BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on September 7, 2015 at 12:30 AM

Priznanje


Misao rođena i ogoljena, želja preplavljena, u tijelu oživljena; ljubav postojana. Misli razbacane, oprane i nestašne; ruke su mi pune Tebe. Žena pažnjom zaklonjena, dodirom opljačkana, sebi nježno ukradena i jedno pismo na noćnom ormariću. Riječi ipak ne idu na počinak. Kovitlac strasti, tvoje butine sljubljene s mojima; igra gipkih pokreta što do vrhunca nas dovode. Slutiš li na koji način ti sada pripadam, prije nego što pismo otvorimo, postanemo plijenom divljih htijenja ili se prepustimo nježnostima? Često sam budna da bih te doživjela, prečesto sam tobom zauzeta; zaista opčinjena. Dišem te. Grad me promatra, ulice me uvlače u sebe, a moja klupa na jezeru Bundek trenutno zjapi prazna. Već neko vrijeme ne pričam s oblacima, već s Tobom. Mjeseci se kotrljaju, klize niz padinu sve do jezera i plutajuća je moja misao. Dolazi nam rujan.


Bliži nam se prva godišnjica sjedinjenja. Ostvaruje se sanjano, stvarnom željom nadahnuto i potrebito. I noćas sam tvoja, putenošću obdarena, glađu za tobom ispunjena. Sladim se tvojim tijelom, hranim se tvojim dodirima i nudim ti na uvid još jedno pismo. Gužvaš ga nježno pod prstima i guraš me uza zid podižući mi bedra u visini tvojih bokova. Znam da mojim riječima ne vjeruješ i ne dozvoljavaš obmanu njima. Prodireš u mene. Zahtijevaš da se izražavam dodirom, da ti pričam tijelom i vlastitim reakcijama na podražaj tvojih usana. Drhtim u tvome naručju. Dolazim nam u susret. Voljena. Želim ti sve priznati gledajući te u oči prije nego što mi se zjenice rašire od užitka, od spoznaje što mi radiš kada me uzimaš. Grad je još uvijek ovdje; zar ne? Kiše su ga dobro oprale, a nekoć su to bile moje suze. I ti to znaš. Rujan nam je stigao. Ponedjeljak; obećava.


Gordana Majdak/2015

 

 

Categories: D&G

Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.