BLOG - Lirska proza

COPYRIGHT NOTICE © Ovaj rad je pod Zakonom o autorskim pravima i Licencom.

 

Gordana Majdak Copyright ©2008-2017- Sva prava su pridržana. Svako korištenje, umnožavanje, kopiranje i reproduciranje u svim medijima dopušteno je samo uz pisani pristanak autora.





Sažetak:


"Prvijenac Gordane Majdak, intrigantnog naslova „Venerina muholovka“ počinje kao lagana erotska priča namijenjena čitatelju u nekom dokonom poslijepodnevu. Jednostavne kompozicije, pisana u prvom licu, prati doživljaje ekonomistice Ree, žene na pragu četrdesete godine života, od vremena njezinog emocionalnog kraha i poslovnog uspona.

Rea je slična biljci mesožderki koju uzgaja njezin šef. Željna muškog mesa i gotovo animalnog seksualnog apetita, čini se da će postati lak plijen uredskih spletki i vlastitog nagona. Kao biljka mesožderka, Rea osjeća nekontroliranu glad za dodirom i mirisom muškarca, ona ga želi kušati, sažvakati i ispljunuti kao nešto što je zadovoljilo trenutni nagon i što se ležerno može odbaciti.

Međutim, našavši se u svijetu kapitala, intriga i prijevara, Rea sazrijeva i otkriva nove ljudske vrijednosti; poštenje, iskrenost, lojalnost i britku kritičnost kojom oslikava blistavu bijedu dijela poslovnog svijeta.

Rea potvrđuje da se potrebe muškaraca i žena po svojoj prirodi ne razlikuju, da su one po svom životnom tkivu iste, samo se na potrebe žena nataložio debeli sloj povijesno uvjetovanih društvenih normi koje ona skida, veo po veo, ne gubeći pri tome svoju ženstvenost.

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. I ono dokono poslijepodne u kojem smo posegnuli za ovom pričom, bit će ispunjeno."

- Marija Juračić, prof.



Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

Tisak: digitalni tisak knjiga - print na zahtjev



VENERINA MUHOLOVKA

_________________________________________________________

Roman se može naručiti na gore navedenom linku.


view:  full / summary

...

Posted by blueperlaa on October 11, 2015 at 1:50 PM

Godina Ljubavi


U gotovo savršenom i skladnom ritmu izmjenjivanja dana i noći, protekla je pažnje vrijedna godina. Godina Ljubavi. Prisutna među ovim zidovima, razasuta na zajedničkim putovanjima, ukorijenjena u Nama. Ona zaista nije bila obična, hladno plava ili zatvorena u staklenom kavezu. Nije nalikovala lavežu napuštenog psa, nije imala težinu natečenih kapaka. Jednostavno je bila ispunjena čujnošću lijepih zbivanja, nabijena emocijama i svježinom poput očaravajućeg mirisa mora. Bila je to godina koja nas je razvijala. Polako. Iz dana u dan, raspletivo i neraskidivo. Ne zapinjući o znojna tijela, o nabore laži, kroz zamućen vid pohotnika. Ne obmanjujući prijetvornim ushitom još jedan dan obojen žudnjom, bila je to godina u kojoj nas prepoznajem. Stvarne, voljene i srećom ispunjene.


Ta godina zajedništva bila je podalje od dvostrukih mjerila, od licemjerja slatkorječivih usana, a ponajviše od bludnog previranja po golim snovima. Nije nas hranila nasladom, već ljubavlju. S pravom zaslužuje posebno mjesto u našem životu, u vremenu koje smo ogolili i zauvijek potrošili. Jesmo li ga iskoristili na najbolji mogući način ne dokazujući se pred utvarama, već u ogledalu vlastitog viđenja na život kakav želimo i nadalje voditi udvoje, ne palucajući jezikom u prazno? Jesmo. Jer dovoljan je jedan osvrt na tvoje ruke i doticaj tvojih prstiju u blagom kretanju niz moj obraz. I pogled kojim te uokvirujem od kada te poljupcima budim. Dovoljno je da mi miris tvoga tijela ulazi u pore, da te mišlju nagrađujem, a riječju oblikujem. Tako me naša sadašnjost oživljuje i dani nas pamte. Na ovaj način mogu minuti još mnoge godine i neću se žaliti. Naprotiv. Podat ću se sa zadovoljstvom vremenu koje mi je preostalo. Ljubit ću ti dlanove i prije nego svane. I neću hiniti čednost.


Danas nisam samoj sebi nepoznata, tvrda poput kamena ili pak nestalna. Ti nisi čovjek od pustinjskog pijeska i muškarac u kiši, sazdan od promjenjivih lica i mramornog tijela. Naši životi isprepliću se poput godina čiji su dani dugi i topli, a noći mirne. Sve dok ne osjetim kako mi se primičeš s pogledom moje puti, s rukama tvoje gladi i željom voljenog. Tada ti šapućem o svojim emocijama, čiste kože mirisa ukusne dunje, rastočena u užicima i nedjeljivo Tvoja. Priznajem ti Ljubav. Obznanjujem zrelost vlastitih emocija i žudim za trajnošću našeg odnosa. Otkrivam ti svoje snove i govorim ti kako danas znam da nikada nije prekasno za snove. Veličajući tvoju zaslužnost u priči čije srce nosim u prstima, darujem ti sve ono što je dobro u meni. Svaku i najmanju lijepu gestu i bliskost mojih toplih bedara. Svu raskoš ustreptalog tijela, sklad pokreta i htijenja. Sve ono što postajem kada me ljubiš i na jedinstven, samo tebi svojstven način me stvaraš.


Gordana Majdak/2015

s posvetom voljenom povodom naše godišnjice

...

Posted by blueperlaa on September 7, 2015 at 12:30 AM

Priznanje


Misao rođena i ogoljena, želja preplavljena, u tijelu oživljena; ljubav postojana. Misli razbacane, oprane i nestašne; ruke su mi pune Tebe. Žena pažnjom zaklonjena, dodirom opljačkana, sebi nježno ukradena i jedno pismo na noćnom ormariću. Riječi ipak ne idu na počinak. Kovitlac strasti, tvoje butine sljubljene s mojima; igra gipkih pokreta što do vrhunca nas dovode. Slutiš li na koji način ti sada pripadam, prije nego što pismo otvorimo, postanemo plijenom divljih htijenja ili se prepustimo nježnostima? Često sam budna da bih te doživjela, prečesto sam tobom zauzeta; zaista opčinjena. Dišem te. Grad me promatra, ulice me uvlače u sebe, a moja klupa na jezeru Bundek trenutno zjapi prazna. Već neko vrijeme ne pričam s oblacima, već s Tobom. Mjeseci se kotrljaju, klize niz padinu sve do jezera i plutajuća je moja misao. Dolazi nam rujan.


Bliži nam se prva godišnjica sjedinjenja. Ostvaruje se sanjano, stvarnom željom nadahnuto i potrebito. I noćas sam tvoja, putenošću obdarena, glađu za tobom ispunjena. Sladim se tvojim tijelom, hranim se tvojim dodirima i nudim ti na uvid još jedno pismo. Gužvaš ga nježno pod prstima i guraš me uza zid podižući mi bedra u visini tvojih bokova. Znam da mojim riječima ne vjeruješ i ne dozvoljavaš obmanu njima. Prodireš u mene. Zahtijevaš da se izražavam dodirom, da ti pričam tijelom i vlastitim reakcijama na podražaj tvojih usana. Drhtim u tvome naručju. Dolazim nam u susret. Voljena. Želim ti sve priznati gledajući te u oči prije nego što mi se zjenice rašire od užitka, od spoznaje što mi radiš kada me uzimaš. Grad je još uvijek ovdje; zar ne? Kiše su ga dobro oprale, a nekoć su to bile moje suze. I ti to znaš. Rujan nam je stigao. Ponedjeljak; obećava.


Gordana Majdak/2015

 

 

...

Posted by blueperlaa on September 3, 2015 at 2:45 AM

Ispružena ruka


Što sam mogla činiti sa svime što mi je oduzeto, baš onaj kišni dan kada su željezni oblaci dodirivali tlo? Pričinjalo se kao da nebesko sivilo zahvaća u cijelosti zemlju. Dan je bio plačljiv, možda jednako kao i ja. Brisala sam suze ne priznajući glasno gubitak. I tada sam prkosila tminama. I tišini. U dubini sebe same i nadalje sam vjerovala da ću jednom iznova izgraditi ljubav. Bio je to moj štit. Obrambeni mehanizam protiv zamračenog uma, i rapsodije ludila kojoj sam još donedavno svjedočila promatrajući krvnika u svom rušilačkom pohodu na ljudsko dostojanstvo. Već tada sam naučila kako nas zlo vuče tlom, kako nama rovari zemljom koja je sada bila natopljena kišama i žedno nas je pila. Ipak, odnekud sam crpila snagu da se izvučem iz mulja. Možda je to bila Tvoja ispružena ruka i nježan dodir nakon udaraca kakve zadaje nemilosrdan dan. Vjerojatno onaj u kojem sam se imala priliku uvjeriti na što je čovjek sve spreman ne bi li ispljunuo gorku utrobu, kako bi razotkrio svoje ruke jer s vremenom se ipak skidaju rukavice, ali i odijela ispod kojih se skuplja miris čovjeka ili okorjeli smrad.


