BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on April 1, 2015 at 12:00 AM

Vjerujem Nama




Nekoć se Lunin tužan pogled razmnožavao u usamljenosti i naborima neostvarene ljubavi. Satima je znala promišljati o silovitoj snazi emocija, o činjenici kako gospodare njenim tijelom koje lice postaje u posebnim trenucima. Danas direktno iz srca izvlači riječi. Još su žive. Tople. Njima priča o vlastitoj svijesti, spoznaji da je pripadajuća i voljena. Osjećaji su jednaki glorifikaciji života koji diše, istovremeno udišući saznanje o prolaznosti i Luna jasno zna da njihova ljubav ima vijek trajanja jer jednom ih ovdje više neće biti. Ostat će samo ove nelektorirane rečenice, riječi izvađene iz njenog srca prenijete na papir ljubavlju prema pisanju, ljubavlju prema Markusu. Možda je i to dovoljno da bi opstali ostavivši trag u povijesti kao i mnogi drugi zaljubljeni supružnici, tvorci smisla života koji su bili u stanju glasno progovarati o ljubavi i sačuvati bit svoga vremena tu negdje između redova.


Naime, Luna je odavno spoznala da je bez ljubavi mrtva, izdahnuvši na hladnim plahtama prokleto uredno složenim ispod njenog nagog tijela. Markusova prisutnost, njegova prisnost vratila ju je u život podarivši joj sve ono za čime je žudjela, o čemu je gorljivo pisala svojevremeno plačući slova, kreirajući blisku stvarnost i svaki prokleti dan koji je se odricao sve dok Markus nije ispred nje stao. Sada je sebi smiješna ovako očarana i simpatično zadovoljna, duboko zadovoljena jer vjerojatno se ovako ponaša zaljubljena, u ljubav utisnuta Žena. Otvara srce mnogobrojnim strancima, nudi svoje oči vranama. Ali, Luna ne mari. Ne dotiču je zlobnici istrošenog vremena, svrbež prokletnika, dvoličje prolaznika.


Ne drhti ustrašenost i ne hrani se koščatim strahovima. Glasno izgovara: ”Vjerujem Nama.” Vjeruje dakle tijelu koje lice postaje, rumenom i zdravom obrazu, iskričavom oku. Moguće je da vrane trenutno nisu gladne, da su krvnici usnuli na neodređeno vrijeme i tuga još dugo neće pokucati na njihova vrata u kojima zajedno stoje svakodnevno prelazeći prag njihovog utočišta. Ugnijezdili su ovdje svoja topla srca i lijepo je dočekati dan u Markusovom zagrljaju, priljubljena uz njegova obnažena bedra i muškost. Poželjno je do iznemoglosti izgužvati plahte, razbacati sve jastuke, oznojiti tijela, potrošiti zrak u njihovoj spavaćoj sobi i nerijetko na postelji bez sna šaputati o osjećajima, emotivno potpuno razgolićena. Gola.



Markus se tada budi u Luni i više je od istinskog muškarca, više od gipkih pokreta i činjenice da je u potpunosti zadovoljava. Ljubav je to koja orgazam doživljava jednako kao i svaka njena misao koju podastire u vremenu u kojem ga dodiruje stvarna. I mogla bi ovako u nedogled, ne hineći svoju vlastitu očaranost emocijama, uzdižući na tron svaki dan koji joj je uz Markusa darovan. Luna sada stoji naga na samoj granici razuma i osjećaja. Ne uzmiče, već naprotiv, prema njima se smjelo otvara. Naslućuje se jedan poseban svijet koji s iskrenom zahvalnošću prema Markusu polako otkriva, razotkrivajući leđa samome životu primijetivši njegovu iznošenu kičmu, dobro promotrivši kakve uistinu ima ruke i gleda li njegov pogled dalje od pogleda.


Nedavno je zastala usred šume, na putu do najvišeg vrha Samoborskog gorja, osluškujući svoje srce znajući da trenutno kuca i za Markusa. Vijugava šetnica između stabala privlačila je njenu pažnju. Divila se mjestu na kojem se nalazila jedino njegovim prisustvom ljubljena. Šuma je bila velika, zrela, nepregledno prostrana i nekako sama, ali ne napuštena i usamljena. Zapravo bila je prepuna života. Na trenutak se pričinjalo kao da uz svoje srce može osluhnuti i samo srce vjernog drveta.


