BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on October 1, 2016 at 11:45 PM

Priznanje Ljubavi




Centar grada žuljevit i snen, razbuđuje se trljanjem automobilskih guma o vlažan pločnik. Ječanjem i grebanjem tramvajskih šina i cvrkutom ptičice ponad našeg prozora u sjeni povećeg stabla. Sjedim za pisaćim stolom umotana u mek i topao kućni ogrtač, otvaram grlo prvoj jutarnjoj kavi i osjećam mirnoću sobe. S glazbom u ušima promatram zid bordo boje između prvih odabranih riječi koje utiskujem u papir i stoljetni drveni sat čije kazaljke kaskaju pet minuta za našim vremenom. Ponovno je listopad.


Primjećujem nakrivljenu biljku u kutu sobe i razvlačim ranojutarnji osmijeh. Vidim te kako je okrećeš prema balkonskom svjetlu, a ja joj obraze vraćam k zidu, te se razbuđujem u toplini našeg doma. Sitnice su mi bitne i sada volim jednostavnost življenja. Zatim grizem svježe pecivo i hranim se malim zalogajima. Odnedavno sam gladna drugačijih mirisa i okusa i to sve zbog ljubavi. Misli podastirem protokom riječi. Lijepo mi je i mirišem na tvoje dodire. Sve je trenutno tu; tvoje i moje, ti i ja u ogledalu života. I opet sve to imamo samo zbog ljubavi. Spuštam pogled na svoje ruke, prste u kojima ima toliko tebe i ćutim život pod jagodicama. Osjećam te. Soba i dalje miruje ili se polako ziba u svom zanosnom ritmu praćena taktovima podnošljive tišine i mojim metaforičkim pokušajima da dočaram ovaj trenutak nagonom za pisanjem.


Životni prostor trenutno nije omeđen samoćom u dvoje, riječima u kojima nema zvuka, uzdasima razasutim po zidovima bez srca. Sve je na svome mjestu. Ti i ja, u odsjaju fotografija, uokvireni uspomenama, lijepim, golim trenucima. Mi, u našoj koži potpuno dorečeni s nasmijanim licima i prizorima u kojima čuvamo Dvije proživljene godine.

 

Na stolu je šarena šalica. Dobili smo je nakon ispijene kave prilikom izleta na Austrijska jezera. Na njoj su još uvijek naši isprepleteni prsti i pogledi, tvoje zjenice u koje ulazim i čudesna ljepota krajolika. Mnoga mjesta smo proputovali nakon što smo proputovali našim tijelima. Oduvijek smo se hranili dodirom, veličajući ljubav. Postavili smo je na pijedestal, tamo gdje i pripada nakon što smo oljuštili živote, otkrivajući samu srž. Tu tankoćutnu emociju koja otvara sve pore i miriše na neprolazno vrijeme. Iako pamtim svaki kutak kojeg smo zajedno istražili kretanjem ispod obješenih oblaka u sjećanje mi se najviše urezuje osjećaj da sam voljena. I jednoga dana bit će to što smo proživjeli, osjetili i spoznali, vrijedno spomena. Kada me ne bude znam da ću se vratit jer sada imam kome. Stat ću ispred vrata kroz koja sam ušla, promijenivši nam živote. Vratit ću nam naše vrijeme jer bilo je to vrijeme Našeg postojanja. Utoplit ću se tvojim zagrljajem i ono što je od posebnog značaja, bit ću na tvojoj strani života jer dobila sam još jednu priliku ojačati emocije.


Oduvijek sam živjela za ushit, za životnu strast i naravno za ljubav. Danas živim ponajprije za sebe u ljubavi i naučila sam dijeliti se. Upoznajem se i prihvaćam. Ovdje sam, ogoljena, uronjena u sve mirise i okuse života. Osjećam svoje tkivo, kosu, vidim svoj osmijeh i veselim se svakom novom danu kojeg puštam u sebe. No, nije se bilo lako vratiti životu jer nije oduvijek bilo ovako. Život se igrao sa mnom i ja sam se poigravala njime. Kušala sam ga jer bila sam gladna. Znaš da jesam i stoga nije teško progovarati o iskustvu koje me dotaklo. Sada živim ponovno. Volim srcem koje je nebrojeno puno puta zašivano i prihvaćam nježne riječi, te ih ostavljam na jastuku svako jutro. Budim se pored tebe u jednoj svijetloj sobi koju nazivamo našim domom. Da, baš tu uz tvoje srce i tvoja stegna, u tvojim rukama tebe željna. Razmišljam o tome kako je danas dovoljno živjeti Nas i kada ti kažem volim te; izgovaram sebe. Sve ono što imam potrebu izvući iz vlastitih dubina, iz spoznaje koliko me usrećuje što imam priliku voljeti te. I jednostavno živim život. Dozvoljavam da i on živi mene, svjesna da je za nas vječnost otpočela upravo sada.


Gordana Majdak
Copyright ©2016


 

Categories: D&G

Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.