Sada već poznata bliskost tvog muškog tijela, jamči mi toplinu. Nije tu samo riječ o toplini koju pruža drugo tijelo smješteno uz moju nagost jer odavno sam spoznala da postoji bitna razlika između ljubljenog i potrebitog dodira. Tijelo naime ima potrebu utažiti glad i biti dio igre gladi u samotnim noćima, u pogledu na neumoljivu stvarnost uskraćenog dodira ili jednostavno kroz činjenicu koliko je hladnoća bolna. Ona hladnoća izazvana manjkom bliskosti, nedostatkom privrženosti ili osjećaja pripadnosti. Tada je jastuk također hladan, a ruke su nam željne zagrljaja. Plahta je gruba, a prekrivač je uzorka samoće ispod koje se zgrčilo toplo tijelo. Kontrast izaziva suze. Istina je zloglasna i stoga sam danas na Tvojoj blizini još više zahvalna. Blizina Tebe ljubi me, kuša me, razotkriva trajnost ljubavnog odnosa. Podsjeća me svakodnevno na to koliko sam stvarna.


Ponekad sam gubila nadu podajući se utvarama. Bila sam malodušna i potpuno osjetljiva na podražaj samoće, iako sam hinila potrebu za bliskošću jednako kao što to danas čine i neke druge žene ističući da su sebi dovoljne, da im odgovara što druga strana postelje zjapi prazna. Jer jednom kada sam kušala gorak okus tijela, kada sam ljubila prolijevajući suze i prezirala jutarnji pogled na vlastite usne u ogledalu; dodirnula sam dno. Teško je tada vratiti se iz tmine, ući u svjetlo. Ne ide to preko noći, mimo mjesečevog pogleda. Potrebna je hrabrost i pozitivna energija koja se doslovno rasplamsala od kada sam dospjela u Tvoje naručje. Istina je da nas loši ljudi vuku na dno utiskujući nas upravo u vlažnu zemlju. Istina je da nam kvalitetni ljudi otvaraju horizonte, a ljubljeno biće ne grije nam samo postelju već i srce. Tada se još željnije privijam uz tebe, udišući zahvalnost. Nadvija se nad našu postelju i naša zajednička jutra kada imamo priliku probuditi ljubav.


Rekli su da smo gospodari svoje sreće, učili su me kako prigrliti vlastiti život, dali su mi do znanja da je bitno pokrenuti se i imati ciljeve. Pregršt informacija ljubilo je moje tijelo, a pozitivna misao otvarala mi pore. Svojevremeno dala sam se riječima ljubavi, dodirima od pamuka, emocijama od stakla. Ponudila sam se nebu. Sjećam se mnogih trenutaka koji su mi razotkrili bedra, ali i suza plave boje. Ipak, nisu mi rekli da je praznina uzajamno hladna. Da se u njenoj raskoši razmnožava tuga. Nisu me naučili kakao stavljati šminku, a da pritom ne uprljam obraze. Zapravo, život me nije vodio za ruku i nerijetko me zaobilazio. Danas znam da nije bilo tako, već sam se jednostavno bojala i bila nedovoljno odvažna. Sada kada su tvoje ruke tu, sada sam konačno ispunjena. Sada mi je koža na toplome, a srce ugrijano. O tome mi nisu pričali niti onda kada su me pljuvali, voljeli, riječima tukli. Zaista nisam znala da je i to moguće. I nebitno je, jer nekako s vremenom sve više uživam u mekoti biranih riječi, u tvojim poljupcima iznad obrve i znacima pažnje koji upravo grade našu ljubav.


Gordana Majdak

 

 

 

 

...

Posted by blueperlaa on August 20, 2015 at 2:45 AM

Snovi mogu čekati


Ne zašivam usne. Pričam, spontano ulazeći u vlastite tajne. Zapisujem riječi. Između tame i svjetla, razotkrivam nježnost razbuđenih misli. Prisutna i nadasve tjelesna, otpijam gutljaj kave. Još udobnije se smještam kako bi moje misli uživale u udobnosti inspiracije. Inspirirana sam tobom. Jutros, kao i kasno sinoć. Četvrtak je. Razmišljam jesam li jučer pisala, jesam li bila svjesna težine tvoje ruke nehajno prebačene preko moga ramena i zagrljaja, prije nego što se ugasila srijeda. Znam da dani prolaze i nekako se nemilosrdno odvajaju od života. Znam da te moram sačuvati jer ti si vrijedan toga, poput izvora. Dublje zapisujem riječi, rađajući pisma. Tvoja su; želim da to znaš.


Osjećam srce u utrobi ispunjeno krvlju i tobom. Nudim ti se kao zemlja. Strpljivo čekam tvoje razotkrivanje, putovanje dodirom mojim reljefom. Moja bedra te griju poput sunca. Tada mi razotkrivaš lice poljupcima. Želim doživljaj zapisati između zagriza finog peciva i soka od iscijeđene naranče. Biram riječi. Kako misao što bolje uokviriti njima jer upravo ta misao u sebi nosi klicu tek usađenih emocija kojih sam odnedavno postala svjesna. Postao si nedjeljivi dio moga života. Moje nasmiješeno lice.


Tražim opravdanje za sreću jer me ponekad nevjerica truje. Zar je zaista moguće da sam dobila Tebe, željnog moje ljubavi u trenucima dok me život bjesomučno raznosio, bacajući me o hridi, o tvrdo tlo? Zar zaista osjećam tvoje ruke dok odolijevam prljavim riječima i postupcima prošlosti, dok se otimam demonskim snovima, uzdasima mrvljenim u prah? I mogu li nas danas opjevati zbiljom, ljubiti mišlju i vjerom u ljubav jer nije oduvijek bilo ovako. Nisam uvijek bila smirena i radosna. Nekoć sam zazirala od tame što je puzala zidovima tišine. Znaš, pričala sam ti o tome koliko je moja bojazan bila stvarna i kako sam strepila da ću ostarjeti sama.


Danas je dan prepunjen ljubavlju, a noć će biti ispunjena tvojim rukama i mojim toplim bedrima. Prožimat će nas java. Doživjeti ćemo orgazam. Snovi će malo pričekati dok ne potrošimo uzdahe. I sutra ću se buditi tvoja i ti nećeš izaći iz mene. Sve će biti upravo onako kako priželjkujem, oživljavajući emocije. I nadalje ispisivat ću riječi puštajući svjetlost u našu sobu kroz poluotvorene kapke prozora. Odlučila sam živjeti ljubav. Zaboravila sam na čujnost zlobe, na ogrebotine i trnje. Zanemarila sam prošlost kao što se zanemaruje ocvali vrt u kojem su uvenule nekoć bodljikave ruže.


Volim te; dodajem na kraju pisma zapisujući datum; 20. kolovoza 2015, četvrtak.


Gordana Majdak

...

Posted by blueperlaa on August 19, 2015 at 1:05 AM

San udvoje


Noć me napušta. Ljetno jutro me zavodnički vabi dok još malo skupljam udove oko tvoga tijela i milujem te pogledom. Znam da se još jedan dan otima sadašnjosti, ubrzo će minuti. Moramo ustati. Svjesnost me ljubi. Ljubiš me i ti upravo u tom prvom zagrizu jutra, u okusu moje kože i sve što mi jutros treba je spoznaja da uvijek iznova otkrivam svoje postojanje u tvome dodiru. I budna sam, u snu udvoje. Zapravo od svanuća, od trenutka kada sam naučila biti sretna.


Gledam te usnama, udišem te mislima i smiješim se u zjenici tvoga oka. Znaš li što je to? To je moja tišina, moj beskraj nasamo s tobom. To sam ja, ostvarena. Zahvalna. Zatim se primičem još samo malo bliže tvome tijelu da mi put kušaš jezikom, da; tu odmah ispod pupka. I želim da mi daruješ drhtaj tijela, slatkast osjećaj nemoći, vrhunac tvoje moći jer ti mi dlanovima obuhvaćaš bedra kada poželiš i uvijek kada te u sebi trebam.


Zaista; služim se ovim riječima da bih nas dočarala. Zapisujem datum; 9.kolovoza 2015, nedjelja.


Uskoro pakiram mali kofer i napuštamo grad. I opet imamo priliku otkriti neotkriveno, doživjeti neproživljeno, biti dvadeset i četiri sata zajedno. Iako mi se ponekad čini da je premalo kako je to davno ispjevao Jurica Pađen. Znam da se sjećaš te pjesme, mladosti i vremena koje je tek valjalo ispuniti našim životima. A on je bio čudesan. Podijeljen. Stvaran. Tada nismo slutili da će nam se jednoga dana spojiti životni putovi, da ćemo vrijeme nama oblikovati i putovanja doživjeti onako kako ih doživljavaju putnici svjesni prolaznosti. Istina, život nas nikada nije čekao na nekom napuštenom peronu. O tome bih mogla jednom pisati osluškujući nas kako živimo zajedno, istovremeno nas utiskujući u riječi.


Valjalo bi riječi pomno birati, iako ti znaš da su one zapravo vrlo šutljive u odnosu na moj pogled. Na moje ruke. Ponekad se namjerno ponavljam, iz prkosa, iz potrebe i želje. Tada se vraćam tebi u tišini naše sobe. Govorim ti; volim te. Tiho, jedva čujno ali dovoljno glasno da znaš kako se od dragosti razbijam o tebe. Dijelim se na trenutke radosti, na sve one uzdahe koji cijede noć, na ljubav. Tako podijeljena iznova postajem svoja.


Svejedno je gdje se nalazimo, je li to Venecija koju sam godinama željela posjetiti ili maleno, obiteljsko imanje nedaleko od Zagreba, Stara Vodenica u zagrljaju zagorskih brežuljaka i mirisu domaće kuhinje. Zaista je svejedno divim li se spretnosti gondolijera i savršenoj ravnoteži dok gondola reže površinu uskog kanala, a u daljini čujem galebove i crkvena zvona ili te promatram u kapljici dobrog vina, ljubeći ti usne opojno. Ponavljajući ti tiho koliko te volim, u prirodi svoga bića. Zanesena, podatna i s onim izrazom lica kojim sam te zavela; iznova proživljavajući Nas dok u dodiru kože vodimo ljubav.

