BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on April 20, 2017 at 12:45 AM

Umjetnica Ljubavi



Ponekad sam bila nedovoljno budna i u bijegu sama pred sobom, noseći na ispruženim dlanovima bezobličnu masu emocija, zgrčeno srce u zakutku mog malog svemira. Hipnotički sam stvarala vlastitu prazninu. Prelazila sam iz jedne napuštene prostorije u drugu, iz prostora sjećanja u prostor osjeta. Život sam kušala skupljajući vrhovima prstiju mrvice sa stola. Žličicom za kavu miješala sam izlučene sokove i ispijala sebe, u malim dozama sreće. Moja čaša bila je uvijek dopola puna ili dopola prazna. Moja utroba, vječno gladna. Izmišljala sam sadašnjost, svjesno oblikujući njenu privlačnu vanjštinu. Uglavnom sam bila prisutna tu negdje, između tjelesnih živaca, zategnutih tetiva i treperavog srca. Mogla sam osluhnuti kako snažno udara u meni, njegov jeziv plač i dugogodišnje zapomaganje. Budila sam se sama a ponekad i potpuno napuštena od sebe. Godinama sam se tražila i skupljala razbijene osjećaje, pokušavajući nekako popraviti realnost. Glinenim mislima sam se igrala i zamišljala da sam umjetnica.


Umjetnica Ljubavi.


Ljubav jest umjetnost, neprocjenjive vrijednosti. Moja ljubav prema tebi, nije nečujan glas nutrine, nije nalik pripovijesti zalutalog leptira u želucu i ne može se mjeriti prolaznim užicima. Ona u svojoj suštini nema specifičnu težinu i nije nalik razigranim mislima gipkih pokreta. Ne znam je riječima uobličiti u tjelesnost i ne mogu joj podariti samo jedno srce. U mojoj ljubavi prema tebi živi na stotine života i na tisuće besmrtnosti u pjesmi u prozi, jer danas sam dovoljno budna. Odavno više ne bježim od sebe. Sastajem se s riječima, priznajem, ali ne i sa sjenama te bolnim sjećanjima između realnosti i košmara. Pokušavam pripitomiti misli. U izboru vlastite budućnosti, dovoljno sam ambiciozna. Vidim nas daleke, a opet nevjerojatno bliske. Osjećam nas poput najljepšeg uživanja u životu i tek ponekad voštanim mislila topim našu stvarnost. Svjesna sam prolaznosti i ponekad se služim neprikladnim riječima, no i nadalje umišljam da sam umjetnica tijela. Volim te svakim svojim pokretom dok ti se primičem obnažena i smjela, pa i bezazlenim dodirom kada nježnošću progovaram.


Sjedinjujem nas mirisima, okusima i tjelesnom glađu. Poput Umjetnice Ljubavi, pažljivo odabirem dodire kojima nas hranim.


 

Gordana Majdak
Copyright ©2017



 

Categories: None

Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.