Markus je stajao nekoliko metara ispred Lune, uokvirivši je sjajnim pogledom, s osmijehom zadovoljstva, dok je ona u duši osjećala specifičnost blagostanja uz neukrotivi osjećaj apsolutne slobode uz svog muškarca. Sloboda kretanja uz njega, neprocjenjiva je. Pogledom možda nije otkrivala što se u njoj zaista zbiva i podala se tom saznanju kako je u ovome trenutku ne može ništa više usrećiti od ideje da se zajedno kreću, potpuno slobodni i sjedinjeni u svojim obostranim i životnim željama, duboko udišući sadašnjost, stremeći k postavljenim ciljevima.




Upravo tada Luna je bila odjevena u sebe i život koji trenutno vodi nije novonastali žulj, ne nalikuje sitnoj posjekotini posred obraza, niti je mirisa truleži propalog međuljudskog odnosa kroz koji je na žalost, svojevremeno, imala priliku dodirnuti samo dno života. Ponekad se pita znaju li ljudi koji je okružuju kakav je to osjećaj dodirnuti dno, biti na dnu života silovana razočaranjem, spoznati kako istinski zaudara tuga, kako je prljav i grub dodir onoga koji izdaje, koji si daje za pravo da je sudac i porota jer život ponekad zaista nalikuje na krvnika? Ipak, Luna nikada nije dozvolila da je gorčina proguta, da je vrane do kostiju kljucaju i preplavljuje smrad tuđih posrnuća, patologija i malicioznost onih koji je promatraju s visoka.


Slobodno se sada krećući uz voljenog muškarca zaista ima priliku u ovim godinama srušiti sve paradigme, uništiti ustaljene obrasce po kojima se nerijetko život odvija i konačno može zakoračiti u drugačije sutra, u drugačiji i bolji svijet od onog na koji je navikla. Upijala je sve oko sebe, sklona detaljima, sklona riječima koje djelom postaju, tvoreći njima ljubavnu priču. Iščupano stablo iz korijena moguće trenutno svjedoči o razornom životu, o naoko izgubljenim bitkama, a samo nekoliko koraka dalje zavela ju je pitoma mahovina, miris raznolikog šumskog cvijeća i sunčeve zrake koje su se smjelo probijale sve do tla posutog borovim iglicama. Jedva je dočekala da se domognu prvog proplanka, prelijepog vidikovca da bi se nakon toga okrenula spoznajući put kojim je došla Markusovom rukom sigurno vođena do samoga vrha jer Žena voli biti vođena i potaknuta idejom dostojnog muškarca.


Osvojivši možda naoko potpuno beznačajne visine, osvojili su daleko više nego što se u prvi tren pričinja, jednako kao što Markus iz dana u dan osvaja Lunino srce. Čini to upravo onako prirodno kako to čini muškarac svjestan sebe, svojih vlastitih kvaliteta i nedvosmislenih želja. Stoga mu Luna posvećuje misli i djela potpuno drugačije nego što je to činila do sada. Ujedno, rađa se zahvalnost prema tijelu kao manifestaciji života i tada Luna jako dobro zna da krećući se uz Markusa, živi Njegova. Toliko toga je još pred njima, toliko toga im valja otkriti i mnoge vrhunce dostići, doživjeti.




Život je čarolija od kada joj Markus skida tijelo, od kada mu Luna pripada dorečena, nedjeljiva, spontana. I zaista je svejedno na koju će stranu Svijeta ubuduće, zajedno krenuti jer oboje streme k tome da ostanu svakodnevni dok se utiskuju u zajedničke fotografije i brižno čuvane uspomene.


Gordana Majdak

FOTO: G.M./ Samoborsko gorje/Japetić

...

