BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on October 11, 2015 at 1:50 PM

Godina Ljubavi


U gotovo savršenom i skladnom ritmu izmjenjivanja dana i noći, protekla je pažnje vrijedna godina. Godina Ljubavi. Prisutna među ovim zidovima, razasuta na zajedničkim putovanjima, ukorijenjena u Nama. Ona zaista nije bila obična, hladno plava ili zatvorena u staklenom kavezu. Nije nalikovala lavežu napuštenog psa, nije imala težinu natečenih kapaka. Jednostavno je bila ispunjena čujnošću lijepih zbivanja, nabijena emocijama i svježinom poput očaravajućeg mirisa mora. Bila je to godina koja nas je razvijala. Polako. Iz dana u dan, raspletivo i neraskidivo. Ne zapinjući o znojna tijela, o nabore laži, kroz zamućen vid pohotnika. Ne obmanjujući prijetvornim ushitom još jedan dan obojen žudnjom, bila je to godina u kojoj nas prepoznajem. Stvarne, voljene i srećom ispunjene.


Ta godina zajedništva bila je podalje od dvostrukih mjerila, od licemjerja slatkorječivih usana, a ponajviše od bludnog previranja po golim snovima. Nije nas hranila nasladom, već ljubavlju. S pravom zaslužuje posebno mjesto u našem životu, u vremenu koje smo ogolili i zauvijek potrošili. Jesmo li ga iskoristili na najbolji mogući način ne dokazujući se pred utvarama, već u ogledalu vlastitog viđenja na život kakav želimo i nadalje voditi udvoje, ne palucajući jezikom u prazno? Jesmo. Jer dovoljan je jedan osvrt na tvoje ruke i doticaj tvojih prstiju u blagom kretanju niz moj obraz. I pogled kojim te uokvirujem od kada te poljupcima budim. Dovoljno je da mi miris tvoga tijela ulazi u pore, da te mišlju nagrađujem, a riječju oblikujem. Tako me naša sadašnjost oživljuje i dani nas pamte. Na ovaj način mogu minuti još mnoge godine i neću se žaliti. Naprotiv. Podat ću se sa zadovoljstvom vremenu koje mi je preostalo. Ljubit ću ti dlanove i prije nego svane. I neću hiniti čednost.


Danas nisam samoj sebi nepoznata, tvrda poput kamena ili pak nestalna. Ti nisi čovjek od pustinjskog pijeska i muškarac u kiši, sazdan od promjenjivih lica i mramornog tijela. Naši životi isprepliću se poput godina čiji su dani dugi i topli, a noći mirne. Sve dok ne osjetim kako mi se primičeš s pogledom moje puti, s rukama tvoje gladi i željom voljenog. Tada ti šapućem o svojim emocijama, čiste kože mirisa ukusne dunje, rastočena u užicima i nedjeljivo Tvoja. Priznajem ti Ljubav. Obznanjujem zrelost vlastitih emocija i žudim za trajnošću našeg odnosa. Otkrivam ti svoje snove i govorim ti kako danas znam da nikada nije prekasno za snove. Veličajući tvoju zaslužnost u priči čije srce nosim u prstima, darujem ti sve ono što je dobro u meni. Svaku i najmanju lijepu gestu i bliskost mojih toplih bedara. Svu raskoš ustreptalog tijela, sklad pokreta i htijenja. Sve ono što postajem kada me ljubiš i na jedinstven, samo tebi svojstven način me stvaraš.


Gordana Majdak/2015

s posvetom voljenom povodom naše godišnjice

Categories: D&G

Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.