrlje, svejedno sam ga željela u kutu dnevnog boravka.
Zašto? Godinama živjela u neimaštini, a danas mi moj posao uspješne agentice nekretninama to jednostavno omogućava. Iako nije lagan, naprotiv, moj posao iz mene izvlači zadnji atom snage. Dolazim doma potpuno shrvana, kao danas i nisam raspoložena za razgovor koji će uslijediti, a Sven je opet u svom raspoloženju. Rekao je kruto i jasno čim sam se pojavila na vratima: Moramo razgovarati. To znači samo jedno, da ću i opet slušati njegov prijedlog i primjedbe kako je krajnje vrijeme da osnujemo obitelj.

Širom otvorena balkonska vrata omogućila su prodor svjetlosti pa je naš dnevni boravak bio žarko obasjan poslijepodnevnim suncem. Udisala sam miris agruma koji je isparavao s drvenih štapića dopola uronjenih u aromatičnu tekućinu i pokušavala umiriti drhtanje ruku. Nisam bila samo umorna već i nervozna. Sama pomisao da ćemo ponovno prolaziti kroz istu temu oko koje se trenutno ne slažemo, stezala me poput omče oko vrata.
Sven zarađuje za život kao producent i njegov posao je prilično nestalan, a samim tim i zarada je upitna. Dobar dio svog slobodnog vremena provodi ispijajući pivo i skladajući apstraktnu glazbu s natruhom ambijentalnog za koju ću uvijek reći da ima sposobnost opustiti me. Ali, ne i danas.
Danas mislim da mi ništa neće pomoći, pa čak niti šampanjac kojeg je Sven rashladio i s kojeg upravo skida žičanu košaricu. Promatram ga krajnje sebično i osjećam kako mi srce treperi. Iskreno ga volim. Prihvaćam naš zajednički život u potpunosti, iako smo ponekad podijeljeni u svojim željama. Ponekad, možda, i nalikujemo crno-bijelom svijetu poput ovog prelijepog Kniferovog djela ili rasporeda tipki klavira .
On se hrani vlastitim teorijama o sreći i vidi nas potpune tek kada će po dnevnom boravku trčkarati malene bose nožice, a ja još uvijek ne mogu odrediti težinu svojih želja. Iako, želim se ostvariti kao majka, apsolutno, ali čekam pravi trenutak. Vjerojatno strepim i od neizvjesnosti. Što ako izgubim posao, položaj i sigurnost koja nam ovako dobro osigurava lagodan život i što ako ponovno zagrizem u život kakav sam vodila prije jednog desetljeća?

Sven me i sada prekorava tim svojim suzdržanim pogledom kao da mi čita misli. Točno znam što će uslijediti. Osmijeh će uskoro zamijeniti riječi koje izlaze iz njegovih usta, iste one riječi zbog kojih mi se steže utroba. Uvijek mi je mučno od naših svađa i teško ih podnosim.
-           Kada ćeš biti u stanju opustiti se? Kada će ta tvoja lijepa glavica prestati toliko razmišljati o posljedicama koje bi eventualno mogle izazvati neke životne odluke i kada ćeš konačno biti spontana? Reci mi, Helena? – čep je izletio iz grlića boce šampanjca.
Govorio je žustro i mrštio se. Ma koliko da sam ga voljela i ma koliko da me magnetski privlačio u pojedinim trenucima zračio je odbojno, a opet nekako čudesno lijepo i privlačno. Zapravo, nisam se mogla odlučiti. Ne u ovome trenutku.
-           Ako te zamolim da ovo poslijepodne iskoristimo nekako drugačije, a ne da se zapletemo u još jedan mučan razgovor, hoćeš prestati s tim? – pružila sam mu svoju čašu, usiljeno se smiješeći. Dobro me poznavao, ali i ja njega. Iako sam znala da me neće poštedjeti, svejedno sam priupitala.
-           Ti ga učiniš mučnim jer si isključiva! Helena, želim dijete! – povisio je ton glasa, a oči su mu zasjale. -   Koliko puta sam ti to već dao do znanja! Želim našu obitelj i ne mogu razumjeti do kada misliš odugovlačiti…– ovako ljutit bio je i više nego privlačan.
Moj muškarac. Dubina njegovog glasa izazvala je blag drhtaj niz moju kralježnicu. Njegova odlučnost, spremnost na to da se bori za ono do čega mu je stalo, njegova nepobitna muškost, itekako su djelovali na mene. Osjetila sam kako mi se emocije miješaju, iz nervoze prelaze u osjećaj uzbuđenja. Kakav apsurd! Pa trebala bih biti bijesna jer me mrcvari!
-           Hm, lakše je ako si ti u to uvjeren, zar ne? Ja sam ona koja je isključiva i slijepo se držim svog uvjerenja?! Ti ćeš djetetu omogućiti sve što mu treba? Ti?! – odjednom sam bacala riječi poput bodeža čiji su rubovi nalikovali na oštricu svađe, znajući da ću ga upravo njima povrijediti.
-           To što ja trenutno imam nestalan posao, nije izlika za ništa. I sama znaš da sam u pravu. Helena, nije sve u jebenom novcu! Uostalom, ne razmišljaš o tome kako tvoj biološki sat otkucava? Mislim da bi trebala… – uzdigao je lijevu obrvu i ušao pogledom u mene. Ponovno je izgledao neodoljivo, iako bih mu najradije zviznula šamar. Kako se samo usuđuje?
-           Naravno da nije sve u novcu. Ne podmeći mi s tim i ne udaraj tako nisko…
-           Meni je jasno zbog čega ti strepiš, no ti su dani prošli. Shvati, život će proći pored nas nastavimo li ovako – ispio je gutljaj šampanjca i odložio čašu na poklopac od klavira. Pogledi su nam se ponovno sudarili.
-           Treba mi još vremena… – tiho sam izustila prinoseći čašu usnama kako bih ispila dug gutljaj šampanjca i osjetila vrenje alkohola u krvi. Ponudila sam da mi natoči još. Uzeo mi je čašu iz ruke i odložio je, naravno, na poklopac od klavira. Tada mi je odlučno prišao dodirujući me svojim prsima, obuhvatio mi je lice dlanovima i strastveno me poljubio. Odgurnula sam ga, iako je u trenu rasplamsao želju u meni da mu se podam. Na trenutak smo se gledali, oči u oči. U nama je bilo požude i žudnje, ljubavi i istinske želje za prožimanjem, a opet smo u ovome trenutku nekako bili stranci. Neobjašnjivo. Koliko izgovorene riječi imaju specifičnu težinu.