Posted by blueperlaa on March 30, 2015 at 2:25 AM

Utvrda zvana Ljubav


Gradski organizam ponekad ima moć ugušiti dobru emociju grlenim glasovima pohotnika, prolaznika i inih putnika koji nam ulaze i izlaze iz života. Ponekad je njegova energija toliko snažna, neukrotiva i neumoljiva da se teško oteti iz ralja ispruženih prstiju, ali postoji li dovoljan poticaj za razvoj mlade ljubavi svakako će ga Luna iskoristiti jer ona život usitinu sada živi. Odavno je spoznala kako se njeguje dobra emocija, kako se pune pukotine sreće i malo je dovoljno uložiti vlastitu maštovitost ne bi li se pokrenula i na put povela svog muškarca. Ona i to ponekad čini, kada joj se život smije, kada joj se pruži prilika uz koju mu servira osim toplih bedara i svoje vrijeme, sate zaustavljenih minuta. Naime, tada vrijeme uistinu na trenutak stane i zaustavi se u njenom pogledu kojim iskreno progovara.


Otvoreni putovi u bijegu od velegrada širom su raskrilili svoja vrata i Luna je znala kako će Markusu udovoljiti, kako će ga snažno zadovoljiti, ogolivši mu svoje vrijeme. Skidala se sasvim polako, neupitno Njegova prije i poslije večere i dobre kapljice vina. Nakon dobrog zalogaja i prije nego se noć naslonila na zidove osamljene kućice u srcu seoske idile. Ovdje je vjetar gotovo odnio noć i ovdje je Luna budna probdjela svoj najljepši san, snivajući stvarnost. Kako se pronalazi takvo utočište za dvoje i smije li se Luna nakon svega buditi topla i gola, smije li kušati život za kakvim je žudjela nakon što je prste izlomila, dah od boli i tuge gubila? Ima li ona danas pravo na sreću, pitala se u zoru znajući da se upravo rađa još jedan dan u Markusovom zagrljaju.


-Zašto ti misliš da nemaš pravo na sreću? – Markus ju je pitao kada je ostavljala za sobom specifičan miris s komponentama nesigurnosti, zaogrnuta manjkom samopouzdanja.


Tada bi mrštio svoje čelo i stao bi ispred nje zahtijevajući da ga gleda u oči, a ona bi nježno položila svoje dlanove na njegova ramena pokušavajući umiriti drhtaj tijela. Pri samoj pomisli o sreći niz kičmu bi je proželi trnci jer joj je sreća posljednjih godina nekako nemilosrdno uzmicala i sve se svelo na površna previranja po nutrini i tijelu, po srcu željnom ljubavi. Upravo u tim radnjama sama je griješila, sama se otvarala i prema zlu opakog jezika brojeći vlastite poraze koji su je odvodili u hladnu noć, nižući djela s patinom propasti, s okusom gorkim. Ipak, gorčini i smradu se nije podala jer je u njoj još uvijek vruća krv i njen smisao života vrlo je postojan, posebno kada shvati da ima pravo na izbor. Naročito onda kada ga objeručke prihvati i krene u novi dan, još jedan dan u Marskusovom zagrljaju. U tim trenucima progovara koliko je njime očarana i hrani se svojom srećom.


Svega sedamdesetak kilometara udaljeno seosko imanje od Zagreba ponudilo je više od hrane i pića, od udobne postelje smještene u potkrovlju stare kuće, od šuljanja tišine niz stepenište vinskog podruma do saznanja kako je ovo raj za zaljubljene jer nudi više od praznine pomodnog turizma. Ovdje se sati polako otvaraju, minute snažno otkucavaju kao ritam uzbuđenog srca koje treperi pri pomisli na stanje duha i tijela kojim je Luna zavedena. Zov prirode je snažan i vrlo poticajan, posebno u proljeće. Specifično je ovo vrijeme i priznala je Markusu kako se zaista osjeća. Najprije dugim noćnim razgovorom, zatim dodirom kojim progovara. Još uvijek strepi od krvnika prohujalog vremena, od saznanja kako joj sudbina nije bila naklonjena, iz straha da se i opet neće izlomiti uslijed predaje u ruke koje oblikuju njenu stvarnost. Jednim poljupcem iznad obrve, Markus je umirio njene strahove. I tada se njeno vrijeme mijenja kao i želja da ga trenutno snažnije osjeti u sebi.


