BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on February 20, 2017 at 11:45 PM

Poput stvarnosti


 

U šaputanju još jednog jutra pokrećem snagu naše ljubavi, oslobađam misao iznjedrenu iz prsnoga koša u bojama emocije koja me upravo preplavljuje.


Nekada su to bile riječi koje ne podrazumijevaju našu sudbinu, mirisa oljuštene boje i gotovo nečujni koraci u šetnji gradom. Šuljanje misli poput sjećanja ili ispružene ruke u iščekivanju topline drugog tijela i jednog, jedinog zagrljaja. Neko vrijeme živjeli smo na prljavoj strani ulice, vlažnih obraza i mokrih trepavica. Razdvojeni, u neizgovorenim rečenicama. Možda smo se pronalazili u slučajnim osmijesima, okrznutih ramena u gomili koja je prolazila kroz nas. Ili smo bili ovdje, tihi i laki poput bezbrižnog pokušaja, neopterećeni time što će nebo iznad Zagreba misliti o nama. Jesmo li usamljeni, lažni ili svoji. Tražimo li jedno drugo, tragamo li za riječima istinske ljubavi ili izgužvanim plahtama kojima prekrivamo nagost, strašću ugrijanih tijela. I onda smo to bili mi, u svijetu tišine ili skinutih riječi s usana koje nagoviještaju moguće promjene.


Danas u pokušaju ispisivanja emocije, vjerujem, ne koristim samo kolorit riječi jer osjećam te poput stvarnosti. U drhtaju koji prolazi kralježnicom, u nježnom dodiru obraza o obraz. Zahtijevam da me ispuniš i primam te onako kako žena prima muškarca koji je više od riječi ispruženih po papiru. Preispitujem se; što ti mogu ponuditi, pružiti osim sebe same, a odgovor se iskrada iz naše tople postelje u svim onim trenucima koji tvore jedan naoko običan dan za Nas. Baš svaki je poseban od kada grijem svoje srce uz tvoje, od kada mirišem na naše uzdahe, od kada imam priliku kušati istinsku ljubav. A nekoć sam bila daleka, usitnjena od boli, ogrezla o samoću. Neizgovorena. Neobojena. Nekada sam se gubila u omaglici istrošenih sanja, pišući prazan život. Bili smo razdvojeni na suprotnim stranama srca. Sada te čuvam poput prve kapi proljetne kiše na dlanu, obznanjujući koliko mi značiš, jer za tebe nisu dovoljni topla koža i osjet vlažnih bedara.




Gordana Majdak
Copyright ©2017


Categories: D&G

Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.