Okrenula sam mu leđa i energičnim se korakom uputila u spavaću sobu, susprežući suze. Često sam to činila kada ne bih uspjela kontrolirati svoje emocije. Zatvarala sam se u krugove samoće.
Ubrzo sam čula mlaz vode i silovito udaranje kapljica o tuš kabinu. Sven se pak tako hladio od svađe. Prilično dugo ostao bi pod tušem.
Sjela sam na naš bračni krevet koji sam sama izabrala. Pri odabiru privukla me njegova nestandardna veličina. Prekrila sam ga crvenim, baršunastim prekrivačem.
Osvrnula sam se po sobi, ne bih li odbjegla uskovitlanim mislima. Voljela sam tu prostoriju. Bila je naše utočište. Ovdje smo potrošili bezbroj sati ponašajući se kao istinski ljubavnici, partneri koji se osjećaju ne samo tjelesno i mnoge planove iskovali smo upravo zagrljeni na toj postelji.
Preko puta nje postavljena je komoda s povećim brojem ladica kupljena na sajmu starina s velikim ogledalom iz kojeg me moj lik upravo kritički promatrao. Svrnula sam pogled prema skulpturi na komodi. Intrigantan komad kamena čije su konture nalikovale na par u strastvenom klinču, sljubljena bedra, isprepleteni udovi i ukrućena bradavica između palca i kažiprsta. Oteo mi se uzdah s usana.
Sklopivši oči prekrila sam lice dlanovima. Čula sam otkucaje vlastitog srca pod zubima.
Bilo bi lijepo imati dijete – misao mi se uvukla u sve pore. Osjećam da bi, ali…– još uvijek je taj ali imao nekako moć nada mnom. Zbog čega sam toliko nesigurna u sebe? Je l' to zbog činjenice što me moja majka napustila i zanijekala moje postojanje? Jesam li zato tako stroga prema sebi i Svenu ili je u pitanju strah od nepoznatog? Misli su mi gnječile mozak.

Sven se tada pojavio na vratima sobe držeći u rukama dvije prazne čaše i dopola ispijenu bocu šampanjca. Oko pasa je imao samo ručnik tako da sam mogla uočiti kako nije s kože obrisao sve kapi vode. Kosa mu je bila mokra. Oko njega se širio miris čiste kože. Blago se ugrizao za donju usnu što ga je činilo neodoljivim. Time je uvijek nekako davao do znanja da je gladan. Gladan mene. Gladan nas.
Polako mi se sve više primicao. U trenutku kada je zakoračio na prostirku od ovčje kože koja je u meni izazivala osjećaj savršene mekoće i nježnosti kada bih ujutro spustila bosa stopala na nju, Sven se poskliznuo i kvrcnuo flašom o noćni ormarić. Fina tekućina razletjela se po mojim nogama, po krevetu, podu i prostirci. Poskočila sam ne skrivajući razočaranje u očima, jer ako nešto ne podnosim bila je to šlampavost.
-           Ne miči se s mjesta! Idem po metlu… – gotovo da sam vrisnula.
-           Stani! Stani, Helena!– njegova naredba nadjačala je moju želju da se udaljim. Uplašila sam se pri pomisli da se ozlijedio. Zapanjeno sam ga promatrala dok je odlagao ostatak flaše i čaše na ormarić. Tada me neočekivano dograbio za ramena i snažno odgurnuo na krevet.
Počela sam mu uzmicati i bila sam ljuta. Što sada izvodi?
-           Prestani! – vikala sam na njega iako me silno uzbudila njegova upornost da me pokori svojom strašću. Pritisnuo me pod sobom i zatvorio mi usta poljupcima. Zatim je silovito skidao sve s mene i u trenu sam bila naga pod njim. Svojim tijelom razmicao mi je bedra.
Mozak me upozoravao na slijepljenu tekućinu po ovčjem krznu, na komadiće stakla po podu, na molekule alkohola koje se upravo uvlače u parket, no Svenovi dodiri nadjačali su razum.
Ubrzo su me preplavili užici koji naviru poput plime. Mnoge crno- bijele slike potonule su u crvenilo strasti i vođenje ljubavi.
Najprije tiho, a potom sve glasnije vapila sam od želje i zahtijevala od Svena da se razlije duboko u meni.

Gordana Majdak

*priča je nastala na zadani siže za vrijeme pohađanja radionice kreativnog pisanja koju je organizirala Udruga Nova stranica Zagreb pod vodstvom književnice Milene Benini.

05/2017

title

Click to add text, images, and other content

Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.