BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on May 29, 2017 at 2:05 PM

U cijelosti pirpadajuća


Vrijeme sladostrašća razgolićuje sve tjelesne užitke, razdjeljuje fizičku potrebu od emocionalne i ponovno je spaja u jedinstven ljubavni doživljaj svojstven muškarcu i ženi u trenucima kada postajemo jedno. Tada smo dvije apsolutne karakterne krajnosti koje se magnetski privlače orgazmom. Svaki tvoj dodir s vremenom me vodi k vrhuncu, razotkrivši gotovo nepoznat svijet do tada. Ulaskom u specifičnost mirisa, kušajući okus tvoga tijela, spoznajući vlastitu razmetljivost i divlju narav, razotkrivena sam tvojim dodirom.


Jesam li to uistinu ja u tim posebnim trenucima, nesputana i nezasitna? Teško ukrotiva, u cijelosti pripadajuća tvojoj muškosti? Zavedena sam svakom idejom kojom grabiš za mojim ženstvom, tako podatna i dostupna užicima. Jesam li oduvijek bila ona Žena koja se zna prepustiti osjetilnim treptajima, grčenju tijela i vrisku zadovoljstva propadajući nakon uzleta u slatkast osjećaj blagostanja? Svaki put kada posežeš za mnom, Svijet moje Žene je gladan, potreba za tvojom ukrućenom muškošću je stvarna. I svaki put kada me obljubiš, kada prodireš u srž moga ženstva primam te jezgrovito, privržena obostranim tjelesnim i emocionalnim potrebama. I nudim ti svoje sve, svaki zakutak tvoje žudnje dostupan ti je. Uzimam tvoje sve, sladeći se mirisom i okusom mog jedinstvenog muškarca.


Vanjski svijet tada utihne, nestane i izgubi se u omaglici ispuštenih uzdaha, poticajnih riječi koje lijepimo na naša vlažna tijela, u suzvučju orgazma.


Gordana Majdak
Copyright ©2017



...

Posted by blueperlaa on May 28, 2017 at 12:10 AM

Pritajen uzdah zadovoljstva


Slivena u tvoje dlanove, razlivena krajolicima neslućenih užitaka; otkrivam sebe ovijenu u ljubavni zanos. Obnavljam se u Ljubavi. Nakon što tažim tjelesnu žeđ za tvojim dodirom, ponovno se sastavljam u pokrete, u dosljednost, u razum. Uzlet između bezumlja, trenutačnog gubitka svijesti dok sam nošena valovima i plimnim užicima pa sve do spoznaje kako se vraćam Tebi, u zagrljaj tvojih ruku, pod vreteno tijelo strasti i nježan doticaj tvojih usana; traje tek nekoliko nezaboravnih trenutaka.


Zapisujem doživljaj i čuvam obilje prisnosti, svu raskoš senzibiliteta, sve ono što postajemo kada se pretačemo jedno u drugo. Tada podižem vjeđe i promatram nas u stvarnosti upravo načetih strasti, ne brišući ljubavni znoj s nagih tijela. Obostrano se hladimo od prožimanja u vremenu nježnosti, mirisnih riječi, šaputanju na jastuku i pritajenim uzdasima zadovoljstva.


Ne postoji ništa ljepše od spoznaje: Voljeti dodirom.


Svaka moja misao slijeva se u tijelo ljubavi, u ugodnu upečatljivost ljepote življenja. Izgovorene riječi talože se u meni i nalikuju neponovljivoj uspomeni. U bojama tišine pronašla sam smiraj. Ne kitim se apstraktnošću da bih dokazala sebe, da bih ovjekovječila nas. Jedino još uvijek veličam dodir. Tvoje ruke. Miris i okus ljubavi. Jedino još uvijek pokušavam dočarati ukupnost emocija, tu poželjnu naplavinu strasti i bliskost među nama.


Neumorno zapisujem gomilanje doživljaja dok razotkrivam nagost mojih bedara, nagost ruku i usana, nagost moga srca u tvojim rukama.



Gordana Majdak
Copyright ©2017

...

Posted by blueperlaa on May 7, 2017 at 2:50 AM

Gipke riječi



Nedjeljno je jutro. Budim se u toplini tvoga tijela, u dodiru ruke ovijene oko struka i u nagosti mog znatiželjnog pogleda na tvoju prisutnost. Ovdje si, u mom proljetnom jutru i mogu te dodirnuti vrškom jezika, kušati kakvog si okusa. Rastvaram sva osjetila ne bih li te što bolje doživjela i ne osjećam težinu suza od kada me očni kapci ne pogrbljuju poput usamljene starice. Odavno se ne budim na željeznoj postelji, željeznih misli. Ne hranim se od jutra zamišljajima, nepostojećim dodirima koje sam svojevremeno omatala u gipke riječi i njima bojila bjelinu papira u crveno. Ne poričem istinu koliko je erotika htijenja miljama udaljena od postojećeg intimnog vrenja i kako su bile uzaludne sve ispisane riječi bačene o zid tišinom apstraktno obojen. Tvoji dodiri su stvarni i kroz njih mi daješ oblik Žene. Podsjećaš me na vlastitu ženstvenost dok usnama istražuješ moju put. Pažljivo osluškujem tvoju drhtavu glad i odmičem daleko od svih onih praznih noći, ispraznog uma i tijela.


Jesam li ti ikada spomenula koliko volim osjetiti tvoje ruke na sebi, koliko topline u tvom dodiru ima? Jesam li ti ikada priznala kako me izluđuje miris tvog nagog tijela, koliko je opojna ljubavna aroma? Znaš li koliko mi je potreban tvoj plamen u obruču moje krvi i kako zaista ćutim potpunost prožimanja? Pojmiš li kako te istinski osjećam u dubini mene dok smo izloženi svjetlosti u tami, tišini u svjetlosti nagih lica i tjelesnih dodira sve do trenutka isprepletenih uzdaha?


Nedjeljno je jutro. Budiš se u toplini moga vrela, u doticaju žednih usana i mirisu ljubavnog uzbuđenja. Obnaženih udova dostupni smo umreženim željama, raskoši tek probuđenih osjetila i dajemo se svjesnosti našeg odnosa. Kako je danas baš sve opipljivo spoznajem čim te dotaknem i nisu mi potrebne razgibane riječi da bih njima dočarala ovaj trenutak. Sve naše nježnosti su budne upravo u našoj prisnosti. Ipak, pišem nas mišlju u tišini svoga uma i prenosim na papir zrelu ljubav. Podario si mi ne samo oblik Žene, već i lice koje se iskreno smiješi, oči koje nisu slijepe i pogled na prelijepu stvarnost. Tvoje ruke me zacjeljuju i nadahnjuju. Bude u meni sve one potisnute čežnje i bogatstvo usnulih zamišljaja. Odijevam zahvalnost. Zanosno njišem bokovima dok promičem u tvojim zjenicama i bojim naš životni prostor bojama ženstvenosti.