- Dođi u mene – tiho ga je zvala, podižući bokove, nudeći se njegovom prodoru dosanjana.


Markus ju je obljubio izvan sadašnjosti, onako kako muškarac ljubi ženu s kojom gradi budućnost, uz koju osjeća punoću trajnosti. Upravo tada proživjela je svoju najljepšu priču jer dodir je nemjerljiv s bilo čime što se može materijalizirati i pretvoriti kasnije u klišeiziranu i potrošnu priču koja ima cijenu. Dodir pamti ljubavnike, pamti zanesenjake i one koji ulažu cijelo svoje srce proživljavajući orgazam emocija. Vrhunac je to koji gradi neke drugačije svjetove, koji kreira sve ono za čime se žudi za vrijeme trajanja ovog života, upravo sada kada se ima priliku uživati u zdravom odnosu. U zdravoj međuljudskoj simbiozi koja ima kičmu. Stameno je to i čvrsto uporište utvrde zvane Ljubav. To je jedino što Lunu može dovesti do eksplozije i rapsodije njenih misli kojima se primiče voljenom. Nakon te noći sve je drugačije i bezvrijednost potrošenog vremena malo manje se pričinja propalim, urušenim zdanjem svojevremenih očekivanja koja su bila dio njenog života. Oduvijek je očekivala i željela više od prolaznika.


- Pogledaj se, pa ti sva blistaš – Markus bi se smiješio dodirujući joj vrhovima prstiju obraze.


I Luna je blistala smještajući se na njemu, nudeći mu svoje gole grudi, te se pogledu i dodiru nezaboravnog trenutka podala cijela.

 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


 

 

...

Posted by blueperlaa on March 20, 2015 at 1:20 PM

Voljeti srcem


Ovih dana Luna neodgodivo postaje svjesna protjecanja vremena, promatrajući razbacane fotografije. Pričinja se da je još donedavno bila djevojčica, umazanih obraza rastopljenom čokoladom, a danas je obgrljena rukama u čijoj se koštanoj srži razlijeva i nekoliko desetljeća. Kako je vrijeme samo brzo i nemilosrdno prošlo, gotovo protutnjalo kao zastrašujuća grmljavina. I bilo je nekako nezaustavljivo, još od rane mladosti dok je sjedila uz potok pecajući ribe hraneći njima gladne mačke, dok je brala plave i pijane šljive udišući njihov neodoljiv miris i vozila se na drvenim kolima s posteljom od osunčanog sijena ili bi se strmoglavila željeznim sanjkama niz blistavu padinu, kristalnog i tvrdokornog snijega.


U niti jednom trenutku vrijeme nije stalo. Kao dijete nije slutila što će joj goli život ponuditi, nije imala predodžbu o tome kojim će je sve putovima odvesti i kakvu će raskoš ljudskosti susresti, ali i dodirnuti dno, ponekad puzeći na koljenima ispred krvnika. Nekada je njeno vrijeme bilo okrutno, prljavo i grubo. Prolazilo je kroz nju, oduzimajući joj dostojanstvo. Danas je ipak sve drugačije, jer danas svoj životni put ne krči sama. Danas je vođena toplim dlanom svog čovjeka u čijem srcu pozira naga. I naravno da više ništa nije istog obraza, niti je njeno vrijeme jeftina lutka s kojom se igra. Danas ga daleko više cijeni i poštuje, kao i Markusove tople dlanove. Upravo je u njegovim rukama svijet otkrila, onakav za kakvim je žudjela od prvog postojanog dodira, dok ju je nježno uvukao u pripadajući zagrljaj.


