Koloplet misli

*priča nema književnu vrijednost, ali priznajem, dobro sam se zabavljala dok sam je pisala.

KOLOPLET MISLI

Svi imamo svoje napuhane priče, laži i tajne – pomislila sam odloživši prazan novčanik na staru komodu. Rastvorila sam ofucanu torbu u nadi da ću unutra pronaći zametnutu novčanicu. No, unutra je bilo svega, samo ne zametnutih novčanica. Istrošen ruž za usne, paketić kondoma, vlažne maramice, čokolada kojoj sam odgrizla ćošak i njegova fotografija u izlizanom, plastičnom omotu. Zagledala sam se u te privlačne, kurvinske oči. Za koji kurac je čuvam? – pitala sam se odloživši sliku, uz tresak dlana o komodu.
Obratila sam se njegovom veličanstvu: Što gledaš?! Likuješ, ha?! – bjesnjela sam. Trebala sam ti oprostiti što si se jedno jutro, onako slučajno, probudio s pimpekom u njoj?
Ponovno sam otvorila prazan novčanik jer možda ipak nisam dobro pogledala sve pretince. Ništa. Gola praznina. Ma koliko da sam se trudila rasporediti crkavicu od plaće, uvijek sam krajem mjeseca bila kratka. Kraćušna!
Dok platim najamninu, režije i kupim nešto hrane, ostane mi taman toliko da se ubrzo pretvaram u umjetnicu preživljavajući ostatak mjeseca. Zajedno nam je ipak bilo lakše.
On danas tih problema nema. Nije se samo uvalio među noge sisatoj plavuši, već je naglavačke uskočio i u njen dobro pofutran novčanik. Da sam mu oprostila, možda bismo ušli u posao koji smo godinama planirali i trebao nam je osigurati vedriju budućnost. Kakve smo samo imali planove, ma gdje bi nam samo bio kraj! No, snovi su pukli poput ranjenog srca čije sam bolno udaranje osjećala pod rebrima. U grlu mi je bubrio jecaj.

Jesam li svoj život zamišljala ovako? Naravno da, ne. Pa rođena sam za više ideale od preživljavanja, od spoznaje kako je njeno međunožje privlačnije od moga ili to ipak nema apsolutno nikakve veze ni s čim. Jednostavno, on je šupak.
Kolabirala sam u fotelju, podignuvši noge na tabure. Ima jedna točka na zidu u koju se uvijek tupo zagledam kada me preplavljuju emocije i onda patetično cvilim ili psujem. U vražju mater, naučila sam se samosažaljenju. Što da, ne? Pa čine to i druge žene. Nisam ja jedinka za sebe i sada izmišljam tugu, učim kako zašiti ovu posjekotinu od boli posred srca i posred lica. Novaca nema. Novaca nemam. Ljubav mi u kurcu! Ja nisam na njemu!
Duboko sam uzdahnula, ogorčena što sam se ponovno našla u nezavidnoj situaciji. Moje misli su orgijale.

Dođe žena tako u neke opipljive godine koje imaju kičmu i zatekne se jedno jutro onako raščupana i snena pred svojim ogledalom kako pogledom istražuje tijelo koje više nije zategnuto, guzica joj više nije prćasta i čvrsta već nalikuje pudingu, grudi se ljuljuškaju malo amo, malo tamo i ako ih ne ubaci u dobro pričvršćen grudnjak, moguće da joj dodiruju pupak.

Jesam li još uvijek privlačna drugom spolu, primjećuju li me mužjaci i muškarci? Mogu li nabaciti preko ramena onu svoju nekoć blistavu ženstvenost, malo njihati bokovima i srčano otići u lov, jer očito je kako mi nitko neće pokucati na vrata, a sada već prilično dugo psujem šupka. Gdje je moja ljubav?! Gdje je nestala sva ona zavodljivost koju nosi život pun strasti?
Tko ljubi moje usne od kada, nekoć moj muškarac, kojeg sam nadasve i sama dizala na pijedestal guzi sisatu plavušu, inače vrsnu umjetnicu. Jebiga mala, što se ti nisi dala u umjetnost već radiš na šalteru. Mogla si i ti izmisliti neki umjetnički pravac, onako nešto nenadjebivo, krajnje apstraktno i organizirati si drugačije život. E, jebeš mi sve ako se ne ofarbam u plavo! – ustala sam i ponovno se počela motati po kući poput vučice u potrazi za hranom.