Danas nisam odsječena od emocija i preda mnom je još jedan dan života u kojem Nas potvrđujem.


Gordana Majdak
Copyright ©2017


...

Posted by blueperlaa on March 7, 2017 at 12:35 AM

Osjećajne dubine


 

 

Postoje misli olovno teškog koraka, kretanje uplašenog srca i bojazan da ćeš se iskrasti iz mog ogledala. Postoji trenutak u kojem stojim ponovno sama i ne dodirujem te srcem jer te odjednom nema u mom buđenju, jer nisi prisutan u gladnom jutru i jer se dan gubi u sivilu, a Mjesec je u izbjeglištvu. Misli se i dalje neumorno kreću i lutaju poput beskućnika dok pokušavam ugrijati promrzle dlanove iznad starinske peći u čijoj utrobi strastveno pucketa vatra, ljubavlju ispunjenog srca. Izgaram ponekad od nemoći, od svih prokletih strahova koji razgrću moje lijepe misli ne bi li se dokopali osjećajnih dubina u meni i najintimnijih sjećanja.


 

Izdaje me sudbina kakvu ne priželjkujem jer je nekim čudom pronašla put do Nas. Baca me u okove, u tamnicu boli i ne dozvoljava mi ponovno kretanje. Tada plačem, u snu. Tada plačem, budna. I sve dok ne prolijem suze iz korita tih nemirnih misli, dok se ne izvučem iz oprave straha i ne izujem cipele koje me žuljaju; strepim zaogrnuta manjkom samopouzdanja. Tek tada iznova stojim ustreptala ispred ogledala, pronalazim se u tvom znatiželjnom, iznenađenom pogledu i lovim osmijeh kojim me griješ. Ne dozvoljavaš mojoj bojazni da me ukrade, da mi srce komada i odvlači me od tebe. Ne daš me tim zastrašujućim utvarama i demonskim djelima. Čuvaš me melodijom svoga, umirujućeg glasa.


 

Naposljetku, oboje se luckasto smiješimo priči koja se ne piše sama i koja nema vijek trajanja.



 

Gordana Majdak
Copyright ©2017


...

Posted by blueperlaa on March 6, 2017 at 11:30 PM

Između spuštenih trepavica


 

 

Odem li u svijet ledenog daha, prekrije li me hladno grumenje vlažne zemlje; hoće li se naći netko tko će ti reći koliko si mi značio, koliko sam te osjećala u svakom titraju svoga srca? Glasom treperavim od radosti, ispričati ti moj život od kada sam te ljubila, sva lica i naličja mojih emocija i svu onu raskoš uzbuđenja, esenciju dodira kojim si me vabio u našu postelju podvlačeći me pod sebe. Hoće li biti netko ovdje uz tebe i samo na trenutak te promatrati mojim sjajnim očima, kako nikada ne bi zaboravio koliko sam te iskreno voljela, u sebi nježno i trajno čuvala.


Uz tebe sam se odrekla lažnog svemira i jednostavno postala Bolja Žena.


Napustim li odaje ovoga života iskradajući se iz svoje kože, hoćeš li pamtiti svaki moj uzdah, gužvanje plahte pod nemirnim prstima i krik zadovoljstva kojim si me darivao godinama? Postoji li mogućnost da me nikada ne zaboraviš dok gasiš svoje svjetlo, da se zadržim u okusu tvojih slatkih usana, između spuštenih trepavica i sanjam iznova naše snove u toplini tvoga tijela? Hoćeš li me vezati za svoje srce jednom kada me ne bude, čuvati me u blizini rebra i možeš li me zauvijek ostaviti u sebi kako moju istinsku obnaženost pred tobom ipak ne bi prekrila vlažna zemlja?


Uz tebe sam napustila prazan život, od trenutka kada sam postala Tvoja Žena.


 

Gordana Majdak
Copyright ©2017


 

...

Posted by blueperlaa on February 27, 2017 at 3:10 AM

Ulaštena ljubavlju


 

 

Ukradena šutnji, izvlačim se već neko vrijeme iz samoće. Promatram nekoć stamene, mrtve zidove, gole sjene i divlji ples tišine. Sve je još uvijek ovdje i okružuje me, u zastrašujućoj podsvijesti. Ponekad se prisjećam sebe, bolno usamljene. Iskradam se iz prošlosti snagom novih emocija. Uspješno napuštam gorčinu tog vremena i gubim se u tebi. Tako prokleto volim nestati tvojom ljubavlju zaogrnuta, utopljenog tijela u zagrljaju bliskosti. Prekrivaš moju nagost tim slatkim, opojnim dodirom stvarnosti. Ne skidam kožu na vrhovima prstiju ne bih li dodirnula neumoljivu istinu koliko sam nekoć bila sama i neispunjena. Ti dani ipak su me se odrekli. Danas sjajim, ulaštena ljubavlju.


Osjećam nas, u neposrednoj blizini buđenja, u dodiru naše puti nakon posljednje interpunkcije i u beskrajnim mogućnostima. Otvaraju se novi vidici, neistražena prostranstva i život u spavaćoj sobi ispunjen prisnošću. Sve pokupljene zrele emocije, spajam u jednu. Trebam te; izvan kaveza vlastite samoće i neumoljive tišine, u nagosti mog zanosnog plesa i zavodljivim trenucima koje posvećujem Nama. Želim te; u tijelu koje je više od tijela, u dodiru nad dodirima i toplini sadašnjosti. I volim te; uz svitanje još jednog dana dok ispisujem ova slova i vidim tvoje nasmiješeno lice, uživam ispod spuštenih vjeđa u prizoru obostranog vrhunca ili te jednostavno oblikujem saznanjem o vrijednosti života u dvoje.


I ponovno ti ne pišem pisma zbog književnosti, već isključivo zbog ljubavi koju gajim prema tebi.


A, ti? Ti me kao i uvijek do sada uzimaš cijelu.


 

Gordana Majdak
Copyright ©2017


 

...

Posted by blueperlaa on February 20, 2017 at 11:45 PM

Poput stvarnosti


 

U šaputanju još jednog jutra pokrećem snagu naše ljubavi, oslobađam misao iznjedrenu iz prsnoga koša, u bojama emocije koja me upravo preplavljuje.


Nekada su to bile riječi koje ne podrazumijevaju našu sudbinu, mirisa oljuštene boje i gotovo nečujni koraci u šetnji gradom. Šuljanje misli poput sjećanja ili ispružene ruke u iščekivanju topline drugog tijela i jednog, jedinog zagrljaja. Neko vrijeme živjeli smo na prljavoj strani ulice, vlažnih obraza i mokrih trepavica. Razdvojeni, u neizgovorenim rečenicama. Možda smo se pronalazili u slučajnim osmijesima, okrznutih ramena u gomili koja je prolazila kroz nas. Ili smo bili ovdje, tihi i laki poput bezbrižnog pokušaja, neopterećeni time što će nebo iznad Zagreba misliti o nama. Jesmo li usamljeni, lažni ili prokleto svoji. Tražimo li jedno drugo, tragamo li za riječima istinske ljubavi ili izgužvanim plahtama kojima prekrivamo nagost, strašću ugrijanih tijela.
I onda smo to bili mi, u svijetu tišine ili skinutih riječi s usana koje nagoviještaju moguće promjene.