 

Gordana Majdak

...

Posted by blueperlaa on July 19, 2015 at 3:15 PM

Bestidna misao


Moguće nesposobna da ovladam životnim žudnjama često sam odlazila u razvrat osobne osamljenosti. Nebrojeno puno puta pokleknula sam pred uzorom moje svijesti, hraneći se sobom. Ponekad sam nadilazila otrov mojih misli, pletući trenutke i podražaje, ispreplićući tijela i događaje; otkrivajući prelijepe krajolike muškosti.


Zalazila sam u svjetove potentne ćuteći drhtaje, pazeći pritom da se ne ogriješim o vlastite egoistične porive. Iako, uglavnom, bezuspješno jer sam i nadalje dovoljno voljela sebe zadovoljavajući nagon neiživljene Žene. Moja povijest je bujala, a ljubav me negdje strpljivo čekala dok sam gradom prolazila spoznajući muške uzorke, kao vlastite interesne čulne naslade. Voljela sam i tada, mada manjim intenzitetom. Voljela sam tijelom, bestidnim priznanjem i otvorenom prisnošću. Voljela sam drugačije nego što volim danas. I bilo je nešto apsurdno u tom vremenu, u tim ogoljenim noćima, u toj neodoljivoj raskoši erotičnih obmana.


Ipak, danas se ne bih vratila. Danas znam kome pripadam, dok prevrćem nage misli u znojnoj sobi. One nadalje ostaju Tebi vjerne, iako znaš da sam voljela i prije tebe. One su u ljetnim danima potpuno gole, lijepe i zaobljene, te su jednostavno tvoje. I dok se Mjesec naginje na onu stranu noći koja nas ponekad razdvaja kada kilometri zjape između nas. I mladim jutrom dok dan tek obuva birane cipele, a podne nas vatreno dodiruje. Zapravo uvijek i zauvijek, iz prkosa i iz ljubavi. Iz slatkog osjećaja pripadnosti.


Sada zapravo više i ne moraš ništa reći. Dovoljno je da se zagledaš u moje grudi, da klizneš pogledom sve do pupka i položiš ovdje svoj dlan jer iznutra te osjećam. U meni si od prvog dana koji se zavio u studen, od prve neumorne kiše čije smo skakutanje kapi zajedno osluškivali stojeći zagrljeni uz prozor, od one noći kada si me uz vatromet uveo u ovu godinu. Od pogleda kojim daleko više pričam nego riječima, skidajući gaćice sve do gležnja, odnosno od vremena kada sam ti se podala oprana od tuđih dodira. Čista i jedino tvoja.


Sve prije tebe ostaje blijedo sjećanje na potrošeno vrijeme života kojem više ne pripadam i kojem nikada ovako nisam pripadala. Razmišljajući o tome, danas sve više spoznajem zašto sam oduvijek znala da mi je četrdeset i treća godina u koju sam zagrizla suđena i presudna, kao prijelom života. Od tada živim sebe kakvu sam oduvijek željela okusiti, spoznati, dati. Upravo u tom davanju ogleda se moje jedino lice koje imam, osmijeh kojim te darujem od ranoga jutra, od kada zijevnem snena i privijem se uz tebe. Ili dok spuštaš svoje tople dlanove na moje bokove, uzimajući me straga, dobro znajući da se u leđnom žljebiću skuplja vlažnost izazvana uzbuđenjem i dodirom koji mi pripada.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on July 1, 2015 at 1:05 AM

Starica veselog osmijeha



Biti oduševljena starinama, davno napuštenim kućama i urušenim zdanjima, malim predmetima s patinom prošlosti i svim onim detaljima koji u sebi nose duh prošlosti; za mene osobno ima poseban značaj. Naime, odavno sam naučila da dijamant ne sjaji kada je u prljavim rukama, da se naoko skupocjenim darovima ljubav ne kupuje, jednako kao što znam da su neke stvari neprocjenjive i njihovu vrijednost ne određuje pečat materijalizma, već čista i zdrava emocija, te osjećaj za lijepo iako izvana nema ulašten sjaj i slikovitu privlačnost. Iako, sve ono što na suncu sjaji ne mora nužno biti svjetlucavo i blistavo, kao što nikada neće zasjati prljav obraz dvoličnosti ili shodno tome nikada ono što je u osnovi trulo neće nas slasno nahraniti svojim okusom jer uvijek će se osjećati okus plijesi pod jezikom.


Tako sam potkraj lipnja imala priliku upoznati Njegovu gotovo napuštenu kuću smještenu u srcu skrivenog, talijanskog sela, tik uz samu crkvu čije nas je jutarnje zvono budilo svakog jutra točno u pola sedam. Bilo je to vrijeme buđenja još jednog od mojih zaljubljenih, sretnih dana u zagrljaju voljenog mi čovjeka. Muškarca mojeg doba kojem pripadam upravo sada, dok me osvajao miris potkrovlja pomiješan s mirisom prašine, lavande i osušenih borovih iglica. Budila sam se s pogledom na odškrinute, oštećene škure, znajući da se u njihovoj blizini gordo propinje marljiva, ulična lampa.


Kuća je draga starica još uvijek veselog osmijeha, toplog pogleda na moje bivstvo i dočekala me ponudivši mi dobrodošlicu, gostoprimstvo za dušu i tijelo jer čovjek je sretan tamo gdje stanuje ljubav. Tako se potkraj lipnja u tu staru i oronulu kuću napuklih zidova i klimavih stuba uselila na nekoliko dana ljubav ispričana u našim zadržanim pogledima, utonuću u san nakon šaputanja na jastuku od guščjeg perja, te se budila vesela u svim onim lijepim zamišljajima koji su nekada ovdje stanovali jer znam da smo je na trenutak podsjetili kako je to nekoć bilo dok se u njoj živjelo.


Danas ona miruje i strpljivo nadalje očekuje naš skorašnji povratak, a moje srce je ispunjeno stoljetnim izmaštanim i onim proživljenim, te ispričanim pričama, slikama koje se nadvijaju nad stari i mekan futon u suton, koje bilježe gotovo stogodišnji okviri slika koje su s vremenom izgubile boje i jedna od njih prikazuje nezaboravljene supružnike, upravo one koji su postavili kamen temeljac. Možda je njihova priča nalikovala našoj i možda smo s razlogom dospjeli zajedno ovdje, a ne u neki mondeni hotel, u neko razvikano, raskalašeno turističko odredište gdje je etiketirana svaka usluga kao precijenjena kurva i gdje se serviraju pekmezom punjene kiflice s komadićima stakla.





Gordana Majdak

 

...

Posted by blueperlaa on June 26, 2015 at 9:55 AM

Kada sam dobila Tebe



Presvukli smo živote odbacivši stare, istrošene boli i neumjesnost svih ružnih riječi koje su svojevremeno dozrijevale kao plod neuspješnosti krnje ljubavi i kada nije bilo moguće razviti zdrav i kvalitetan odnos skinuli smo kožu. Tada smo zajdno vratili lice s osmijehom i otišli u grad udomljen na moru. U maleno, pitoreskno mjesto šarenih boja, uskih ulica i simpatičnih pročelja, te gotovo skrivenih konoba s terasama primamljivih mirisa. Držali smo se za ruke, ljubili smo se u zalasku sunca, hranili smo tijela dodirom i razvijali se u našoj ljubavi. Zatim smo otkrili ulicu iznad koje su se nadvili šareni kišobrani, divlju plažu i more do gležnja, te razrušeno zdanje koje je nekoć pripadalo također zaljubljenima i navodno su i oni imali svoju životnu priču, lijepih spoznaja koliko je ljubav za smrtnika zapravo važna i kako bismo bez nje duhom bili siromašni, mišlju osiromašeni.


Tada smo se izložili suncu, gledajući se u oči. U tvom pogledu bila sam zaštićena i nastavili smo dalje putovima lavande, maslinovog ulja i dobre kapljice vina. Nastavili smo dalje odlazeći u morsku noć, u zvjezdano nebo, u jutro galebovog vriska. Ispričali su nas zajednički sati koje smo provodili i riječi koje smo s tijela skidali i tada sam te naučila iznova odijevati riječima i ljubiti rukama. Sačuvao nas je miris mora i svaka iskrica slanosti na samoj površini, zavodljiv ljetni povjetarac i svakojakost neodoljivih delicija koje smo kušali otkrivajući našu povezanost jer satima smo mogli sjediti sučelice za drvenim stolom, pod bambusovim trijemom; dodirujući se koljenima.




''Kada sam dobila Tebe ljubavi moja, moj život dobio je Nas.''


FOTO: Gordana Majdak/Umag, Poreč, Novigrad.

 

...

Posted by blueperlaa on June 18, 2015 at 3:30 AM

Ostavljam vam sebe




Svojevremeno razotkrivajući snagu u samoći, sve svoje poraze u tišini, sve ispisane misli razasute bespućima hladne matrice; oživjela sam sebe na rubu malog i lažnog svemira, u ništavilu bunila i prstohvatu prašine. U ustajalom zraku skučenog prostora zidove sam suzama oprala, a prljav pod toplim dlanovima satima sam čistila klečeći na koljenima, dok je silovit vjetar lomio ionako dotrajale škure. Kao i neka moja sjećanja koja su se naginjala kroz prozor, raspršio se svaki trenutak u nepovrat iako je bio težak poput kamena, a lakši od vremena koje mi je bilo darovano, no opet nekako silovit u nadanju, u vjeri u ostvarenu ljubav i neodustajanju.