Zamislite postojanje jedne lijepe melodramatske, ljubavne priče koja će već prilikom njenih prvih ispisanih redova osvojiti vaše srce. Možete li zamisliti da su upravo takve lirske i emotivne priče i same dio vas i duboko su ukorijenjene u vama? To su upravo one životne priče koje imaju snagu emocija, moć kojom će vas ponijeti do neslućenih visina ili jedna od onih u kojima ne postoje ograničenja, kao niti granice koje postavlja vrijeme ili očekivanja. Priča živi vas i jednostavno vam se događa. Tako Luna danas udiše priču svoga vremena i svaku večer se privija uz Markusova stegna. Jutra su joj okupana i svježa, a dan ne gnječi sate, već ih je u stanju nježno razlistati, omogućivši kretanje emocija. Upravo su one snažan pokretač njenog života koji i nadalje nezaustavljivo teče i protječe pukotinama njene svijesti. Što je više mogla poželjeti od nesputanog kretanja uz voljenog muškarca?


Kao niti u mladosti, tako niti danas Luna ne traži kruha preko pogače i nježno voli riječima kojima dodiruje, obznanjuje i nesebično dijeli ljubav utkanu u djelo u kojem boravi voljena. Ljubljena. I snažno je ovo doba njene zrelosti. Upečatljivo je do srži jer upravo danas razaznaje nepobitnu razliku između življenja i preživljavanja. Ne spotiče se o kurtoaziju osmijeha, inih prolaznika. Ne pljuje gorko, niti se utapa u gvašu gorčine. Ne prezire prijašnje ruke što su je doticale i jezike koji su je šibali, jer Luna život ne mrzi. Posebno danas kada je konačno dobila novu priliku u kojoj se ogleda u čistom ogledalu, potpuno naga, svilenkaste kože. Niz njena gola i topla bedra klize Markusovi dodiri poput uživanja u postojanju. Nalik jedinstvenom poimanju osjećaja, jednog zdravog ljubavnog odnosa.


Prisjeća se vremena kada je s Markusom ušla u ovu godinu, stojeći ispod grlenog vatrometa, ustreptalog srca. Čvrsto ga je primila za ruku, obznanivši pogledom koliko je sretna. Već tada je Markus znao što prema njemu osjeća i na koji joj se način zavukao ispod rebra. Iako je šutio i zadržano je promatrao, tišinom joj brojeći trepavice. Tek tada ih je navlažio jednim poljupcem, što je bilo i više nego dovoljno da mu se poda. U dodiru nadolazećeg vremena, u minutama s otkucajima zaljubljenog srca. Sada zamislite postojanje ljubavnog para koji se emotivno razvija, o kojem upravo svjedoče birane rečenice i nekoliko istaknutih ulomaka iz pripovijesti života. Ubrzo su zajedno odbjegli putem zimske bajke, otisnuvši se s kućnog praga u svijet stvoren i sanjan za dvoje. Tanka ledenjačka korica rasula se po usnama i očima prelijepog Slovenskog jezera, na čijoj se obali smjestila drvena koliba.


- Zaista ćemo ovdje provesti nekoliko dana? … – Luna je u nevjerici pitala, poskakujući oko Markusa ne skrivajući radost njenog bića.


- Naravno. Ovo mjesto je kao stvoreno za Nas…- odgovorio je ističući svaku riječ.


- Možemo li si to priuštiti? Možemo li pobjeći iz grada i ljubiti se do dugo u noć, satima voditi ljubav, piti zajedno ujutro kavu, voditi duge razgovore i šetati uz ovo prelijepo jezero? …- širom je otvorila oči i dalje veselo poskakujući.


- Luna, ti i ja možemo sve što poželimo. Priliku koju smo oboje dobili sigurno nećemo propustiti, niti ćemo dozvoliti da u budućnosti žalimo za nečim, što smo mogli, a nismo ostvarili. Znaš i sama koliko nam je vremena još ostalo…- tiho je izgovorio kao da je opominje da ga ne smije uzalud protratiti jer ono i danas neumorno teče, u nepovrat odlazi.


- Dobro. Onda ću učiniti da nam ova noć bude nezaboravna.


I Luna je učinila upravo to, voljela je tijelom i srcem svog muškarca. Voljela je onako kako žena voli kada je voljena, upravo onako kako se pod snagom emocija žudno otvara. Primila je Markusa u sebe toplinom svojih butina, obgrlila ga je željno rukama, zadržavši ga zagrljajem kojim progovara: osjećaš li koliko te želim, koliko te trebam i koliko je naša priča posebna? Noć se nadvila nad raskoš bajkovitog jezera, a pred jutro ju je probudila ptičja melodija. Bosa je prošetala do prozora i razgrnuvši zastore u sobu je pustila novi dan.