Danas u pokušaju ispisivanja emocije, vjerujem, ne koristim samo kolorit riječi jer osjećam te poput stvarnosti. U drhtaju kralježnicom, u nježnom dodiru obraza o obraz. Zahtijevam da me ispuniš i primam te onako kako žena prima muškarca koji je više od riječi ispruženih po papiru. Preispitujem se; što ti mogu ponuditi, pružiti osim mene same i odgovor se iskrada iz naše tople postelje u svim onim trenucima koji tvore jedan naoko običan dan za Nas. Baš svaki je poseban od kada grijem svoje srce uz tvoje, od kada mirišem na naše uzdahe, od kada imam priliku kušati istinsku ljubav. A nekoć sam bila daleka, usitnjena od boli, ogrezla o samoću. Neizgovorena. Neobojena. Nekada sam se gubila u omaglici istrošenih sanja pišući prazan život, isprazan od nadanja. Bili smo razdvojeni na suprotnim stranama srca. Sada te čuvam poput najvrednije emocije obznanjujući koliko mi značiš, jer ti si muškarac kojem dajem daleko više od tople kože i vlažnih bedara.


Gordana Majdak
Copyright ©2017


...

Posted by blueperlaa on October 1, 2016 at 11:45 PM

Priznanje Ljubavi




Centar grada žuljevit i snen, razbuđuje se trljanjem automobilskih guma o vlažan pločnik. Ječanjem i grebanjem tramvajskih šina i cvrkutom ptičice ponad našeg prozora u sjeni povećeg stabla. Sjedim za pisaćim stolom umotana u mek i topao kućni ogrtač, otvaram grlo prvoj jutarnjoj kavi i osjećam mirnoću sobe. S glazbom u ušima promatram zid bordo boje između prvih odabranih riječi koje utiskujem u papir i stoljetni drveni sat čije kazaljke kaskaju pet minuta za našim vremenom. Ponovno je listopad.


Primjećujem nakrivljenu biljku u kutu sobe i razvlačim ranojutarnji osmijeh. Vidim te kako je okrećeš prema balkonskom svjetlu, a ja joj obraze vraćam k zidu, te se razbuđujem u toplini našeg doma. Sitnice su mi bitne i sada volim jednostavnost življenja. Zatim grizem svježe pecivo i hranim se malim zalogajima. Odnedavno sam gladna drugačijih mirisa i okusa i to sve zbog ljubavi. Misli podastirem protokom riječi. Lijepo mi je i mirišem na tvoje dodire. Sve je trenutno tu; tvoje i moje, ti i ja u ogledalu života. I opet sve to imamo samo zbog ljubavi. Spuštam pogled na svoje ruke, prste u kojima ima toliko tebe i ćutim život pod jagodicama. Osjećam te. Soba i dalje miruje ili se polako ziba u svom zanosnom ritmu praćena taktovima podnošljive tišine i mojim metaforičkim pokušajima da dočaram ovaj trenutak nagonom za pisanjem.


Životni prostor trenutno nije omeđen samoćom u dvoje, riječima u kojima nema zvuka, uzdasima razasutim po zidovima bez srca. Sve je na svome mjestu. Ti i ja, u odsjaju fotografija, uokvireni uspomenama, lijepim, golim trenucima. Mi, u našoj koži potpuno dorečeni s nasmijanim licima i prizorima u kojima čuvamo Dvije proživljene godine.

 

Na stolu je šarena šalica. Dobili smo je nakon ispijene kave prilikom izleta na Austrijska jezera. Na njoj su još uvijek naši isprepleteni prsti i pogledi, tvoje zjenice u koje ulazim i čudesna ljepota krajolika. Mnoga mjesta smo proputovali nakon što smo proputovali našim tijelima. Oduvijek smo se hranili dodirom, veličajući ljubav. Postavili smo je na pijedestal, tamo gdje i pripada nakon što smo oljuštili živote, otkrivajući samu srž. Tu tankoćutnu emociju koja otvara sve pore i miriše na neprolazno vrijeme. Iako pamtim svaki kutak kojeg smo zajedno istražili kretanjem ispod obješenih oblaka u sjećanje mi se najviše urezuje osjećaj da sam voljena. I jednoga dana bit će to što smo proživjeli, osjetili i spoznali, vrijedno spomena. Kada me ne bude znam da ću se vratit jer sada imam kome. Stat ću ispred vrata kroz koja sam ušla, promijenivši nam živote. Vratit ću nam naše vrijeme jer bilo je to vrijeme Našeg postojanja. Utoplit ću se tvojim zagrljajem i ono što je od posebnog značaja, bit ću na tvojoj strani života jer dobila sam još jednu priliku ojačati emocije.


Oduvijek sam živjela za ushit, za životnu strast i naravno za ljubav. Danas živim ponajprije za sebe u ljubavi i naučila sam dijeliti se. Upoznajem se i prihvaćam. Ovdje sam, ogoljena, uronjena u sve mirise i okuse života. Osjećam svoje tkivo, kosu, vidim svoj osmijeh i veselim se svakom novom danu kojeg puštam u sebe. No, nije se bilo lako vratiti životu jer nije oduvijek bilo ovako. Život se igrao sa mnom i ja sam se poigravala njime. Kušala sam ga jer bila sam gladna. Znaš da jesam i stoga nije teško progovarati o iskustvu koje me dotaklo. Sada živim ponovno. Volim srcem koje je nebrojeno puno puta zašivano i prihvaćam nježne riječi, te ih ostavljam na jastuku svako jutro. Budim se pored tebe u jednoj svijetloj sobi koju nazivamo našim domom. Da, baš tu uz tvoje srce i tvoja stegna, u tvojim rukama tebe željna. Razmišljam o tome kako je danas dovoljno živjeti Nas i kada ti kažem volim te; izgovaram sebe. Sve ono što imam potrebu izvući iz vlastitih dubina, iz spoznaje koliko me usrećuje što imam priliku voljeti te. I jednostavno živim život. Dozvoljavam da i on živi mene, svjesna da je za nas vječnost otpočela upravo sada.


Gordana Majdak
Copyright ©2016


 

...