Upravo su neka zbivanja nalikovala vrisku kože, muku u žednome grlu, hrapavom izričaju i molitvi pokraj životnog puta gdje bih ponekad, zastajkujući, primijetila raskoš plavih potočnica; naravno u proljeće. Bili su to rijetki trenuci i neminovna zbivanja izlaskom iz samoće, malim ali značajnim pobjedama nad tišinom i opet razasutim, ispisanim mislima u bespućima hladne matrice. Mnoga moja djela nisu pronašla put do željenog srca, a neka su izdahnula prije mene. I sada dok me nema, dok sam samo sjećanje na proživljeno, na odlomljen komadić ničega, ostavljam vam sebe. U nabujalim osjećajima, u silini i raskoši zdravih emocija i nadasve, u miru sa sobom.


Nemam više vremena za tugu, za sjedenje nad kostima života i patetično cviljenje kroz katarzu odabranih riječi. Nemam dovoljno vremena niti za iskazivanje ljubavi riječima, jer odnedavno daleko ljepše pričam pogledom u mraku, u tišini ogledala, u odrazu vlastitog nadahnuća; proživljavajući svjesnost dodira. I ne, ne obmanjuje me toplina ljeta. Jednostavno mi se dogodila Ljubav. I bit će da je to odluka svemira, nepotisnuta želja svakog pedlja moga bića, širom otvoreni prozori s pogledom na jedinu stvarnost koju u sebi trebam, jedinu žudnju kojoj se dajem. Jer odavno me noć ispisala, a bol nije nadjačala moja bedra uzevši me nedostojno, niti me život u konačnici nevoljenom obilježio. Sada je lako naginjati se kroz prozor i ponekad satima promatram kako je zub vremena nagrizao škure, a i dalje su neprolazno lijepe.


Foto: Gordana Majdak/ Gradisca d'Isonzo/Italija

 


...

Posted by blueperlaa on June 8, 2015 at 1:15 AM

Oživjeti Ljubav




Skinuvši ovaj prvi sloj lipnja, razotkrila sam nekoliko dana u iščekivanju kojima sam hrlila u susret sve do onog trenutka kada su se razlistali u satima koje ću uz tebe, vjerujem, zauvijek pamtiti. Tako u životu postoje trenuci i zbivanja koja s vremenom potisnemo, zaboravimo jer su bili samo blijeda patina, proziran sloj sreće kojoj smo se nadali ili ih jednostavno zanemarimo jer su nas na bilo koji način oštetili s obzirom na to da prokletstvo neljudskosti ipak ima vijek trajanja. U mudrosti, naime, ne dajemo zlu snagu i ne dozvoljavamo njeno razmnožavanje jer nasuprot tim zbivanjima postoje i ona koja su vrijedna pažnje.


Tako su ti počeci lipnja skinuli ovojnicu s nekoliko dana koje sam provela uz tebe, podalje od svih loših sjećanja i nemilosrdnih doticaja, od onih koji su ostavili trag bolnog ranjavanja. Poklonila sam pažnju promišljanju o ljubavi, o osjećajima koje trenutno odijevam i moguće, prikrivenom strahu koji čuči negdje duboko u meni jer još uvijek strepim da ćeš se rasplinuti poput sna.


Ne, nije riječ o manjku samopouzdanja, o tome kako strepim da ne zaslužujem više i bolje od života koji sam kušala do sada. Ne, nije riječ o tome da ne vjerujem tvom i mom osmijehu, tvom i mom dodiru i kojim progovaramo o nama i svim onim posebnostima u koja smo zavili naše vrijeme, već naprotiv, čovjek se vjerojatno boji i strepi da će izgubiti upravo onda kada mu je ova emocija zaista značajna, kada mu je ovaj osjećaj potreban kao zrak i kada mu netko daje poseban pečat u vremenu u kojem biva.


Odavno sam se odrekla misli da sam sebi dovoljna, da mi nitko ne treba kao životni partner jer vjerojatno bih završila kao neke moje nesuđene prijateljice koje se hrane kostima i borave po tuđim krevetima, ne pripadajući nikome. Od svakoga uzimaju samo ono što im treba ne bi li bile žive, stavljajući skupocjene parfeme na zapešća, iako na ribu smrde. Vonjaju u svojoj tišini. I tada sam zapravo shvatila da nam neki ljudi ulaze u živote samo kako bi nas upozorili na to da ne želimo tako skončati kao oni, da ipak imamo pravo na izbor odvažimo li se pružiti ruke prema ljubavi i svim onim okusima koji su drugačiji od okusa truleži.


Taj dan promišljala sam i o tome da rijetko u životu u jednoj osobi dobijemo sve ono za čime smo žudjeli i odjednom me životno iskustvo bacilo na koljena. Koliko li je samo onih koji umiru u sebi jer se daju nevoljenima? Koliko li je samo onih koji se guše u svojim porazima jer kada su imali priliku poduzeti nešto skrivali su se ispred vlastitog ogledala, upirući prstom u druge? Baš taj dan, početkom lipnja nekako sam pretresla svoj život izvadivši ga iz ladica i škrinja, iz kante za smeće i iz one skupocjene kutijice koju sam dobila na dar i u nju je valjalo spremiti svu onu bižuteriju koju mi je život poklonio i koju volim daleko više od zlatnog nakita.


Da, neke stvari u životu imaju cijenu, prikrivenu i onu dobro istaknutu etiketu odavno sam se uvjerila, pa sam tako taj dan, ničim izazvana promišljala i o tome ima li ljubav svoju cijenu i može li se nekako etiketirati emocijama, suzama, orgazmom? Srce mi je zatreperilo pri pomisli kako se u ovom razdoblju od kada te ljubim, niti jedna emocija nije stavljala na vagu. Baš niti jedan događaj kojim si me osvojio nije imao cijenu, niti sam se uz tebe ikada osjećala prodano, jeftino ili pak precijenjeno.


Prisjetila sam se i priča o Markusu i Luni koje sam svojevremeno ispisala i kako je Marija rekla da ih prebacim u prvo lice jer su neke najljepše ljubavne i životne priče tako posvećene voljenom biću i ukoričene su kao dragocjena i bezvremena emocija. Prisjetila sam se onog osjećaja kada sam našoj priči udahnula ljubav kroz koju osjećam koliko sam voljena i kako je to sjajan osjećaj biti lišen smrada. Ali, kako to obično u životu biva kada se ipak nađemo u krivim rukama i dozvolimo da nas ranjavaju jer smo željni pažnje i života, tako i sada ne mogu se oteti dojmu da još uvijek ponekad strepim da ćeš se rasplinuti kao san, onaj lipanjski koji trenutno živim jer konačno sam dobila ono za što smatram da zaslužujem u svim svojim ogledalima, potkožna i svoja, nesavršena. Strepim jer te volim i jer me ti voliš nazad. Strepim jer se za sreću strepi u titrajima uplašenog srca, jer se za ljubav dajem cijela.


I sada te promatram dok spavaš na lijevome boku, upravo sada dok ispisujem ove misli i osluškujem tvoje disanje. Pitam se znaš li koliko te zaista volim? Koliko sam uz tebe sretna i kako je moje vrijeme dobilo novo srce od kada te ljubim? Kako moj život sada ipak ima cijenu koja se mjeri neprocjenjivošću, koja se mjeri otkucajima srca, a svaki dan koji mi je uz tebe darovan nudi mi mogućnost da te volim svom snagom svoga bića, svim promišljanjima pa i strahovima koji me noću vrebaju i ponekad podsjećaju na smrt jednog neprolaznog sna.


Vjerojatno se ponekad bojim da ću te izgubiti jer sam drugačija od kada te ljubim. Promijenila sam se od kada sam srce popravila, od kada ga u tebi mogu napipati poput najljepšeg proživljenog sna. Naime, sve je drugačije od kada sam zavoljela sebe u tebi, od kada sam se otisnula s obale zla, plivajući prsno u susret sutonu ili sam jednostavno na svoje posljednje putovanje krenula bosa.


bilješka;


Jesu li to zaista moje ruke u nježnom doticaju, naslućene u tvome zagrljaju, ispružene prema mom svemiru? Jesu li to zaista moje oči u pogledu na dan koji se sažima u nezaustavljivim mislima na tebe, širom otvorene i u snu sanjane, uokvirene sitnim borama sreće? – pitala sam se nešto prije nego što sam zatvorila omalen, plavi kofer spreman za još jedno zajedničko putovanje; kao što sam i ja u srcu već odavno spremna za Ljubav i osmijeh života.


Uzvraćaš mi osmijeh i tada tiho izgovaraš: ''Prelijepa si kada si sretna…'' Zatim se pričinja kao da se cijeli dan skupio u tom jednom pogledu na moje usne i oči. I znam; ovdje sam prisutna. Nepritajena, za ovaj osjećaj oživljena. Samo je pitanje spoznaje novog trenutka kada ću osjetiti kako pod nemirnim prstima gužvaš nabore moje haljine, podižući njen rub preko željenih bedara, ne skidajući i dalje pogled s mojih usana jer za tebe sam oblikovana, za Nas stvorena.


Put nas je odvodio preko Slovenije, sve do Sjeverne Italije i nekoliko gotovo skrivenih primorskih gradića. Put nas još uvijek odvodi neotkrivenim stazama, kamenitim klisurama isušenih rijeka, katakombama i vinskim podrumima, kilometrima dugim pješčanim plažama; zatim sve do stoljetne, na tradicionalan način zidane kuće koja je u ovo godišnje doba toplih zidova, otvorenih škura, s mirisom mahovine i pročelja, hladnih kamenih kocaka. Moj životni put prostire mnogobrojne šetnice kroz tvoje srce, iz dana u dan otkrivajući mi čist obraz, poželjan dodir i toplinu kakvom isijava jedino iskrena priča usred koje se nalazimo promatrajući svoje ruke.