Progutala sam mrcinu od knedle. Naš zajednički projekt koji nikada nije dobio srce bio je gotovo na tom tragu, na tragu umjetnosti. Naime, moj čovjek je bio vrhunski majstor s drvetom. Negdje sam pročitala da su drvosječe, zidari i kamiondžije pravi muškarci, a ne ovi uredski štakori, knjiški moljci i menadžeri. Jesu li? Ili je apsolutno svejedno ima li muškost koja mu se klati među nogama. Naime, ona kao takva nije određena njegovom profesijom. No, što određuje muškarca da bi nosio tu titulu? Biti pravi, iskonski muškarac, nije to nimalo lako. Bojim se kako je to krvav zanat. A moguće i da su izumrli ili ja imam jebeni peh da se nataknem na mlohavu ćunu ili onu krajnje nestašnu. I što sam ja mogla poduzeti kako on ne bi poželio uklizati u nju? Jesam li mogla biti malo manje migrenična i kada to jesam i nisam, jesam li mogla biti malo manje umorna i više raspoložena nakon posla i vampira koji su isisavali energiju iz mene? Možda sam ipak, ponekad, mogla prošetati dupe u tangama iako ih ne mogu smisliti jer nema goreg osjećaja kada si svjesna da ti je guzica pojela gaće. Ne znam. Možda sam mogla biti najbolja žena na svijetu i on bi je svejedno uzjahao.

Umorna od kolopleta misli, prevrnula sam se kao nasukani kit na trosjed. Ubrzo me posjetila prošlost. Dogmizala je u moju postelju i počela me dodirivati svojim palucajućim jezikom. Peckala me, a slike su se vraćale u koloni kao uredno uniformirani vojnici, stupajući uglancanim čizmama, jedna za drugom ili su navirale poput nezaustavljive plime i doslovno me potapale. Prokletstvo je što se u takvim trenucima vraćaju samo one slike koje su nas nekoć činile sretnima. Pritiskala me bol u grudnome košu jer u tom propadanju u bezdan samoće moja prošlost koja se veže za Nou bila je još uvijek živa. Opipljiva.
Naime, prošlo je tek pola godine otkako sam mu izbacila kofer kroz prozor.

Đubre jedno, tako mi bolno nedostaje!

Gordana Majdak

05/2017

Srce pod zubima

Ima li išta ljepše od jednostavnosti? Satima bih mogla promatrati te savršene konture Kniferovog meandra, razmišljajući o ta dva apsolutna kontrasta crno-bijelog svijeta. Upravo su moje emocije ponekad usmjerene prema dvijema krajnostima. Ili sam sretna ili potištena. Sven kaže da sam suviše precizna, pedantna i zamjera mi što se rijetko opuštam. Moj pogled na život i svijet koji me okružuje nije samo dobra glazba kojom on ispuni dnevni boravak kada sjeda za klavir. Kupila sam ga odvojivši za njega pozamašnu svotu novca, svjesna kako Sven nema i neće imati osjećaj za njegovu vrijednost. Iako sam znala da će ostavljati limenku piva na poklopcu klavira i da ćemo se svaki put posvađati dok ću brisati mrlje, svejedno sam ga željela u kutu dnevnog boravka.
Zašto? Godinama živjela u neimaštini, a danas mi moj posao uspješne agentice nekretninama to jednostavno omogućava. Iako nije lagan, naprotiv, moj posao iz mene izvlači zadnji atom snage. Dolazim doma potpuno shrvana, kao danas i nisam raspoložena za razgovor koji će uslijediti, a Sven je opet u svom raspoloženju. Rekao je kruto i jasno čim sam se pojavila na vratima: Moramo razgovarati. To znači samo jedno, da ću i opet slušati njegov prijedlog i primjedbe kako je krajnje vrijeme da osnujemo obitelj.

Širom otvorena balkonska vrata omogućila su prodor svjetlosti pa je naš dnevni boravak bio žarko obasjan poslijepodnevnim suncem. Udisala sam miris agruma koji je isparavao s drvenih štapića dopola uronjenih u aromatičnu tekućinu i pokušavala umiriti drhtanje ruku. Nisam bila samo umorna već i nervozna. Sama pomisao da ćemo ponovno prolaziti kroz istu temu oko koje se trenutno ne slažemo, stezala me poput omče oko vrata.
Sven zarađuje za život kao producent i njegov posao je prilično nestalan, a samim tim i zarada je upitna. Dobar dio svog slobodnog vremena provodi ispijajući pivo i skladajući apstraktnu glazbu s natruhom ambijentalnog za koju ću uvijek reći da ima sposobnost opustiti me. Ali, ne i danas.
Danas mislim da mi ništa neće pomoći, pa čak niti šampanjac kojeg je Sven rashladio i s kojeg upravo skida žičanu košaricu. Promatram ga krajnje sebično i osjećam kako mi srce treperi. Iskreno ga volim. Prihvaćam naš zajednički život u potpunosti, iako smo ponekad podijeljeni u svojim željama. Ponekad, možda, i nalikujemo crno-bijelom svijetu poput ovog prelijepog Kniferovog djela ili rasporeda tipki klavira .
On se hrani vlastitim teorijama o sreći i vidi nas potpune tek kada će po dnevnom boravku trčkarati malene bose nožice, a ja još uvijek ne mogu odrediti težinu svojih želja. Iako, želim se ostvariti kao majka, apsolutno, ali čekam pravi trenutak. Vjerojatno strepim i od neizvjesnosti. Što ako izgubim posao, položaj i sigurnost koja nam ovako dobro osigurava lagodan život i što ako ponovno zagrizem u život kakav sam vodila prije jednog desetljeća?