Posted by blueperlaa on March 25, 2016 at 4:30 AM

Ispunjena Žena



Nekoć sam sa sobom vodila svoje strahove, sjene i istrošeni udovi vukli su se za mnom ostavljajući tek primjetne tragove. Hranila sam se zemljom, da bih preživjela sebe. Udisala sam nespokoj i jaram prošlosti gnječio me, ali vatra u meni nadalje je širila svoje ruke pružajući ih prema nebu. Lebdjela sam ponad sebe, ponad tijela i budnih bedara. Vlažila sam usne mišlju i trpkom željom da kušam te. Dugo si izmicao, kao tračak svjetlosti što me izdaje. Iako sam vjerovala i osjećala da ćeš se znati zadržati u mojoj utrobi; jednom kada te uspijem uvesti u sebe. Postoje trenuci u kojima se više ne prepoznajem jer se odvajam od sebe, ali i oni u kojima Nas vidim zagrljene i dodirujem nedjeljive.


Danas bih satima mogla sjediti na obali rijeke Save, otpuštajući svoje misli; neka konačno slobodno plove! Plutala bih obnažena, vlažna, tvoja u svakom zamahu i uzdahu sadašnjice koja me ovako milo obmanjuje, ovako nježno i osjetilno propitkuje jer sada sam ja ona ruka koja kamen pod vodom hvata. Uvijam se od užitka poput vlati trave, oživljavam metafore i razbijam se o tebe te u mjesečevim sjenama ne boravim sama. Odavno nisam usamljena, istrošena od sebe, bolno unakažena. Ne prikrivam sretno lice, maskama ne ubijam se. Dajem se tvom vremenu, sudbini koja me ne hrani zemljom. Osjećam tvoje tople dlanove položene na moje osjetljive grudi i upijam jedinstvenog Tebe napajajući te neponovljivom ljubavlju: ”Nikada nisam ovako voljela, niti sam na ovaj način u sebe muškarca primala. Moj svemir je čudesan. Ne pišem ti pisma zbog književnosti, već zbog ljubavi. Zauvijek ostajem lucidna i misaono tvoja jer sve dok me ne odvede zagrobna tišina ti si jedini muškarac u mome životu koji je imao sposobnost pružiti mi sve.”


Dozvoljavam sebi treperavost i zaluđenost tobom. Volim kada me opečeš, pod sebe podvučeš, vrškom jezika me u odaje sladostrašća uvedeš. Živim za svaki drhtaj tijela, tvoj pogled uslijed sjedinjenja i onda kada oživljavam sadašnjost. Sada ne idem dalje od sebe. Ostajem dosljedna svojim željama i još uvijek ti se nudim kao zemlja. Moja ljubav je plodna i ponovno se rađam iz ovoja vlastitog trbuha. Iako, nije vrhunac presudan i ti to znaš jer pružaš mi daleko više od nagog tijela. Daješ mi sve ono što mi je potrebno da bih bila tvoja, u plamenoj jezgri svoga jastva ispunjena žena. Zadržavam se, mirujem i naša srca pažljivo osluškujem; priželjkujući trajnost ovih divnih emocija.



Gordana Majdak
Copyright ©2016

 


...

Posted by blueperlaa on December 12, 2015 at 12:30 AM

U otkucaju srca


Prva, opipljiva misao ovog prohladnog jutra dok se premještam u toploj postelji i ostvarujem se u zamišljaju budne emocije, zavodi moja čula:

                             ''Zadrži me u otkucaju, svoga srca.''

Još jedan dan uzet će nam dah, gurnut će nas u sutra, nestat će poput obrisa zamagljenog okna kojeg sam nemarno obrisala rukom kako bih uočila sivilo grada iako je danas potpuno nebitno vrišti li ovaj beton pod topotom vremena, prekriva li inje onu napuštenu topolu u samoći golu, miriše li na benzin i tutnji li gradom prazan vjetar. Ne marim. Živim, tvoja, u raskoši topline probuđenog srca. Ovdje moje vizije više nisu mračne, sjene su na mojoj strani i dodirujem te punim dlanom osluškujući tvoju tišinu. U njenom tijelu, u njenoj postojanosti borave moje riječi, sve moje misli raspršene u prašinu koja se taloži na namještaju na kojem mogu kažiprstom nacrtati srce i glasno izreći:

''Izabrala sam slobodu uz odlazak u svijet ljubavi, umjesto straha rastočenog poput otrova kojim sam se trovala uništavajući bit postojanja, jer svojevremeno sam gotovo izgubila vjeru u ljubav.''

Ostajem u tvome pogledu dok još nije prekasno. Nemam razloga za umiranje, dajem si priliku da kušam sadašnjost i ne skrivam ogrebotine. Otkrivam ti svako jutro ovaj svijet u kojem sam rođena kao Žena. No, ne tražim od tebe da postaneš dio moje prošlosti jer jedino je bitno da me osjećaš od kada me možeš udahnuti. Samim tim kao da prije nisam postojala ispunjena tek do pola, kao da nisam nekoć bila ranjena, zastrašujuća, a prepuna mogućnosti.

*

Gordana Majdak

Copyright ©2015


 

...

Posted by blueperlaa on December 9, 2015 at 2:10 AM

Izloženi Ljubavi


Dani polako ispunjavaju prosinac, ulaze u tijelo nezaboravne godine. Upravo u tim danima nalik lepršavom snu u kojem sam razbuđena i zrela za ljubav; boravim u tebi. Možeš li pojmiti, ljubavi moja, sav taj kolorit prekrasnih doživljaja, svu radost ispunjenih nadanja dok smo izloženi ljubavi; da upravo oni svjedoče o našoj srodnosti? Danas sam potpuno tvoja i prihvaćena. Stalno sam ovdje, utisnuta u ljubav poput nagog tijela koje se ušuškalo pod mek i topao prekrivač. Udišem te i obnavljam se u toplini tvoga zagrljaja, ne opirem se luksuzu svoga života otkako te ljubim. Iako te ponekad šutim, meka i nježna poput izvađenog pera iz jastuka i dotičem te jedino mišlju i spoznajom koliko te volim. Jednostavno je sve drugačije od kada ti ponavljam sebe, od kada živim za nas i danas se ne ustručavam krenuti u bajkovitu zimu. Zapravo, veselim se prvim pahuljama snijega, promatrajući kako se lijepe za čisto prozorsko staklo jer gledat ću u daljinu, daleko dalje od suznog pogleda; proživljavajući bliskost u udobnoj skrovitosti tvoga srca. I nadalje bit ću ti beskrajno zahvalna i nezatomljiva u svojoj rječitosti. Nadahnuta, prizemljena, a opet nekako čudesno bestežinska i prepuštena dragosti lijepih zbivanja, očaravajućih dodira pod punoćom tvojih toplih dlanova, pomahnitalih poljubaca jer i večeras si ovdje slatkast i neodoljiv, gladan i neumoljiv, a tako neupitno moj…


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on November 24, 2015 at 3:55 AM