Tada se sve manje pitam jesam li to zaista sada ja, lakog koraka, zaogrnuta bezvremenim emocijama jer voljela sam te i kada te nisam poznavala i bila dio tvoga života. Volim te još iz vremena priželjkivanih snova, zavodljive vječnosti i nadanja, još od onda kada sam srce na panj stavila i životu se podala. I danas dok zajedno otkrivamo malena Talijanska sela, zanimljivosti urezane u kamen, dok se kupamo među meduzama i promatramo zagrljeni zalazak sunca; moja emocija ne jenjava.


Naprotiv, sve lakše i sigurnije hodam bosa.




Gordana Majdak

FOTO kolaž: G.M./ Savogna d'Isonzo, Sistiana, Rubia, Monte San Michele, Grado, Gradisca d'Isonzo, Grado Pineta, Gorizia i Palmanova.

 

 

...

Posted by blueperlaa on May 31, 2015 at 12:10 AM

Za Nas stvorena


S okusom slatkog nemira ovaj trenutak upravo upijam svom snagom gladnih čula i izgleda kao da se cijeli dan sažima u mom pogledu na tebe, dok mirno ležiš pored mene nudeći mi svoj dlan. Igram se tvojim prstima, brojim ih i smiješim se; zatim ti polako i nježno ljubim dlan. Njegova toplina grije mi usne. Duboko u sebi nastanjujem emocije i dalje te promatrajući netremice. Osjećam da ti nije tijesno u vlastitoj koži, da ne nosiš na leđima breme razočaranja, da ti je život proteklih godina nekako smjelo otvarao sva vrata.

Zračiš zadovoljstvom. Uzvraćaš mi osmijeh i tada tiho izgovaraš: ''Prelijepa si…'' Zatim se pričinja kao da se cijeli dan skupio u tom jednom pogledu na moje usne i oči. I znam; ovdje sam prisutna. Nepritajena. Samo je pitanje spoznaje novog trenutka kada ću osjetiti kako pod nemirnim prstima gužvaš nabore moje haljine, podižući njen rub preko željenih bedara, ne skidajući i dalje pogled s mojih usana. Tvoji prsti će nježno kliziti dolinom moje svilenkaste kože, razotkrivajući reljef tvoje žudnje za tijelom u kojem boravim, u kojem sam prisutna upravo tebi namijenjena jer za tebe sam oblikovana, za Nas stvorena.


''Osjećaš li moju privrženost, netipičnost iskazivanja emocija i pokrete kojima pojačavam drhtaje tvoga tijela, zauzimajući položaj u kojem sam dominantna i smjela? Uživaš li tada u prizoru koji ti nudim, gipko njišući bokovima, produbljujući slast u nama i možeš li me tada zaustaviti samo jednim poljupcem ili ćeš dozvoliti da nas ispričam do kraja? Volim tvoju predaju, blaženstvo prisnosti na budnoj postelji i slatku zaluđenost vertigom uzbuđenja, jednako kao što volim miris zrelih osjećaja kojima me hraniš svakog dana. I volim što ti pripadam, u svemiru što se sažima riječima i djelima značajnim za mene jer lijepo je voljeti te od kada te poznajem, od kada sam dozvolila da moje srce ponovno raste, od ljubavi se razvija.''


S nadolazećim opojnim mirisom čiste želje i potrebe za dodirom, kada će ti se oteti blag uzdah s usana; presrest ću tvoju misao nesputanom izjavom: ''Želim te u sebi do kraja…'' Osjetit ćeš da je tako, do iskona svakog ponuđenog slova izgovorenih riječi, obrisa tvoga tijela u mojim sjajnim očima, jedinstvenog poimanja neponovljivog trenutka koji će uslijediti prije nego što nas noć zagrli.

I znaš li da ću te tada voljeti tijelom? Da ću te kušati dodirom? Da će se novi dan sklupčati u naručju mirnog poslijepodneva kada ću iznova ležati pored tebe naga, igrajući se s tvojim prstima, ljubeći tvoj dlan. Naoko beznačajna radnja skupljat će sve moje emocije razasute svemirom i sažet ih u tvoj dlan, razmazujući po njemu moju potrebu da ti se predam. Tim činom dajem ti do znanja da si poseban, ljubavlju zauzevši svoje mjesto u meni. Tada ćeš mi šaputati o nama, onako kako si to nebrojeno puno puta već činio do sada.

 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on May 27, 2015 at 2:15 AM

Kušajući draž bliskosti


I sada dok proljetno sunce tuče u čvrsto bedro šesterokatnice zagrijavajući beton, spremno iščekujući dugo i toplo ljeto, i onda kada će jesenje kiše silovito oprati paralelne zagrebačke ulice, a moć bijelih pahulja iznova prekriti kičmu grada; proživjet ću Nas ponovno. Emotivno sam obogaćena od kada sam izašla iz isključive sebe, od kada sam se oslobodila okova, od kada ne nedostajem pola. Osjećaj radosti postojan je i nemjerljiv s bilo čime dok osluškujem bilo života, ravnomjerne otkucaje sreće. Iako jak vjetar upravo njiše pogrbljena stabla, iako će naše nebo ponekad biti znojno, a ruke prljavog grada podsjećat će me na doba uskraćene bliskosti; premostit ću jaz jer danonoćno te ljubim. Svaku odbjeglu misao, tamne strahove i nedodire spomena vrijedne. Ugrize nedvojbene samoće i gorku kontradiktornost ljubavi. Još više cijenit ću tvoj pogled, raskoš topline tvoga tijela, svaku riječ kojom me daruješ kada me odvodiš u sutra; otvorivši vrata svoga srca čiji prag prelazim gola ispod pamuka, bosih stopala.


''Znaš li da si moja najljepša mladenačka bajka, moj vitez od trenutka kada si osvojio moja bedra, moja iskrenost od prvog poljupca? Možeš li pojmiti kako se voljena Žena uistinu osjeća baš svaki put kada te u tišini promatram, znajući da ti nedjeljivo pripadam; glorificirajući taj osjećaj? Sjećaš li se našeg prvog susreta, dvadeset i sedmog dana u mjesecu i prvog ushićenog pogleda? One iskre koja je trenutno buknula među nama, razotkrivši čar i usud privlačnosti. I pamtiš li još uvijek dodir mog prvog dodira, primamljive okosnice naših prvih susreta, neodoljivu magičnost među nama od listopada?''


Razgaljuje me Tvoja ljubav. Ona je poželjnog okusa i dodira dugo očekivane, lijepe sudbine jer sudbonosna je naša priča utkana u porub vremena. Prošivena mnogobrojnim, nezaboravnim trenucima. Svaki ponaosob vrijedan je pažnje kao posebnost koja svjedoči o emotivnoj predaji na svijetloj postelji gdje se željno hranimo okusima strasti kušajući draž bliskosti. Upravo zbog tog doživljaja pišem ti tople pjesme i meni dragocjena pisma. Uokvirujem nas mekom i nježnom prozom. Na kraju svakog sadržaja gubim pojam o vremenu, maštajući o vječnosti jer želim te zauvijek sačuvati. Polako, sasvim polako sada otkrivajući gotovo sve tajne ljubavi, utiskujući nas u riječi. I sada je život u kamenu jednak životu u drvetu, kao i ljubav kojom te darujem od prvoga trena jer danas sam kao što znaš ona sigurna ruka što kamen pod vodom hvata, ono nježno srce koje u drvetu nesputano raste, a u pustinjskoj ruži; u primamljivoj raskoši buja i cvjeta.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on May 22, 2015 at 10:55 PM

Neizrecivo nježno




Taj unutrašnji svijet postao je golemo prostranstvo plodnog tla, one jeseni koja je nagovijestila život; moj život u tvojim rukama. Znaš li da sam tada izašla iz janjeće kože, odjenuvši ponovno sebe; nježnu poput svile? Predala sam ti se cijela onog trenutka kada sam ti razotkrila dlanove. Otkrivši pokoji žulj, tvoju radišnost kojom si izgradio svoju ličnost i osvojio me kao nebo, kao osunčana čežnja i izvor tekućice što se gubi u ponorima kršnog tla. Tada sam se probudila podatljiva i gotovo neprolazno Tvoja. Okusila sam te prisnošću, suptilno ljubila glađu, a danas te nedjeljivo volim. U potpunosti predano, dok osluškujem uzvik galeba promatrajući njegov nesputan let ponad našeg slanog mora.


Sjećaš li se priče o galebu Jonathanu Livingstonu? Pamtiš li kada nas je i kako život oblikovao? Kada je glina srce dobila, a naša ljubav dan zagrizla; punoćom finog okusa? Kada se neizgovorena riječ rublja oslobodila, razotkrivši nagost uzajamnih potreba? I zašto je danas moje nebo ovako prozračno plavo, a tvoje srce ispunjeno mnome i zašto ti pišem pjesme izlazeći iz skrovitosti; smjelo odbacujući kamen?


Naši koraci nisu prazni, na usnama ne odzvanja rušilački krik, u grudima ne nosim sivi kamen. Znaš li da ljubim te dodirom i riječju bez predumišljaja? Privijam se topla i snena uz tvoje postojanje, dajem ti trenutno svoje srce te osjećam kako me nježno dodiruješ u otkucajima bliskosti. Ne letim više sama dosežući mnogobrojne vrhunce, ne propadam usamljena u mulj, ne budim se prazna na pustopoljini hladne postelje. Sada znam kome pripadam, tko je sav Moj Svijet u kamenu, ljubav utkana pod kožu. I sasvim je dovoljno voljeti te neizrecivo nježno, u mirisnoj istinitosti. Nabujalim strastima; toplinom mojih istinskih osjećaja.