Bio je to jedan od onih dana koje je Luna bolno iščekivala cijeli niz godina. Upravo taj dan udobno se smješta u sjećanje jer sada nije probuđena na mramornoj postelji, u tišini, u tami i sjeni boli. Pustila je Markusa još malo snovima dok ga je s divljenjem promatrala, klanjajući se svojoj sreći uz njega od ranoga jutra. Tog jutra ljubav je ustala iz tople postelje. Od tog jutra Luna čuva u srcu svog muškarca, onako kako žena brižno čuva dragocjenost. Vrijednost zbog koje je ovaj život ovdje, uistinu značajan. A za Lunu je puno toga od značaja, pa čak i ovaj ugažen snijeg na putu oko jezera, injem posuto granje stoljetnog stabla, snijegom zatrpan panj i nekoliko složenih oblica.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015



 

...

Posted by blueperlaa on March 18, 2015 at 1:40 AM

LJUBLJENA


Ništa više neće biti isto, Luna je pomislila odloživši putnu torbu na malen, klimavi stolac u kutu sobe. Nalazila se u prastaroj kamenoj kući, na talijanskom tlu. Zabito selo ugurano u ćošak Italije, nekako se doimalo odbačeno i istinski zanemarivano u tom dijelu zemlje, dok su prolazili automobilom uskom ulicom, asfaltiranim putom koji je djelovao prilično oštećeno pa je automobil gotovo veselo poskakivao. Ovdje se godinama nije ništa novo izgradilo i to je ovome kraju dalo poseban pečat. Upravo onakav kakav je Luna voljela jer se već godinama otimala mondenim odredištima. Sada se smiješila promatrajući Markusa i povremeno je dodirivala njegovu ruku za vrijeme vožnje, pazeći pritom da ga ne ometa u vožnji. Bila je toliko znatiželjna da su njeni izrazi lica gotovo gorljivo pričali o njenom uzbuđenju. Upijala je svaku nadolazeću sliku, smještajući je već sada u svoje sjećanje.




Sam pojam malene, kamene kuće u kojoj nema struje, u kojoj je namještaj gotovo stoljetan, u kojem miruje duh davne prošlosti kao da je zarobljen u svojoj samoći i tišini, Lunu je poprilično intrigirao. Okusila je svojevremeno pomodne hotele, raskošne, raskalašene holove kao i napirlitane sobe, primijetivši nametljivo osoblje. Tako da je odlazak na jedno ovakvo osamljeno mjesto bilo u potpunoj oprečnosti s već proživljenim putovanjima, kušanim delicijama, isprobanim spoznajama. Ništa nije očekivala, a dobila je sve. Sve što jedna žena može dobiti u pogledu i dodiru voljenog muškarca. I zaista je slutila da ništa više neće biti isto nakon ovog putovanja, a što se više ogledala po sobi, u njegovim očima dok ju je promatrao, dublje je ulazila u vlastito uvjerenje.


Okrenula se prema Markusu, tražeći njegov pogled dok su joj se oči prilagođavale polumraku. Otvarao je u tom trenutku prozor i blag povjetarac spretno se probio u tih nekoliko kvadrata njihovog budućeg doma. Uz Markusa, Luna je od prvoga dana bila doma. Od prvog njegovog dodira znala je da mu u cijelosti pripada. Uz njega sve je bilo lako, sve je bilo dozvoljeno i dostupno, te se Luna osjećala u potpunosti nesputana što je posebno odgovaralo njenom senzibilitetu.


Zazirala je od okova, od klišeiziranih odnosa i lažnih osmijeha. Prezirala je lica i djela onih koji su joj ulazili u život, ostavivši za sobom trag neugodnog mirisa. Ipak, s godinama je spoznala da je upravo sama kušala svoje izbore, da je upravo ona bila jedina gospodarica svoga vremena i svjesno se podala svojim izborima koji naravno, nisu uvijek bili dobri. Kada je Markus ušao u njen život, bila je već prilično emotivno isprobana, okušana u svojim životnim ciljevima kao i propustima, dostupna životu. Naime, ovih dana približavala se još jednom rođendanu koji je grlio njene četrdesete. Luna je znala što je život i nije joj trebao netko da je vodi za ruku i uči je kako ga trošiti, već netko tko će uz nju stajati i tko će ga upražnjavati s njom. U svakom pogledu.