Listopadske noći



Nekoć je postojalo to nepomično vrijeme, ukočenost nadanja i bezumlje strepnje. Nekada se nebo rasipalo poput sitnih kristala, ulazeći u zemljine pore. Noć je progutala dan, a nemir je okupatorski porazio moj mir. Sve je bilo sivo, pa i komadić moje duše ispružen na dlanu. Sve je bilo lažno, nazubljeno i oštro nalik sječivu, nalik koplju u nezaustavljivom proboju sve do srca koje je bolno zajecalo. Bol se razmnožavala. Tuga je raširila svoje prste i doticala je njima čak i treperavost jednog izgubljenog sna. Tada su i snovi bili poraženi, klečeći na koljenima. Želja za življenjem polako se isparavala, u omaglici sivila. Bila sam izgubljena za nadolazeći dan. Sve do jedne listopadske noći, kada su polet i smjelost ovladali mnome, a tvoje ruke su dobile našu priču. Od tada crpim snagu iz ljubavi. I nevjerojatno je kako nas život ponekad počasti i daruje nam upravo ono za čime smo bolno žudjeli, pa se u toj raskoši lijepih i zrelih emocija rađa kreativnost i želja za napredovanjem na svim područjima. Danas u jednostavnosti pronalazim ljepotu, no i dalje su ovdje tvoje ruke i dodir blag, pružajući mi sigurnost u pripovijesti o dva dlana. Povezani smo osjećajem pripadnosti, neprocjenjivim dodirom povjerenja; proživljavajući nas. Prolaze i nadalje listopadske noći, prolaze sve tuge i propasti oštećenog sna, a želja za življenjem ponovno ohrabruje od kada sam voljena...

Gordana Majdak

 

...

Posted by blueperlaa on October 11, 2015 at 1:50 PM

Godina Ljubavi


U gotovo savršenom i skladnom ritmu izmjenjivanja dana i noći, protekla je pažnje vrijedna godina. Godina Ljubavi. Prisutna među ovim zidovima, razasuta na zajedničkim putovanjima, ukorijenjena u Nama. Ona zaista nije bila obična, hladno plava ili zatvorena u staklenom kavezu. Nije nalikovala lavežu napuštenog psa, nije imala težinu natečenih kapaka. Jednostavno je bila ispunjena čujnošću lijepih zbivanja, nabijena emocijama i svježinom poput očaravajućeg mirisa mora. Bila je to godina koja nas je razvijala. Polako. Iz dana u dan, raspletivo i neraskidivo. Ne zapinjući o znojna tijela, o nabore laži, kroz zamućen vid pohotnika. Ne obmanjujući prijetvornim ushitom još jedan dan obojen žudnjom, bila je to godina u kojoj nas prepoznajem. Stvarne, voljene i srećom ispunjene.


Ta godina zajedništva bila je podalje od dvostrukih mjerila, od licemjerja slatkorječivih usana, a ponajviše od bludnog previranja po golim snovima. Nije nas hranila nasladom, već ljubavlju. S pravom zaslužuje posebno mjesto u našem životu, u vremenu koje smo ogolili i zauvijek potrošili. Jesmo li ga iskoristili na najbolji mogući način ne dokazujući se pred utvarama, već u ogledalu vlastitog viđenja na život kakav želimo i nadalje voditi udvoje, ne palucajući jezikom u prazno? Jesmo. Jer dovoljan je jedan osvrt na tvoje ruke i doticaj tvojih prstiju u blagom kretanju niz moj obraz. I pogled kojim te uokvirujem od kada te poljupcima budim. Dovoljno je da mi miris tvoga tijela ulazi u pore, da te mišlju nagrađujem, a riječju oblikujem. Tako me naša sadašnjost oživljuje i dani nas pamte. Na ovaj način mogu minuti još mnoge godine i neću se žaliti. Naprotiv. Podat ću se sa zadovoljstvom vremenu koje mi je preostalo. Ljubit ću ti dlanove i prije nego svane. I neću hiniti čednost.


Danas nisam samoj sebi nepoznata, tvrda poput kamena ili pak nestalna. Ti nisi čovjek od pustinjskog pijeska i muškarac u kiši, sazdan od promjenjivih lica i mramornog tijela. Naši životi isprepliću se poput godina čiji su dani dugi i topli, a noći mirne. Sve dok ne osjetim kako mi se primičeš s pogledom moje puti, s rukama tvoje gladi i željom voljenog. Tada ti šapućem o svojim emocijama, čiste kože mirisa ukusne dunje, rastočena u užicima i nedjeljivo Tvoja. Priznajem ti Ljubav. Obznanjujem zrelost vlastitih emocija i žudim za trajnošću našeg odnosa. Otkrivam ti svoje snove i govorim ti kako danas znam da nikada nije prekasno za snove. Veličajući tvoju zaslužnost u priči čije srce nosim u prstima, darujem ti sve ono što je dobro u meni. Svaku i najmanju lijepu gestu i bliskost mojih toplih bedara. Svu raskoš ustreptalog tijela, sklad pokreta i htijenja. Sve ono što postajem kada me ljubiš i na jedinstven, samo tebi svojstven način me stvaraš.


Gordana Majdak/2015

s posvetom voljenom povodom naše godišnjice

...

Posted by blueperlaa on September 7, 2015 at 12:30 AM

Priznanje


Misao rođena i ogoljena, želja preplavljena, u tijelu oživljena; ljubav postojana. Misli razbacane, oprane i nestašne; ruke su mi pune Tebe. Žena pažnjom zaklonjena, dodirom opljačkana, sebi nježno ukradena i jedno pismo na noćnom ormariću. Riječi ipak ne idu na počinak. Kovitlac strasti, tvoje butine sljubljene s mojima; igra gipkih pokreta što do vrhunca nas dovode. Slutiš li na koji način ti sada pripadam, prije nego što pismo otvorimo, postanemo plijenom divljih htijenja ili se prepustimo nježnostima? Često sam budna da bih te doživjela, prečesto sam tobom zauzeta; zaista opčinjena. Dišem te. Grad me promatra, ulice me uvlače u sebe, a moja klupa na jezeru Bundek trenutno zjapi prazna. Već neko vrijeme ne pričam s oblacima, već s Tobom. Mjeseci se kotrljaju, klize niz padinu sve do jezera i plutajuća je moja misao. Dolazi nam rujan.


Bliži nam se prva godišnjica sjedinjenja. Ostvaruje se sanjano, stvarnom željom nadahnuto i potrebito. I noćas sam tvoja, putenošću obdarena, glađu za tobom ispunjena. Sladim se tvojim tijelom, hranim se tvojim dodirima i nudim ti na uvid još jedno pismo. Gužvaš ga nježno pod prstima i guraš me uza zid podižući mi bedra u visini tvojih bokova. Znam da mojim riječima ne vjeruješ i ne dozvoljavaš obmanu njima. Prodireš u mene. Zahtijevaš da se izražavam dodirom, da ti pričam tijelom i vlastitim reakcijama na podražaj tvojih usana. Drhtim u tvome naručju. Dolazim nam u susret. Voljena. Želim ti sve priznati gledajući te u oči prije nego što mi se zjenice rašire od užitka, od spoznaje što mi radiš kada me uzimaš. Grad je još uvijek ovdje; zar ne? Kiše su ga dobro oprale, a nekoć su to bile moje suze. I ti to znaš. Rujan nam je stigao. Ponedjeljak; obećava.