*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015
FOTO: G.M.

...

Posted by blueperlaa on May 22, 2015 at 4:40 AM

Iščekujem neizgovoreno


Utjehom malih radosti, često bojim dan. Ponekad izlomljena sadašnjost poprima oblik skladnosti i odjednom ništa nije nedostižno. Hrlim u zagrljaj sretnim trenucima. Naslućujem, Nas. Osluškujem ljubav u kamenu, u pupoljku trešnjinog cvijeta. Iščekujem neizgovoreno.


Uzvraćen zagrljaj otvara još jedno jutro, kao dozreli plod trešnje koja puca pod zubima od slasti. Uzvraćen poljubac priprema požudnu noć, poput netom raspršenog mošusnog mirisa sa zapešća, s impulsne točke žudnje za dodirom tijela. Polako nestaješ, u meni.


Suptilno se miješaju emocije, zrela sigurnost i mirisi strasti. Vežem se za mirise, za okuse tjelesne gladi, za usud ljubavi. Dobrovoljno vežem svoje zglobove, Tobom i svaki put kada mi prilaziš nag, zadrhtim u zjenici noći. U vremenu predstojećih sati, Naše prisnosti željna.


 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


 

...

Posted by blueperlaa on April 23, 2015 at 12:40 AM

Pismo prvo


Nekoć su moja pisma bila prazna. I prsti su mi bili prazni, a dlanovi neispunjeni dodirima za kojima sam bolno žudjela. Moj svijet je mogao stati u svega nekoliko napuklih priča o kojima sam progovarala plačem svoga srca. Nekada je bol marširala kao razjareni diktator, noseći pod noktima svu prljavštinu užasa na nedosanjan san ili onaj koji me u stopu pratio kao krvnik, uvijek iznova ističući da sam izgubljena, ljubavi bezobzirno uskraćena.


Zastrašujuće je to što su se tada mnogi u mojim pismima pronalazili, suze su sa mnom isplakali, lijepom riječju me bodrili. Svijet je tada nalikovao nevinom obrazu djeteta s dubokim i tužnim očima, pogrbljenoj starici gladnoj toplog, mekog kruha ili pak prokleto usamljenom stablu koje se svejedno dostojanstveno isticalo na pustopoljini. Snagu sam crpila iz njega, jer drvo nikada ne laže i ne obmanjuje moja osjetila. Sraslo je sa zemljom pustivši duboko korijenje koje se zapliće u samo srce zemlje čijim putovima sam ostavljala trag svojih stopa i bivstva.


Već tada sam znala da se želim mijenjati s nadolaskom proljeća, bujati i cvjetati u zanosu, u ljubavi, pokloniti svoju nagost Suncu koje me neće opeći i ostaviti trag stravičnih opekotina na mojoj koži nakon što nastupi suton. Nakon što me noć obgrli svojim strastvenim rukama i tijelom potentnog muškarca. Maštala sam o tome da ću se jednom podati onako kako sam oduvijek sanjala kušajući zaista svakakve delicije proživljenog sna. Neke su me ipak otrovale, nutrinu mi kontaminirale, srce gotovo zdrobile pod snagom razorne priče. Nekim pismima nikada nisam u cijelosti pripadala jer bila sam prazna, emotivno zatvorena. Zatvarala sam se dobrovoljno, u sebe.


Ponekad se vraćam tim pismima, svjesna svoje nimalo lijepe prošlosti. Sjedila mi je u ustima kao gorčina, u suzama se prolijevala slano zamutivši mi vid, pod spuštenim vjeđama tvorila je beskraj tame u kojoj sam se gubila naga, zalutala pod tijelo bezobzirnog stranca. Nekoć sam bila samo tijelo zaobljenih bokova, neispunjenog srca. Dodir što strašću progovara, proždirala sam svog muškarca. Iako nije bio moj. Gotovo da se slučajno našao na istome putu kojim smo kročili u susret primamljivoj slobodi jer tada sam uistinu bila slobodna, ali istinski sama.


Gubila sam ljubeći kao i mnoge druge žene. Vjerojatno smo imale identične snove priželjkujući rapsodiju osjećaja. Dotakla sam se tada nekih sudbina, spoznajući vlastite strahove, znajući da je moje vrijeme ograničeno raskrilila bih svoje ruke stojeći na litici ponora. Toliko bolno sam željela letjeti nesputana i svoja, da sam se bila u stanju do posljednje kosti izlomiti i svjesno do jutra u lokvi krvi ležati, svejedno se ljepšoj budućnosti nadati.


Boljela je spoznaja o neispunjenim žudnjama, o ljubavi koja mi je uzmicala baš svaki put kada bih je svojim golim grudima dodirnula i usnama je nježno ljubila, istovremeno nudeći svoju ženstvenost prolaznom muškarcu. Davala sam sebe sjenama, utvarama moje boli, muškarcu izvađenog srca. Tada sam se pribojavala da je Ljubav utopija. Dani su prolazili, a noć je uvijek nekako bila oštećenog sna, bešćutna i hladna. Jutra su se budila siva, iako su mnoga jutra bila neodoljiva i oku privlačna. Samo je trebalo strpljivo dočekati jedan sudbonosan dan.


Kako da ne vjerujem kao zanesena djevojčica u bajke, kada nikada nisam odustala od iluzornog i bajkovitog svijeta u kojem sam se željela naći, pronaći i konačno biti sretna? Naravno, bajke i postoje da ne bi izdahnuli, izumrli prazni i sami. One ipak, naposljetku, prokrvljeno žive Nas. Kako da se danas ne stopim s ovim riječima, nudeći svoj osmijeh ogledalu, stojeći ispred njega ljubavlju zanesena jer moja me priča danas vodi u novi dan. Toliko je lijepo osjetiti toplinu njenog dlana i koračati rame uz rame, podižući pogled prema istom onom komadu neba ispod kojeg sam nebrojeno puno puta stajala suzama zalijevana.


Danas imam dojam da mi se događa neponovljiva priča zbog koje imam potrebu pisati nimalo prazna, već živuća pisma. Zapravo, nije riječ o dojmu već o ostvarenom snu. Iako, možda nisam sposobna hrabro izvaditi svoje srce i smjelo ga razmazati po bjelini papira. Iako, moja priča možda nikome nije potrebna i neće zavesti Vaša čula. Ona je vjerojatno isključivo meni značajna jer ja je dišem, a moj muškarac je emotivno oplođuje, osjećajući me u dubini iskona, ne samo u trenucima kada mi rastvara bedra i kada me uzima. Kada sam mu dostupna željno iščekujući njegove poljupce od gležnja do potiljka.


Lijepo je prepustiti se ljubavnom zanosu, doživjeti snažan orgazam, srasti s osjećajima smještena u srcu voljenog i konačno progledati dan. Zahvalna sam u tolikoj mjeri da imam potrebu vrisnuti, osluškujući sebe. Proživljenu.

 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015



...

Posted by blueperlaa on April 20, 2015 at 3:25 AM

Sazrijevati Ljubav


Svjesno povlačeći paralele otkrivam toliko toga što se riječima iskazati ne može. Moj život je nekada bio loše odabran kolosijek, raskršće krivih putova ili jednostavno nespretno odabranih smjernica vlastitog srca koje me nerijetko odvodilo u lažno naručje, pod gorke usne, u iskonsku laž da sam sretna. Mnogi sati bili su tek privid sreće i mozak me upozoravao, dok mi je srce drhtalo i ludo se nadi podalo jer je oduvijek bilo lijepo bdjeti ljubav. Sazrijevati ljubav. Danas sam spremna. Danas znam i sve ono što tada nisam znala, što nisam bila u stanju otkriti, otvoriti se tako prema djelima.


Iako, toliko toga je bilo na dohvat ruke, toliko toga sam mogla toplim bedrom dodirnuti, usnama do iznemoglosti ljubiti. Nikada život nije bio upitan. Ipak, upitno je bilo osjećam li vlastite potrebe i sposobnosti kojima danas darujem voljenog. S godinama Žena uči svoje korake prohodati svim onim putovima koji očekuju ne samo njena posrnuća već i nesputan let. Tada ne strepi da će se raspasti u komadiće, već stavlja krila na svoje srce. Zapravo je to poseban period njenog života jer ponajprije otkriva sebe, a tek tada se ogleda u očima voljenog pomirena sa svim svojim strahovima onog trenutka kada spoznaje kako je lijepo biti voljena. I, da, život nikada nije bio upitan. Naprotiv.


Lirska proza me zavela u tolikoj mjeri da je doslovno živim. Svaku riječ koju sam posljednjih mjeseci utisnula u prazne stranice moga života, djelom diše i čujem otkucaje srca. Nekada sam vodila dnevnik svoga srca, imala sam vlastiti svijet pisanih kreacija, svakako pjesme tugaljivog sadržaja i neka djela u kojima su se u tragovima nazirale iskonske želje i potrebe Žene odjevene u spisateljski negliže. Danas su svi moji budući snovi odjeveni u senzualne kretnje, zavodljivog osmijeha koji poklanjam voljenom propinjući se na njemu, plešući svoj zanosan ples iz bokova emotivno mu predana.