Sada je Markusa promatrala s istim onim izrazom lica zbog kojeg ga je osvojila onako kako žena osvaja muškarca koji vidi dalje od pogleda, dalje od tijela, koji ulazi duboko u ženu istražujući njene osjetilne odaje, svaku strunu njene potrebe i osluškuje je. Dugo i pažljivo osluškuje njeno srce, sluša njene riječi i zahtijeva da mu pokaže na najboljim primjerima kako ona uistinu djeluje kao žena. Nasmiješio se kada je spoznao da joj oči sjaje i pozvao ju je kretnjom ruke da mu se približi. Svaki put kada je Luna prilazila njegovom tijelu, kada se smještala pod njegove dlanove boraveći u njegovom zagrljaju, disala je mirno. Sve dok ne bi svoje usne spustio na njen goli vrat i kliznuo joj toplim dahom niz kičmu.


Tada bi nastupila apsolutnost drugačijih zbivanja, postojanost nedjeljivih emocija i osjetila bi toplinu njegovog pogleda na njenim golim ramenima. Unosio bi sladak nemir pod njena rebra dok je stajala u predvorju iščekivanja daljnjih događaja kojima se uvijek iznova predavala s puno strasti, energično mu pripadajući. Na trenutak bi lutala mislima vođena do vlastitog praga i uvlačila bi ga u odaje svoga ženstva, vabeći pokrete njegovog tijela. Znatiželjno bi ga promatrala dok se kretao po njoj. Posebnost tog trenutka bio je glorificiran upravo njegovim propinjanjem iznad nje i zajedničkim sjedinjenjem energičnog prisustva muškarca. Osjećala ga je duboko u sebi. Luna je Markusa snažno osjećala i izvan tijela.


- Rekao sam ti, kuća je zaista stara i kao klinac sam ovdje dolazio. Sada već odavno nisam bio. Morat ćemo malo pospremiti, promijeniti posteljinu i … – Luna se propela na prstima i ušutkala ga nježnim poljupcem, ovivši gipke ruke oko njegovog vrata.


- Znam, rekao si, ali znaš da mi je apsolutno svejedno gdje se nalazimo. Želim samo da smo zajedno. Uostalom, mene upravo ovakva mjesta neodoljivo privlače – smiješila se poput razdragane djevojčice, što je Markusa ponukalo da je čvršće privije na svoje grudi.


- Da si me odveo na sam kraj svijeta, meni bi bilo isto jer uopće mi nije važno gdje smo, sve dok si uz mene, dok smo ti i ja zajedno. To što nema tople vode i struje, bit će simpatično iskustvo. Ne brini ništa, znaš da ću se prilagoditi. Uostalom od djetinjstva se nisam kupala u lavoru …– dodala je i dalje se smiješeći poput djevojčice.


- Da? Moraš mi pričati o tome …


Markus je često kada bi Luna nešto spomenula što bi ga zaintrigiralo, tražio od nje da mu priča o tome i to ju je oduševljavalo. Njegova usredotočenost. Mogao ju je satima slušati, ne prekidajući je. Samo bi je dodirom upozoravao da je sluša, da je ovdje i ponekad je tako znala usred razgovora utihnuti i usnuti prislonjene glave na njegovom ramenu, zagrljena, zaštićena i stisnuta uz tijelo muškarca čije je srce osluškivala do dugo u noć, sve do svitanja. Uz njega vrijeme je nekako nemilosrdno brzo prolazilo i činilo se da ga nema dovoljno za sve one radosti i ispunjenja koja su je prožimala od kada ga ljubi, od kada je udobno smješten između njenih golih bedara.