Sven me i sada prekorava tim svojim suzdržanim pogledom kao da mi čita misli. Točno znam što će uslijediti. Osmijeh će uskoro zamijeniti riječi koje izlaze iz njegovih usta, iste one riječi zbog kojih mi se steže utroba. Uvijek mi je mučno od naših svađa i teško ih podnosim.
-           Kada ćeš biti u stanju opustiti se? Kada će ta tvoja lijepa glavica prestati toliko razmišljati o posljedicama koje bi eventualno mogle izazvati neke životne odluke i kada ćeš konačno biti spontana? Reci mi, Helena? – čep je izletio iz grlića boce šampanjca.
Govorio je žustro i mrštio se. Ma koliko da sam ga voljela i ma koliko da me magnetski privlačio u pojedinim trenucima zračio je odbojno, a opet nekako čudesno lijepo i privlačno. Zapravo, nisam se mogla odlučiti. Ne u ovome trenutku.
-           Ako te zamolim da ovo poslijepodne iskoristimo nekako drugačije, a ne da se zapletemo u još jedan mučan razgovor, hoćeš prestati s tim? – pružila sam mu svoju čašu, usiljeno se smiješeći. Dobro me poznavao, ali i ja njega. Iako sam znala da me neće poštedjeti, svejedno sam priupitala.
-           Ti ga učiniš mučnim jer si isključiva! Helena, želim dijete! – povisio je ton glasa, a oči su mu zasjale. -   Koliko puta sam ti to već dao do znanja! Želim našu obitelj i ne mogu razumjeti do kada misliš odugovlačiti…– ovako ljutit bio je i više nego privlačan.
Moj muškarac. Dubina njegovog glasa izazvala je blag drhtaj niz moju kralježnicu. Njegova odlučnost, spremnost na to da se bori za ono do čega mu je stalo, njegova nepobitna muškost, itekako su djelovali na mene. Osjetila sam kako mi se emocije miješaju, iz nervoze prelaze u osjećaj uzbuđenja. Kakav apsurd! Pa trebala bih biti bijesna jer me mrcvari!
-           Hm, lakše je ako si ti u to uvjeren, zar ne? Ja sam ona koja je isključiva i slijepo se držim svog uvjerenja?! Ti ćeš djetetu omogućiti sve što mu treba? Ti?! – odjednom sam bacala riječi poput bodeža čiji su rubovi nalikovali na oštricu svađe, znajući da ću ga upravo njima povrijediti.
-           To što ja trenutno imam nestalan posao, nije izlika za ništa. I sama znaš da sam u pravu. Helena, nije sve u jebenom novcu! Uostalom, ne razmišljaš o tome kako tvoj biološki sat otkucava? Mislim da bi trebala… – uzdigao je lijevu obrvu i ušao pogledom u mene. Ponovno je izgledao neodoljivo, iako bih mu najradije zviznula šamar. Kako se samo usuđuje?
-           Naravno da nije sve u novcu. Ne podmeći mi s tim i ne udaraj tako nisko…
-           Meni je jasno zbog čega ti strepiš, no ti su dani prošli. Shvati, život će proći pored nas nastavimo li ovako – ispio je gutljaj šampanjca i odložio čašu na poklopac od klavira. Pogledi su nam se ponovno sudarili.
-           Treba mi još vremena… – tiho sam izustila prinoseći čašu usnama kako bih ispila dug gutljaj šampanjca i osjetila vrenje alkohola u krvi. Ponudila sam da mi natoči još. Uzeo mi je čašu iz ruke i odložio je, naravno, na poklopac od klavira. Tada mi je odlučno prišao dodirujući me svojim prsima, obuhvatio mi je lice dlanovima i strastveno me poljubio. Odgurnula sam ga, iako je u trenu rasplamsao želju u meni da mu se podam. Na trenutak smo se gledali, oči u oči. U nama je bilo požude i žudnje, ljubavi i istinske želje za prožimanjem, a opet smo u ovome trenutku nekako bili stranci. Neobjašnjivo. Koliko izgovorene riječi imaju specifičnu težinu.