Gordana Majdak/2015

 

 

...

Posted by blueperlaa on September 3, 2015 at 2:45 AM

Ispružena ruka


Što sam mogla činiti sa svime što mi je oduzeto, baš onaj kišni dan kada su željezni oblaci dodirivali tlo? Pričinjalo se kao da nebesko sivilo zahvaća u cijelosti zemlju. Dan je bio plačljiv, možda jednako kao i ja. Brisala sam suze ne priznajući glasno gubitak. I tada sam prkosila tminama. I tišini. U dubini sebe same i nadalje sam vjerovala da ću jednom iznova izgraditi ljubav. Bio je to moj štit. Obrambeni mehanizam protiv zamračenog uma, i rapsodije ludila kojoj sam još donedavno svjedočila promatrajući krvnika u svom rušilačkom pohodu na ljudsko dostojanstvo. Već tada sam naučila kako nas zlo vuče tlom, kako nama rovari zemljom koja je sada bila natopljena kišama i žedno nas je pila. Ipak, odnekud sam crpila snagu da se izvučem iz mulja. Možda je to bila Tvoja ispružena ruka i nježan dodir nakon udaraca kakve zadaje nemilosrdan dan. Vjerojatno onaj u kojem sam se imala priliku uvjeriti na što je čovjek sve spreman ne bi li ispljunuo gorku utrobu, kako bi razotkrio svoje ruke jer s vremenom se ipak skidaju rukavice, ali i odijela ispod kojih se skuplja miris čovjeka ili okorjeli smrad.


Sada već poznata bliskost tvog muškog tijela, jamči mi toplinu. Nije tu samo riječ o toplini koju pruža drugo tijelo smješteno uz moju nagost jer odavno sam spoznala da postoji bitna razlika između ljubljenog i potrebitog dodira. Tijelo naime ima potrebu utažiti glad i biti dio igre gladi u samotnim noćima, u pogledu na neumoljivu stvarnost uskraćenog dodira ili jednostavno kroz činjenicu koliko je hladnoća bolna. Ona hladnoća izazvana manjkom bliskosti, nedostatkom privrženosti ili osjećaja pripadnosti. Tada je jastuk također hladan, a ruke su nam željne zagrljaja. Plahta je gruba, a prekrivač je uzorka samoće ispod koje se zgrčilo toplo tijelo. Kontrast izaziva suze. Istina je zloglasna i stoga sam danas na Tvojoj blizini još više zahvalna. Blizina Tebe ljubi me, kuša me, razotkriva trajnost ljubavnog odnosa. Podsjeća me svakodnevno na to koliko sam stvarna.


Ponekad sam gubila nadu podajući se utvarama. Bila sam malodušna i potpuno osjetljiva na podražaj samoće, iako sam hinila potrebu za bliskošću jednako kao što to danas čine i neke druge žene ističući da su sebi dovoljne, da im odgovara što druga strana postelje zjapi prazna. Jer jednom kada sam kušala gorak okus tijela, kada sam ljubila prolijevajući suze i prezirala jutarnji pogled na vlastite usne u ogledalu; dodirnula sam dno. Teško je tada vratiti se iz tmine, ući u svjetlo. Ne ide to preko noći, mimo mjesečevog pogleda. Potrebna je hrabrost i pozitivna energija koja se doslovno rasplamsala od kada sam dospjela u Tvoje naručje. Istina je da nas loši ljudi vuku na dno utiskujući nas upravo u vlažnu zemlju. Istina je da nam kvalitetni ljudi otvaraju horizonte, a ljubljeno biće ne grije nam samo postelju već i srce. Tada se još željnije privijam uz tebe, udišući zahvalnost. Nadvija se nad našu postelju i naša zajednička jutra kada imamo priliku probuditi ljubav.


Rekli su da smo gospodari svoje sreće, učili su me kako prigrliti vlastiti život, dali su mi do znanja da je bitno pokrenuti se i imati ciljeve. Pregršt informacija ljubilo je moje tijelo, a pozitivna misao otvarala mi pore. Svojevremeno dala sam se riječima ljubavi, dodirima od pamuka, emocijama od stakla. Ponudila sam se nebu. Sjećam se mnogih trenutaka koji su mi razotkrili bedra, ali i suza plave boje. Ipak, nisu mi rekli da je praznina uzajamno hladna. Da se u njenoj raskoši razmnožava tuga. Nisu me naučili kakao stavljati šminku, a da pritom ne uprljam obraze. Zapravo, život me nije vodio za ruku i nerijetko me zaobilazio. Danas znam da nije bilo tako, već sam se jednostavno bojala i bila nedovoljno odvažna. Sada kada su tvoje ruke tu, sada sam konačno ispunjena. Sada mi je koža na toplome, a srce ugrijano. O tome mi nisu pričali niti onda kada su me pljuvali, voljeli, riječima tukli. Zaista nisam znala da je i to moguće. I nebitno je, jer nekako s vremenom sve više uživam u mekoti biranih riječi, u tvojim poljupcima iznad obrve i znacima pažnje koji upravo grade našu ljubav.


Gordana Majdak

 

 

 

 

...

Posted by blueperlaa on August 20, 2015 at 2:45 AM

Snovi mogu čekati


Ne zašivam usne. Pričam, spontano ulazeći u vlastite tajne. Zapisujem riječi. Između tame i svjetla, razotkrivam nježnost razbuđenih misli. Prisutna i nadasve tjelesna, otpijam gutljaj kave. Još udobnije se smještam kako bi moje misli uživale u udobnosti inspiracije. Inspirirana sam tobom. Jutros, kao i kasno sinoć. Četvrtak je. Razmišljam jesam li jučer pisala, jesam li bila svjesna težine tvoje ruke nehajno prebačene preko moga ramena i zagrljaja, prije nego što se ugasila srijeda. Znam da dani prolaze i nekako se nemilosrdno odvajaju od života. Znam da te moram sačuvati jer ti si vrijedan toga, poput izvora. Dublje zapisujem riječi, rađajući pisma. Tvoja su; želim da to znaš.


Osjećam srce u utrobi ispunjeno krvlju i tobom. Nudim ti se kao zemlja. Strpljivo čekam tvoje razotkrivanje, putovanje dodirom mojim reljefom. Moja bedra te griju poput sunca. Tada mi razotkrivaš lice poljupcima. Želim doživljaj zapisati između zagriza finog peciva i soka od iscijeđene naranče. Biram riječi. Kako misao što bolje uokviriti njima jer upravo ta misao u sebi nosi klicu tek usađenih emocija kojih sam odnedavno postala svjesna. Postao si nedjeljivi dio moga života. Moje nasmiješeno lice.