Miješam vremena, izričaj dobrog nadahnuća i naše poljupce. Na grudi privijam dan, sat i svaku minutu u kojoj jedinom pripadam, u kojoj mu se podajem uzbuđena, nesputana i teško ukrotiva. Upravo On mi slobodu nudi, podarivši mi Mene onakvu kakva jesam i osjeća daleko više od riječi što me neizmjerno usrećuje i otvara prema novom mjesecu, prema nadolazećim tjednima i dugo iščekivanim godinama zajedništva. I, naravno da je i danas osvanuo dan u bojama. I više je nego dovoljno da bih istinski bila sretna. Ljubav sanjati događa se upravo sada i bilježim to s poštovanjem prema životu koji gutam, izgladnjela hraneći se emocijama.


 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on April 19, 2015 at 3:05 AM

Mjesto za Tebe


Prošao je ožujak, nekoliko uzastopnih mjeseci zajedničkog života marširalo je gordo, nudeći svoje dane gotovo svim godišnjim dobima. Prolazi polako i travanj iako je posebno lijep, zavodljiv, zanimljiv u rasponu suzvučja od grlenog ushita do rapsodije uzdaha, od upečatljivog jecaja sve do sposobnosti drugačijeg izričaja kada se konačno emotivno oslobađam jer danas uistinu imam pisati kome, danas zasigurno progovaram Nas svjesna svojih osjećaja.


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.


Uskoro zagrist ću u svibanj. Bokove sam još više zaoblila istinski ushićena, oslikavajući svoju nagost tvojim dodirima, kreirajući bezbroj strastvenih noći nagonom i ljubavlju vođena. Savršena je to kombinacija koja mi je godinama bila uskraćena, kojoj sam se iskreno nadala, a drsko mi je uzmicala čineći od mojih emocija stravičan ponor, bordel požude u koji sam propadala potpuno naga i nezaštićena od vlastitih strahova. Stoga danas i drugačije pišem, potpuno drugačije Nas progovaram i čuvam, oslobodivši u srcu mjesto za Tebe. U njega te žudno smještam, gotovo jednako kao što željno bedra rastvaram i nudim ti Ženu; vjernu i privrženu.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015

You need Adobe Flash Player to view this content.


...

Posted by blueperlaa on April 15, 2015 at 1:15 AM

Izrecivo Tvoja


Voljela bih da se ovo vrijeme razvuče u beskonačnost, da niti jedan budući dan moga života ne zalazi u grotlo tuge, da se svaki probuđen sat smjelo odriče patetike. Uistinu bih voljela grčevito zadržati sadašnjost, neumoljivo je oteti budućnosti i učiniti od nje savršenu sliku mojeg doba, te je uokviriti Nama. Svako jutro zahvaljujem nebeskom, klanjam se emociji koju trajno dišem i promatram te s obožavanjem. Ti nisi samo privlačan muškarac, poželjnog tijela i vatrenog dodira. Ti si više od riječi što u ovaj sadržaj trenutno stavljam i podastirem pred svoje oči u kojima boraviš i kada sanjam.


Svaka riječ s posvetom voljenom drugačijeg je otkucaja srca jer je ono danas ispunjeno ljubavlju. Svaka misao kojom te dotičem drugačijeg je sadržaja u odnosu na zdvojnost, kolebanje između goropadnog razuma i stvarnih osjećaja. Danas ne stojim na litici ponora, niti strepim da ću se strmoglaviti u bezdan obezglavljena, iščupanog srca. Danas vjerujem u snagu i čvrst zagrljaj ljubavi, postojanost divnog osjećaja pripadnosti i podatnost Tebi jer bajkovito je ovo vrijeme koje odijevam spretno skrivajući izranjavanu nagost nekoć oštećenog srca. Volim te; potpuno i nedjeljivo Tvoja. Volim te; izrecivo i jedino Tvoja.


Još donedavno sam umišljala da sam prokleta, sreći nedostupna, krvnicima dostupna. Strepila sam za svoj odlazak prije vremena, užasavajući se ugasle nade u očima i isplakala sam suhe suze bojeći se grube realnosti. Još donedavno tijelo su mi posjedovali tuđinski dodiri, usne od gorkog meda i gorući dodir nepovjerenja klizio je niz moja bedra, dok mi je srce čeznulo za čistim i toplim dlanovima, srcem koje bih istinski voljela. Sve moje nježnosti bile su odbačene, neupotrebljive i nedovoljno iskorištene. Bivala sam nasljednicom tuge, iskrivljene slike portreta i lažnog osmijeha, sve dok Ti nisi došao po moje dlanove, dok me nisi sigurno uzeo i dugotrajno obljubio.


Danas s veseljem boravim ovdje otkrivajući emocije u sadržaju, razotkrivajući Nas sjedinjene u zagrljaju. Dozvoljavam sebi da poslije svega udišem svjež zrak, primjećujem polja prekrivena jaglacima i uspinjem se Samoborskim gorjem potpuno nesputana, držeći te za ruku. U tvome dlanu zaštićenom bivam, u tvojim prstima pulsiram i znam da je dodir kojim progovaraš neprocjenjiv. Pogledu ti se dajem razlivena od dragosti, mirisna od nježnosti, podatna od ljubavi. Moje proljeće nas piše. Sve moje čežnje nas uokviruju i spremaju na posebno mjesto, u pretince otvorenog i Slobodnog srca. Vrijeme ne gubi energiju, niti nam se udovi umaraju jer oboje neumitno želimo istražiti horizont budućnosti, pustopoljinu neugaslih mogućnosti i svu raskoš koju nudi priroda našeg bića.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on April 7, 2015 at 1:55 AM

Slobodno srce


Slažući slike i sjećanja, pod prstima dodirujem sadašnjost, pažljivo osluškujući Vrijeme našeg postojanja. Zamišljam koliko me uzbuđuje otkrivanje još neotkrivenog i sve dobiva na vrijednosti od kada me Ti pratiš na životnom putu svjestan mojih godina, potreba i očekivanja. Zajedno se osvrćemo za proživljenim i stojimo na pragu sutrašnjice pogleda usmjerenog prema našoj budućnosti koja nas vabi i čeka.


Sve mi je dostupno i sve je nekako drugačije u odnosu na prošlost. Pustopoljina nade, razgolićen horizont, suton u naručju misli kojima se podajem. Čak i samo srce Zemlje dok osluškujem njeno neravnomjerno disanje, dok zalazim u tamu zaplićući se u njene tetive, osjećam snažnije od kada me tvoje usne ljube. Spuštajući se više od stotinu metara ispod površine, zalazeći u tamne i vlažne odaje, razotkrivam ritam njenog srca spajajući ga s vlastitim otkucajima i nadahnućem. Na trenutak boravim u njenoj utrobi udišući supstance izgubljenog vremena i dozvoljavam slobodu svojim mislima.



 

bilješka;


Vrijeme zajedništva tvori povezanost duha i tijela u neponovljivom spoju prirode, putem prastarih zdanja, kulisa koje je sagradio čovjek - udahnuvši Slobodno srce.


Primamljive šetnice u tijelu i izvan njega otkrivaju svijet u očima zanesenjaka i baš svaki predio koji istražujemo zajedno - avanturom postaje, izazovom nadahnjuje, dodirom produbljuje sraslost emocija.



 


Čovjekova gramzivost i pohlepa za posjedovanjem, svojevremeno su uništili neke dijelove čudesne prirode, oskvrnuvši površinu meke kože, zarivši svoje prljave prste duboko u unutrašnjost netaknute Zemlje. Zauvijek su izgubljeni prelijepi prizori nevinog podneblja, zavodljivi krajolici u pogledu i dodiru neba i sve manje se osjeća nenametljiva povezanost povijesti i sadašnjosti.


Otkrivajući ostatke uspomena, otkrili smo i jedinstveni dvorac u čvrstom zagrljaju stijena. Na trenutak se pričinjalo kao da Zemlja ne dozvoljava razmnožavanje građevina i sačuvala je samo jedan biser dostupan turistima, upravo onaj iz davnina koji će posvjedočiti o skromnosti čovjeka.


Ovdje sam u tvome zagrljaju osjetila toplinu tijela, osluškujući hladan vjetar koji dolazi iz podzemlja, spoznajući koliko sam danas uz tebe zaštićena. Tražeći se u tvome pogledu, ispod trepavica koje sam u stanju izbrojati ovako zaljubljena. Slobodu misli i htijenja razasula sam u svega nekoliko trenutaka pred stopala vremena, zaogrnuvši se toplim plaštem kojim prekrivam ramena i tvojom pažnjom jer ti znaš koliko volim osluhnuti divljinu, doživjeti svu raskoš zelenila i nahraniti se spoznajom kako je priroda lijepa podalje od sivila betona.




bilješka;


Prerušena u knjišku osobu s odabranom maskom i licem vremena koje tvori osebujan pristup mojoj stvarnosti, oslobađam se prošlosti. Početkom travnja zagrizla sam u ljubav do kosti. Uz odabir riječi proživljenih djela propupala je moja priča u koju upravo, gotovo nezaustavljivo i neodgodivo ugrađujem poveći komad svoga srca.


Vrijeme nježnosti, vrijeme je postojanih misli specifičnog odnosa unutar kojeg imam mogućnost polako, sasvim polako otkrivati svog muškarca, objektivom zrelog pogleda. Jednostavno ga upoznati, misaono razotkriti, voljeti. Ti naime nisi oduvijek bio ovdje. Ušao si u moj život vapajem moga srca nakon bodljikave prošlosti, loših izbora, godina stagniranja emocija.



 

Neustrašivost dobrih emocija poharala je mnoga područja, konačno osvojivši srce željno ljubavi. Ponekad su bitke bile izgubljene, ali uglavnom ustraje li se, prije ili kasnije svatko dobije ono što zaslužuje. Svojeglavi i ponosni gradimo vlastite utvrde bojeći zidove, grijući promrzle prste uz toplo ognjište. Moje tijelo čekalo je godinama tvoje dlanove, srce mi je žudjelo upravo za energijom kojom se grijem pri svakom pogledu na život koji me okružuje. Suživot uvlačimo u sve pore zdravog razuma, ne dozvoljavajući prolaznosti da nas guta i proždire, plamenim jezikom dotiče.