Da, Luna je slutila da će upravo ovo putovanje među njima promijeniti nešto, ogoliti njihovu priču i dobit će priliku uokviriti je trajnom emocijom. Godinama nije istinski pripadala, niti je mogla raščlaniti ljubav do zadnjeg atoma pripadanja. Njen svijet bio je okrhnut, njena nutrina napukla, a mozak je i dalje neumorno radio tvoreći najljepše kreacije i svemoguće scenarije kojima se željela podati, za kojima je žudjela u najboljim godinama svoga života.


Sada je promatrala svog muškarca s tolikom dozom divljenja i moguće, bit će teško riječima dočarati njen doživljaj ljubavi, predaje u čiste i sudbonosne ruke muškarca kojem se oduvijek nadala. U kojem je dobila sve ono što je trebala, jer bilo je teško ne vjerovati kako se od života i ljubavi ništa ne očekuje, kako se ne podastiru istančane potrebe pomoću kojih otkrivamo naš iskon i koje su naposljetku, poželjne. Nisu sve ljubavi iste. Od nekih se ipak očekuje više i drugačije, od nekih se uzima samo komadić i njima se godinama hrani, a neke ljubavi su rođene da bi se o njima pisalo. Upravo ova zaslužuje da je se smjesti ispod korica, da joj se omogući besmrtnost. Luna je to znala i osjećala je svakim novim danom u kojem je dobila priliku udahnuti ga, ljubiti mu dlanove i uzmicati mu kada se nije znala dovoljno dobro nositi s tim osjećajima.

 

- Ovdje je odrastao moj otac, a kuća je već godinama napuštena i rijetko se u nju svraća. Mislim da od mojih već godinama nitko nije bio. Hoćeš li preživjeti bez struje i tople vode jednu noć? Luna, hoće li ti ovdje biti ugodno ili smo ipak trebali odabrati neki hotel u blizini? – morila su ga pitanja, dok joj je prstima lagano prelazio preko obraza.


U dubini sebe same ponekad je strepila i pitala se je li moguće da joj se to sada događa? Je li moguće da je zaista konačno spoznala kako je lijepog i zavodljivog obraza istinska ljubav? Proživljava li to ona trenutno najljepši period svoga života i je li uistinu moguće da ju je sudbina ipak dugotrajno oplodila i učinila njen život vrijednim za ubiranjem tih plodova kojima će se hraniti u narednim godinama?


- Jesi li gladna? – prenuo ju je njegov glas iz razmišljanja.


- Gladna, Tebe. – vragolasto se nasmiješila.


U trenutku je zaboravila na sve oko sebe, hraneći se njegovim poljupcima. Markus ju je ljubio onako kako nikada nitko nije. To nisu bili samo poljupci prožeti požudom, nadjeveni strašću, ispunjeni međusobnom željom za prožimanjem. Bili su to poljupci nalik toplom vosku, ukusnom medu, iskričavom pogledu. Kroz njih je Luna upijala svu slatkoću usana, vlažnog i zaigranog jezika, dok bi se u trenutku predaha uvijek iznova pronalazila u njegovim očima u kojima je uviđala posebnost tog trenutka. Baš svaki poljubac kojim ju je darivao bio je od značaja.


Oduševljavala ju je njegova predanost, dodiri pod prstima koje je utiskivao i njeno vratno tkivo, probijajući se sve do potiljka. Ponekad bi je trzajno uznemirio, odmaknuvši je od svojih usana, da bi se u sljedećem trenutku silovito probijao jezikom među njene usne, istovremeno je privlačeći na svoje grudi. Nitko je nikada nije tako uzbudio kao Markus, samo jednim poljupcem, posebno onim prvim koji nije očekivala i kojim ju je doslovno pokorio njenim osjetilima u raskoši svih otvorenih čula. Upala je zamku vlastitog senzibiliteta i već tada je znala da se ovakva priča događa samo jednom u životu.


Uskoro, mnoge ispisane stranice podastrijet će njene istančane emocije, intimne i snažne slike kojima pripada jer upravo ovo proljeće iščekivano je godinama. Sve ružno s ovoga svijeta bit će daleko jer Luna je sada ljubljena i sigurnim rukama brižno čuvana…


 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015
FOTO: G.M.



Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.