Tražim opravdanje za sreću jer me ponekad nevjerica truje. Zar je zaista moguće da sam dobila Tebe, željnog moje ljubavi u trenucima dok me život bjesomučno raznosio, bacajući me o hridi, o tvrdo tlo? Zar zaista osjećam tvoje ruke dok odolijevam prljavim riječima i postupcima prošlosti, dok se otimam demonskim snovima, uzdasima mrvljenim u prah? I mogu li nas danas opjevati zbiljom, ljubiti mišlju i vjerom u ljubav jer nije oduvijek bilo ovako. Nisam uvijek bila smirena i radosna. Nekoć sam zazirala od tame što je puzala zidovima tišine. Znaš, pričala sam ti o tome koliko je moja bojazan bila stvarna i kako sam strepila da ću ostarjeti sama.


Danas je dan prepunjen ljubavlju, a noć će biti ispunjena tvojim rukama i mojim toplim bedrima. Prožimat će nas java. Doživjeti ćemo orgazam. Snovi će malo pričekati dok ne potrošimo uzdahe. I sutra ću se buditi tvoja i ti nećeš izaći iz mene. Sve će biti upravo onako kako priželjkujem, oživljavajući emocije. I nadalje ispisivat ću riječi puštajući svjetlost u našu sobu kroz poluotvorene kapke prozora. Odlučila sam živjeti ljubav. Zaboravila sam na čujnost zlobe, na ogrebotine i trnje. Zanemarila sam prošlost kao što se zanemaruje ocvali vrt u kojem su uvenule nekoć bodljikave ruže.


Volim te; dodajem na kraju pisma zapisujući datum; 20. kolovoza 2015, četvrtak.


Gordana Majdak

...

Posted by blueperlaa on August 19, 2015 at 1:05 AM

San udvoje


Noć me napušta. Ljetno jutro me zavodnički vabi dok još malo skupljam udove oko tvoga tijela i milujem te pogledom. Znam da se još jedan dan otima sadašnjosti, ubrzo će minuti. Moramo ustati. Svjesnost me ljubi. Ljubiš me i ti upravo u tom prvom zagrizu jutra, u okusu moje kože i sve što mi jutros treba je spoznaja da uvijek iznova otkrivam svoje postojanje u tvome dodiru. I budna sam, u snu udvoje. Zapravo od svanuća, od trenutka kada sam naučila biti sretna.


Gledam te usnama, udišem te mislima i smiješim se u zjenici tvoga oka. Znaš li što je to? To je moja tišina, moj beskraj nasamo s tobom. To sam ja, ostvarena. Zahvalna. Zatim se primičem još samo malo bliže tvome tijelu da mi put kušaš jezikom, da; tu odmah ispod pupka. I želim da mi daruješ drhtaj tijela, slatkast osjećaj nemoći, vrhunac tvoje moći jer ti mi dlanovima obuhvaćaš bedra kada poželiš i uvijek kada te u sebi trebam.


Zaista; služim se ovim riječima da bih nas dočarala. Zapisujem datum; 9.kolovoza 2015, nedjelja.


Uskoro pakiram mali kofer i napuštamo grad. I opet imamo priliku otkriti neotkriveno, doživjeti neproživljeno, biti dvadeset i četiri sata zajedno. Iako mi se ponekad čini da je premalo kako je to davno ispjevao Jurica Pađen. Znam da se sjećaš te pjesme, mladosti i vremena koje je tek valjalo ispuniti našim životima. A on je bio čudesan. Podijeljen. Stvaran. Tada nismo slutili da će nam se jednoga dana spojiti životni putovi, da ćemo vrijeme nama oblikovati i putovanja doživjeti onako kako ih doživljavaju putnici svjesni prolaznosti. Istina, život nas nikada nije čekao na nekom napuštenom peronu. O tome bih mogla jednom pisati osluškujući nas kako živimo zajedno, istovremeno nas utiskujući u riječi.


Valjalo bi riječi pomno birati, iako ti znaš da su one zapravo vrlo šutljive u odnosu na moj pogled. Na moje ruke. Ponekad se namjerno ponavljam, iz prkosa, iz potrebe i želje. Tada se vraćam tebi u tišini naše sobe. Govorim ti; volim te. Tiho, jedva čujno ali dovoljno glasno da znaš kako se od dragosti razbijam o tebe. Dijelim se na trenutke radosti, na sve one uzdahe koji cijede noć, na ljubav. Tako podijeljena iznova postajem svoja.


Svejedno je gdje se nalazimo, je li to Venecija koju sam godinama željela posjetiti ili maleno, obiteljsko imanje nedaleko od Zagreba, Stara Vodenica u zagrljaju zagorskih brežuljaka i mirisu domaće kuhinje. Zaista je svejedno divim li se spretnosti gondolijera i savršenoj ravnoteži dok gondola reže površinu uskog kanala, a u daljini čujem galebove i crkvena zvona ili te promatram u kapljici dobrog vina, ljubeći ti usne opojno. Ponavljajući ti tiho koliko te volim, u prirodi svoga bića. Zanesena, podatna i s onim izrazom lica kojim sam te zavela; iznova proživljavajući Nas dok u dodiru kože vodimo ljubav.

 

Gordana Majdak

...

Posted by blueperlaa on July 19, 2015 at 3:15 PM

Bestidna misao


Moguće nesposobna da ovladam životnim žudnjama često sam odlazila u razvrat osobne osamljenosti. Nebrojeno puno puta pokleknula sam pred uzorom moje svijesti, hraneći se sobom. Ponekad sam nadilazila otrov mojih misli, pletući trenutke i podražaje, ispreplićući tijela i događaje; otkrivajući prelijepe krajolike muškosti.


Zalazila sam u svjetove potentne ćuteći drhtaje, pazeći pritom da se ne ogriješim o vlastite egoistične porive. Iako, uglavnom, bezuspješno jer sam i nadalje dovoljno voljela sebe zadovoljavajući nagon neiživljene Žene. Moja povijest je bujala, a ljubav me negdje strpljivo čekala dok sam gradom prolazila spoznajući muške uzorke, kao vlastite interesne čulne naslade. Voljela sam i tada, mada manjim intenzitetom. Voljela sam tijelom, bestidnim priznanjem i otvorenom prisnošću. Voljela sam drugačije nego što volim danas. I bilo je nešto apsurdno u tom vremenu, u tim ogoljenim noćima, u toj neodoljivoj raskoši erotičnih obmana.


Ipak, danas se ne bih vratila. Danas znam kome pripadam, dok prevrćem nage misli u znojnoj sobi. One nadalje ostaju Tebi vjerne, iako znaš da sam voljela i prije tebe. One su u ljetnim danima potpuno gole, lijepe i zaobljene, te su jednostavno tvoje. I dok se Mjesec naginje na onu stranu noći koja nas ponekad razdvaja kada kilometri zjape između nas. I mladim jutrom dok dan tek obuva birane cipele, a podne nas vatreno dodiruje. Zapravo uvijek i zauvijek, iz prkosa i iz ljubavi. Iz slatkog osjećaja pripadnosti.