Zajedno toliko toga možemo, toliko toga činimo. I baš zato je lijepo slagati i birati odabrane dijelove postojanih osjećaja, zarezujući koru vremena dodirom riječi i djela koja će ostati iza nas. Danas znam da će moja prošlost pamtiti Nas kroz putopis, da smo u vremenu zajedno ostavili neizbrisiv trag.


Ljubljana je posebno lijepa noću i noćno nebo svjedoči o našoj zaključanoj ljubavi na mostu koji spaja dvije obale proživljenog sna.

 



bilješka;


Moja oprava danas sve manje nalikuje spisateljskom negližeu. Kretnje u susret postelji sve manje su zadovoljenje gotovo animalnog nagona, ogrezla o libido vlastitih tjelesnih potreba, neispunjenog srca. Oduvijek je ovdje bila Žena željna zdravog odnosa, istančana u svojih htijenjima, unutar kojeg se ostvaruje u potpunosti i emotivno raste, te cvijeta u nevjerojatnom koloritu svih godišnjih doba.


Danas volim dodir vremena i dodir svog muškarca. Onako kako Žena voli kada ima priliku otkriti osobnost do koje mi je stalo. Pažljivo brojim korake koji me odvode putem sreće, ostavljajući za sobom malene oblutke pomoću kojih se uvijek mogu vratiti sebi, pružajući voljenom na dlanovima Slobodno srce.

 


FOTO: Gordana Majdak/Postojnska jama/Predjamski grad/Ljubljana
Copyright ©2015

...

Posted by blueperlaa on April 1, 2015 at 12:00 AM

Vjerujem Nama




Nekoć se Lunin tužan pogled razmnožavao u usamljenosti i naborima neostvarene ljubavi. Satima je znala promišljati o silovitoj snazi emocija, o činjenici kako gospodare njenim tijelom koje lice postaje u posebnim trenucima. Danas direktno iz srca izvlači riječi. Još su žive. Tople. Njima priča o vlastitoj svijesti, spoznaji da je pripadajuća i voljena. Osjećaji su jednaki glorifikaciji života koji diše, istovremeno udišući saznanje o prolaznosti i Luna jasno zna da njihova ljubav ima vijek trajanja jer jednom ih ovdje više neće biti. Ostat će samo ove nelektorirane rečenice, riječi izvađene iz njenog srca prenijete na papir ljubavlju prema pisanju, ljubavlju prema Markusu. Možda je i to dovoljno da bi opstali ostavivši trag u povijesti kao i mnogi drugi zaljubljeni supružnici, tvorci smisla života koji su bili u stanju glasno progovarati o ljubavi i sačuvati bit svoga vremena tu negdje između redova.


Naime, Luna je odavno spoznala da je bez ljubavi mrtva, izdahnuvši na hladnim plahtama prokleto uredno složenim ispod njenog nagog tijela. Markusova prisutnost, njegova prisnost vratila ju je u život podarivši joj sve ono za čime je žudjela, o čemu je gorljivo pisala svojevremeno plačući slova, kreirajući blisku stvarnost i svaki prokleti dan koji je se odricao sve dok Markus nije ispred nje stao. Sada je sebi smiješna ovako očarana i simpatično zadovoljna, duboko zadovoljena jer vjerojatno se ovako ponaša zaljubljena, u ljubav utisnuta Žena. Otvara srce mnogobrojnim strancima, nudi svoje oči vranama. Ali, Luna ne mari. Ne dotiču je zlobnici istrošenog vremena, svrbež prokletnika, dvoličje prolaznika.


Ne drhti ustrašenost i ne hrani se koščatim strahovima. Glasno izgovara: ”Vjerujem Nama.” Vjeruje dakle tijelu koje lice postaje, rumenom i zdravom obrazu, iskričavom oku. Moguće je da vrane trenutno nisu gladne, da su krvnici usnuli na neodređeno vrijeme i tuga još dugo neće pokucati na njihova vrata u kojima zajedno stoje svakodnevno prelazeći prag njihovog utočišta. Ugnijezdili su ovdje svoja topla srca i lijepo je dočekati dan u Markusovom zagrljaju, priljubljena uz njegova obnažena bedra i muškost. Poželjno je do iznemoglosti izgužvati plahte, razbacati sve jastuke, oznojiti tijela, potrošiti zrak u njihovoj spavaćoj sobi i nerijetko na postelji bez sna šaputati o osjećajima, emotivno potpuno razgolićena. Gola.



Markus se tada budi u Luni i više je od istinskog muškarca, više od gipkih pokreta i činjenice da je u potpunosti zadovoljava. Ljubav je to koja orgazam doživljava jednako kao i svaka njena misao koju podastire u vremenu u kojem ga dodiruje stvarna. I mogla bi ovako u nedogled, ne hineći svoju vlastitu očaranost emocijama, uzdižući na tron svaki dan koji joj je uz Markusa darovan. Luna sada stoji naga na samoj granici razuma i osjećaja. Ne uzmiče, već naprotiv, prema njima se smjelo otvara. Naslućuje se jedan poseban svijet koji s iskrenom zahvalnošću prema Markusu polako otkriva, razotkrivajući leđa samome životu primijetivši njegovu iznošenu kičmu, dobro promotrivši kakve uistinu ima ruke i gleda li njegov pogled dalje od pogleda.


Nedavno je zastala usred šume, na putu do najvišeg vrha Samoborskog gorja, osluškujući svoje srce znajući da trenutno kuca i za Markusa. Vijugava šetnica između stabala privlačila je njenu pažnju. Divila se mjestu na kojem se nalazila jedino njegovim prisustvom ljubljena. Šuma je bila velika, zrela, nepregledno prostrana i nekako sama, ali ne napuštena i usamljena. Zapravo bila je prepuna života. Na trenutak se pričinjalo kao da uz svoje srce može osluhnuti i samo srce vjernog drveta.


Markus je stajao nekoliko metara ispred Lune, uokvirivši je sjajnim pogledom, s osmijehom zadovoljstva, dok je ona u duši osjećala specifičnost blagostanja uz neukrotivi osjećaj apsolutne slobode uz svog muškarca. Sloboda kretanja uz njega, neprocjenjiva je. Pogledom možda nije otkrivala što se u njoj zaista zbiva i podala se tom saznanju kako je u ovome trenutku ne može ništa više usrećiti od ideje da se zajedno kreću, potpuno slobodni i sjedinjeni u svojim obostranim i životnim željama, duboko udišući sadašnjost, stremeći k postavljenim ciljevima.




Upravo tada Luna je bila odjevena u sebe i život koji trenutno vodi nije novonastali žulj, ne nalikuje sitnoj posjekotini posred obraza, niti je mirisa truleži propalog međuljudskog odnosa kroz koji je na žalost, svojevremeno, imala priliku dodirnuti samo dno života. Ponekad se pita znaju li ljudi koji je okružuju kakav je to osjećaj dodirnuti dno, biti na dnu života silovana razočaranjem, spoznati kako istinski zaudara tuga, kako je prljav i grub dodir onoga koji izdaje, koji si daje za pravo da je sudac i porota jer život ponekad zaista nalikuje na krvnika? Ipak, Luna nikada nije dozvolila da je gorčina proguta, da je vrane do kostiju kljucaju i preplavljuje smrad tuđih posrnuća, patologija i malicioznost onih koji je promatraju s visoka.


Slobodno se sada krećući uz voljenog muškarca zaista ima priliku u ovim godinama srušiti sve paradigme, uništiti ustaljene obrasce po kojima se nerijetko život odvija i konačno može zakoračiti u drugačije sutra, u drugačiji i bolji svijet od onog na koji je navikla. Upijala je sve oko sebe, sklona detaljima, sklona riječima koje djelom postaju, tvoreći njima ljubavnu priču. Iščupano stablo iz korijena moguće trenutno svjedoči o razornom životu, o naoko izgubljenim bitkama, a samo nekoliko koraka dalje zavela ju je pitoma mahovina, miris raznolikog šumskog cvijeća i sunčeve zrake koje su se smjelo probijale sve do tla posutog borovim iglicama. Jedva je dočekala da se domognu prvog proplanka, prelijepog vidikovca da bi se nakon toga okrenula spoznajući put kojim je došla Markusovom rukom sigurno vođena do samoga vrha jer Žena voli biti vođena i potaknuta idejom dostojnog muškarca.


Osvojivši možda naoko potpuno beznačajne visine, osvojili su daleko više nego što se u prvi tren pričinja, jednako kao što Markus iz dana u dan osvaja Lunino srce. Čini to upravo onako prirodno kako to čini muškarac svjestan sebe, svojih vlastitih kvaliteta i nedvosmislenih želja. Stoga mu Luna posvećuje misli i djela potpuno drugačije nego što je to činila do sada. Ujedno, rađa se zahvalnost prema tijelu kao manifestaciji života i tada Luna jako dobro zna da krećući se uz Markusa, živi Njegova. Toliko toga je još pred njima, toliko toga im valja otkriti i mnoge vrhunce dostići, doživjeti.




Život je čarolija od kada joj Markus skida tijelo, od kada mu Luna pripada dorečena, nedjeljiva, spontana. I zaista je svejedno na koju će stranu Svijeta ubuduće, zajedno krenuti jer oboje streme k tome da ostanu svakodnevni dok se utiskuju u zajedničke fotografije i brižno čuvane uspomene.


Gordana Majdak

FOTO: G.M./ Samoborsko gorje/Japetić


Rss_feed

Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.