BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on May 7, 2017 at 2:50 AM

Gipke riječi



Nedjeljno je jutro. Budim se u toplini tvoga tijela, u dodiru ruke ovijene oko struka i u nagosti mog znatiželjnog pogleda na tvoju prisutnost. Ovdje si, u mom proljetnom jutru i mogu te dodirnuti vrškom jezika, kušati kakvog si okusa. Rastvaram sva osjetila ne bih li te što bolje doživjela i ne osjećam težinu suza otkada me očni kapci ne pogrbljuju poput usamljene starice. Odavno se ne budim na željeznoj postelji, željeznih misli. Ne hranim se od jutra zamišljajima, nepostojećim dodirima koje sam svojevremeno omatala u gipke riječi i njima bojila bjelinu papira u crveno. Ne poričem istinu koliko je erotika htijenja miljama udaljena od postojećeg intimnog vrenja i kako su bile uzaludne sve ispisane riječi bačene o zid tišinom apstraktno obojen. Tvoji dodiri su stvarni i kroz njih mi daješ oblik Žene. Podsjećaš me na vlastitu ženstvenost dok usnama istražuješ moju put. Pažljivo osluškujem tvoju drhtavu glad i odmičem daleko od ispraznih noći.


Jesam li ti ikada spomenula koliko volim osjetiti tvoje ruke na sebi, koliko topline u tvom dodiru ima? Jesam li ti ikada priznala kako me izluđuje miris tvog nagog tijela, koliko je opojna ljubavna aroma? Znaš li koliko mi je potreban tvoj plamen u obruču moje krvi i kako zaista ćutim potpunost prožimanja? Pojmiš li kako te istinski osjećam u dubini sebe dok smo izloženi svjetlosti u tami, tišini u svjetlosti nagih lica i tjelesnih dodira, sve do trenutka isprepletenih uzdaha?


Nedjeljno je jutro. Budiš se u toplini moga vrela, u doticaju žednih usana i mirisu ljubavnog uzbuđenja. Obnaženih udova, dostupni smo umreženim željama, raskoši tek probuđenih osjetila, i dajemo se svjesnosti svoga odnosa. Kako je danas baš sve opipljivo spoznajem čim te dotaknem i nisu mi potrebne razgibane riječi da bih njima dočarala ovaj trenutak. Sve naše nježnosti su budne upravo u našoj prisnosti. Ipak, pišem nas mišlju u tišini svoga uma i prenosim na papir zrelu ljubav. Podario si mi ne samo oblik Žene, već i lice koje se iskreno smiješi, oči koje nisu slijepe i pogled na prelijepu stvarnost. Tvoje ruke me zacjeljuju i nadahnjuju. Bude u meni sve one potisnute čežnje i bogatstvo usnulih zamišljaja. Odijevam zahvalnost. Zanosno njišem bokovima dok promičem u tvojim zjenicama i bojim naš životni prostor bojama ženstvenosti.


Danas nisam odsječena od emocija i preda mnom je još jedan dan života u kojem Nas potvrđujem.



Gordana Majdak
Copyright ©2017


Categories: D&G

Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.