Okrenula sam mu leđa i energičnim se korakom uputila u spavaću sobu, susprežući suze. Često sam to činila kada ne bih uspjela kontrolirati svoje emocije. Zatvarala sam se u krugove samoće.
Ubrzo sam čula mlaz vode i silovito udaranje kapljica o tuš kabinu. Sven se pak tako hladio od svađe. Prilično dugo ostao bi pod tušem.
Sjela sam na naš bračni krevet koji sam sama izabrala. Pri odabiru privukla me njegova nestandardna veličina. Prekrila sam ga crvenim, baršunastim prekrivačem.
Osvrnula sam se po sobi, ne bih li odbjegla uskovitlanim mislima. Voljela sam tu prostoriju. Bila je naše utočište. Ovdje smo potrošili bezbroj sati ponašajući se kao istinski ljubavnici, partneri koji se osjećaju ne samo tjelesno i mnoge planove iskovali smo upravo zagrljeni na toj postelji.
Preko puta nje postavljena je komoda s povećim brojem ladica kupljena na sajmu starina s velikim ogledalom iz kojeg me moj lik upravo kritički promatrao. Svrnula sam pogled prema skulpturi na komodi. Intrigantan komad kamena čije su konture nalikovale na par u strastvenom klinču, sljubljena bedra, isprepleteni udovi i ukrućena bradavica između palca i kažiprsta. Oteo mi se uzdah s usana.
Sklopivši oči prekrila sam lice dlanovima. Čula sam otkucaje vlastitog srca pod zubima.
Bilo bi lijepo imati dijete – misao mi se uvukla u sve pore. Osjećam da bi, ali…– još uvijek je taj ali imao nekako moć nada mnom. Zbog čega sam toliko nesigurna u sebe? Je l' to zbog činjenice što me moja majka napustila i zanijekala moje postojanje? Jesam li zato tako stroga prema sebi i Svenu ili je u pitanju strah od nepoznatog? Misli su mi gnječile mozak.

Sven se tada pojavio na vratima sobe držeći u rukama dvije prazne čaše i dopola ispijenu bocu šampanjca. Oko pasa je imao samo ručnik tako da sam mogla uočiti kako nije s kože obrisao sve kapi vode. Kosa mu je bila mokra. Oko njega se širio miris čiste kože. Blago se ugrizao za donju usnu što ga je činilo neodoljivim. Time je uvijek nekako davao do znanja da je gladan. Gladan mene. Gladan nas.
Polako mi se sve više primicao. U trenutku kada je zakoračio na prostirku od ovčje kože koja je u meni izazivala osjećaj savršene mekoće i nježnosti kada bih ujutro spustila bosa stopala na nju, Sven se poskliznuo i kvrcnuo flašom o noćni ormarić. Fina tekućina razletjela se po mojim nogama, po krevetu, podu i prostirci. Poskočila sam ne skrivajući razočaranje u očima, jer ako nešto ne podnosim bila je to šlampavost.
-           Ne miči se s mjesta! Idem po metlu… – gotovo da sam vrisnula.
-           Stani! Stani, Helena!– njegova naredba nadjačala je moju želju da se udaljim. Uplašila sam se pri pomisli da se ozlijedio. Zapanjeno sam ga promatrala dok je odlagao ostatak flaše i čaše na ormarić. Tada me neočekivano dograbio za ramena i snažno odgurnuo na krevet.
Počela sam mu uzmicati i bila sam ljuta. Što sada izvodi?
-           Prestani! – vikala sam na njega iako me silno uzbudila njegova upornost da me pokori svojom strašću. Pritisnuo me pod sobom i zatvorio mi usta poljupcima. Zatim je silovito skidao sve s mene i u trenu sam bila naga pod njim. Svojim tijelom razmicao mi je bedra.
Mozak me upozoravao na slijepljenu tekućinu po ovčjem krznu, na komadiće stakla po podu, na molekule alkohola koje se upravo uvlače u parket, no Svenovi dodiri nadjačali su razum.
Ubrzo su me preplavili užici koji naviru poput plime. Mnoge crno- bijele slike potonule su u crvenilo strasti i vođenje ljubavi.
Najprije tiho, a potom sve glasnije vapila sam od želje i zahtijevala od Svena da se razlije duboko u meni.

Gordana Majdak

*priča je nastala na zadani siže za vrijeme pohađanja radionice kreativnog pisanja koju je organizirala Udruga Nova stranica Zagreb pod vodstvom književnice Milene Benini.

05/2017

Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.