Sada zapravo više i ne moraš ništa reći. Dovoljno je da se zagledaš u moje grudi, da klizneš pogledom sve do pupka i položiš ovdje svoj dlan jer iznutra te osjećam. U meni si od prvog dana koji se zavio u studen, od prve neumorne kiše čije smo skakutanje kapi zajedno osluškivali stojeći zagrljeni uz prozor, od one noći kada si me uz vatromet uveo u ovu godinu. Od pogleda kojim daleko više pričam nego riječima, skidajući gaćice sve do gležnja, odnosno od vremena kada sam ti se podala oprana od tuđih dodira. Čista i jedino tvoja.


Sve prije tebe ostaje blijedo sjećanje na potrošeno vrijeme života kojem više ne pripadam i kojem nikada ovako nisam pripadala. Razmišljajući o tome, danas sve više spoznajem zašto sam oduvijek znala da mi je četrdeset i treća godina u koju sam zagrizla suđena i presudna, kao prijelom života. Od tada živim sebe kakvu sam oduvijek željela okusiti, spoznati, dati. Upravo u tom davanju ogleda se moje jedino lice koje imam, osmijeh kojim te darujem od ranoga jutra, od kada zijevnem snena i privijem se uz tebe. Ili dok spuštaš svoje tople dlanove na moje bokove, uzimajući me straga, dobro znajući da se u leđnom žljebiću skuplja vlažnost izazvana uzbuđenjem i dodirom koji mi pripada.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on July 1, 2015 at 1:05 AM

Starica veselog osmijeha



Biti oduševljena starinama, davno napuštenim kućama i urušenim zdanjima, malim predmetima s patinom prošlosti i svim onim detaljima koji u sebi nose duh prošlosti; za mene osobno ima poseban značaj. Naime, odavno sam naučila da dijamant ne sjaji kada je u prljavim rukama, da se naoko skupocjenim darovima ljubav ne kupuje, jednako kao što znam da su neke stvari neprocjenjive i njihovu vrijednost ne određuje pečat materijalizma, već čista i zdrava emocija, te osjećaj za lijepo iako izvana nema ulašten sjaj i slikovitu privlačnost. Iako, sve ono što na suncu sjaji ne mora nužno biti svjetlucavo i blistavo, kao što nikada neće zasjati prljav obraz dvoličnosti ili shodno tome nikada ono što je u osnovi trulo neće nas slasno nahraniti svojim okusom jer uvijek će se osjećati okus plijesi pod jezikom.


Tako sam potkraj lipnja imala priliku upoznati Njegovu gotovo napuštenu kuću smještenu u srcu skrivenog, talijanskog sela, tik uz samu crkvu čije nas je jutarnje zvono budilo svakog jutra točno u pola sedam. Bilo je to vrijeme buđenja još jednog od mojih zaljubljenih, sretnih dana u zagrljaju voljenog mi čovjeka. Muškarca mojeg doba kojem pripadam upravo sada, dok me osvajao miris potkrovlja pomiješan s mirisom prašine, lavande i osušenih borovih iglica. Budila sam se s pogledom na odškrinute, oštećene škure, znajući da se u njihovoj blizini gordo propinje marljiva, ulična lampa.


Kuća je draga starica još uvijek veselog osmijeha, toplog pogleda na moje bivstvo i dočekala me ponudivši mi dobrodošlicu, gostoprimstvo za dušu i tijelo jer čovjek je sretan tamo gdje stanuje ljubav. Tako se potkraj lipnja u tu staru i oronulu kuću napuklih zidova i klimavih stuba uselila na nekoliko dana ljubav ispričana u našim zadržanim pogledima, utonuću u san nakon šaputanja na jastuku od guščjeg perja, te se budila vesela u svim onim lijepim zamišljajima koji su nekada ovdje stanovali jer znam da smo je na trenutak podsjetili kako je to nekoć bilo dok se u njoj živjelo.


Danas ona miruje i strpljivo nadalje očekuje naš skorašnji povratak, a moje srce je ispunjeno stoljetnim izmaštanim i onim proživljenim, te ispričanim pričama, slikama koje se nadvijaju nad stari i mekan futon u suton, koje bilježe gotovo stogodišnji okviri slika koje su s vremenom izgubile boje i jedna od njih prikazuje nezaboravljene supružnike, upravo one koji su postavili kamen temeljac. Možda je njihova priča nalikovala našoj i možda smo s razlogom dospjeli zajedno ovdje, a ne u neki mondeni hotel, u neko razvikano, raskalašeno turističko odredište gdje je etiketirana svaka usluga kao precijenjena kurva i gdje se serviraju pekmezom punjene kiflice s komadićima stakla.





Gordana Majdak

 

...

Posted by blueperlaa on June 26, 2015 at 9:55 AM

Kada sam dobila Tebe



Presvukli smo živote odbacivši stare, istrošene boli i neumjesnost svih ružnih riječi koje su svojevremeno dozrijevale kao plod neuspješnosti krnje ljubavi i kada nije bilo moguće razviti zdrav i kvalitetan odnos skinuli smo kožu. Tada smo zajdno vratili lice s osmijehom i otišli u grad udomljen na moru. U maleno, pitoreskno mjesto šarenih boja, uskih ulica i simpatičnih pročelja, te gotovo skrivenih konoba s terasama primamljivih mirisa. Držali smo se za ruke, ljubili smo se u zalasku sunca, hranili smo tijela dodirom i razvijali se u našoj ljubavi. Zatim smo otkrili ulicu iznad koje su se nadvili šareni kišobrani, divlju plažu i more do gležnja, te razrušeno zdanje koje je nekoć pripadalo također zaljubljenima i navodno su i oni imali svoju životnu priču, lijepih spoznaja koliko je ljubav za smrtnika zapravo važna i kako bismo bez nje duhom bili siromašni, mišlju osiromašeni.


Tada smo se izložili suncu, gledajući se u oči. U tvom pogledu bila sam zaštićena i nastavili smo dalje putovima lavande, maslinovog ulja i dobre kapljice vina. Nastavili smo dalje odlazeći u morsku noć, u zvjezdano nebo, u jutro galebovog vriska. Ispričali su nas zajednički sati koje smo provodili i riječi koje smo s tijela skidali i tada sam te naučila iznova odijevati riječima i ljubiti rukama. Sačuvao nas je miris mora i svaka iskrica slanosti na samoj površini, zavodljiv ljetni povjetarac i svakojakost neodoljivih delicija koje smo kušali otkrivajući našu povezanost jer satima smo mogli sjediti sučelice za drvenim stolom, pod bambusovim trijemom; dodirujući se koljenima.




''Kada sam dobila Tebe ljubavi moja, moj život dobio je Nas.''


FOTO: Gordana Majdak/Umag, Poreč, Novigrad.

 


Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.