BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on March 25, 2016 at 4:30 AM

Ispunjena Žena



Nekoć sam sa sobom vodila svoje strahove, sjene i istrošeni udovi vukli su se za mnom ostavljajući tek primjetne tragove. Hranila sam se zemljom, da bih preživjela sebe. Udisala sam nespokoj i jaram prošlosti gnječio me, ali vatra u meni nadalje je širila svoje ruke pružajući ih prema nebu. Lebdjela sam ponad sebe, ponad tijela i budnih bedara. Vlažila sam usne mišlju i trpkom željom da kušam te. Dugo si izmicao, kao tračak svjetlosti što me izdaje. Iako sam vjerovala i osjećala da ćeš se znati zadržati u mojoj utrobi; jednom kada te uspijem uvesti u sebe. Postoje trenuci u kojima se više ne prepoznajem jer se odvajam od sebe, ali i oni u kojima Nas vidim zagrljene i dodirujem nedjeljive.


Danas bih satima mogla sjediti na obali rijeke Save, otpuštajući svoje misli; neka konačno slobodno plove! Plutala bih obnažena, vlažna, tvoja u svakom zamahu i uzdahu sadašnjice koja me ovako milo obmanjuje, ovako nježno i osjetilno propitkuje jer sada sam ja ona ruka koja kamen pod vodom hvata. Uvijam se od užitka poput vlati trave, oživljavam metafore i razbijam se o tebe te u mjesečevim sjenama ne boravim sama. Odavno nisam usamljena, istrošena od sebe, bolno unakažena. Ne prikrivam sretno lice, maskama ne ubijam se. Dajem se tvom vremenu, sudbini koja me ne hrani zemljom. Osjećam tvoje tople dlanove položene na moje osjetljive grudi i upijam jedinstvenog Tebe napajajući te neponovljivom ljubavlju: ”Nikada nisam ovako voljela, niti sam na ovaj način u sebe muškarca primala. Moj svemir je čudesan. Ne pišem ti pisma zbog književnosti, već zbog ljubavi. Zauvijek ostajem lucidna i misaono tvoja jer sve dok me ne odvede zagrobna tišina ti si jedini muškarac u mome životu koji je imao sposobnost pružiti mi sve.”


Dozvoljavam sebi treperavost i zaluđenost tobom. Volim kada me opečeš, pod sebe podvučeš, vrškom jezika me u odaje sladostrašća uvedeš. Živim za svaki drhtaj tijela, tvoj pogled uslijed sjedinjenja i onda kada oživljavam sadašnjost. Sada ne idem dalje od sebe. Ostajem dosljedna svojim željama i još uvijek ti se nudim kao zemlja. Moja ljubav je plodna i ponovno se rađam iz ovoja vlastitog trbuha. Iako, nije vrhunac presudan i ti to znaš jer pružaš mi daleko više od nagog tijela. Daješ mi sve ono što mi je potrebno da bih bila tvoja, u plamenoj jezgri svoga jastva ispunjena žena. Zadržavam se, mirujem i naša srca pažljivo osluškujem; priželjkujući trajnost ovih divnih emocija.



Gordana Majdak
Copyright ©2016

 


Categories: D&G

Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.