BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on March 9, 2015 at 4:25 AM

ČAJ OD MENTE


Možete me smatrati zanesenom ženom, sanjarkom, moguće i lascivnom ili pak bludnom ženom, ali priča koju ću vam ispričati o nama uistinu je odškrinula vrata zime, nakon koje je proljeće zablistalo u svom punom sjaju. Neke priče same se nameću tvrdim koricama, udobno se smještaju na prazne stranice papira i strpljivo čekaju čitatelja. Žele naposljetku živjeti, osluškujući otkucaje ljubavnog srca.


Razotkrivanjem stanovite istine, uvijek iznova On u meni pokreće erupciju emocija, jer upravo se moja istina ogleda u njegovim očima. Sve izvan toga postaje nebitno, beznačajno i nedovoljno intrigantno. Tada spoznajem svu ljepotu pokreta, baš u trenucima dok je njegov pogled zalijepljen za moja gola leđa. Njegovo prikradanje mojim bokovima straga, u zanosu sljubljenih uzdaha, dovodi me do slatkog ludila. I osjećam ga snažno, na granici silovitog proboja, u potpunom sjedinjenju ljubavnih ideala. Sve je to erotika htijenja, kušana u posebnim trenucima. I sve je to ljubav što dodirom progovara.


Te godine jesen je bila posebno lijepa i mogla bih vam satima pričati o njenim bojama i baš te godine naučila sam da se čovjek navikne na sve u životu, samo ako je dovoljno uporan, ako je dovoljno usamljen ili ako mu se pruži prilika. Smatrala sam da je moj život dobro iskorišten do tada, prelistavajući albume sa slikama, polako se vraćajući kroz sjećanje u daleku prošlost, ogolivši sadašnjost. Od svih godina koje sam nosila na svojim leđima jednu sam s lakoćom držala na dlanovima. Iako je bila hladna i bogata pahuljama snijega, iako su crveni makovi uvenuli prije vremena, a površina mora se mreškala mada nije bilo vjetra.


Nadalje, upravo te godine sljubili smo žedne usne, grijali smo se pogledima i stajali smo nagi u odsjaju dogorjele svijeće. Prisjećam se okusa crnog vina, malih zalogaja i opijenosti nama. Mogla bih vam podastrijeti gotovo idiličan prikaz ljubavnog scenarija. Upravo sam njime do iskona očarana, jer priča poput ove jednostavno mora biti voljena.


Samo godinu prije posoljen zrak dodirivao mi je obraze, dok sam se naginjala preko drvene ograde, održavajući ravnotežu. Željela sam upiti u sebe posljednje trenutke predvečerja boraveći na trijemu sama, prije nego što bih zasjela u pleteni naslonjač i posegnula za šalicom toplog čaja. Voljela sam čaj od mente. Mogla sam tako satima sjediti u lutajućim mislima priželjkujući ljubav, mogla sam iznova planinariti ili jednostavno šetati uz obalu moleći za ljubav, promatrajući otiske vlastitih stopala ostavljene u vlažnome pijesku živjela sam romantiku, ili sam pak mogla žustro zaplivati prema osamljenom otoku u potrazi za srećom.


Mogla sam i zaroniti u plave dubine, izronivši ispred samog otoka diveći se njegovom gostoprimstvu, tišini odabranog podneblja, veselim palmama. Znajući koliko je poželjno samoću ne dijeliti ni s kim, bila sam sklona promišljanju.


Naravno, bilo je poželjno tada podati se cijela u ruke ljubavi iako mi je baš, prisjećam se, početkom četrdesetih bezobrazno uzmicala. Upadala sam u kojekakve pokušaje, naposljetku skupljajući svoje oči i ruke, sastavljajući se nakon poraza. Ljubav je samo mirisala u tragovima ružmarina. Ponekad sam imala dojam da je veličanstvena ljubav isprazan mit, nešto nadnaravno i nedostižno običnim smrtnicima. Ipak, nisam odustala. Nadalje sam tragala za tim osebujnim svijetom. U Njemu sam ga pronašla. U muškarcu od soli i vjetra, plamenih dodira i neodoljivog mirisa.


Obično to tako biva kada ste rođeni vriskom. Ne predajete se olako. Na životnom putu upoznala sam upravo takva lica i djela vrijedna spomena. Apstraktno sam im zahvalna. Samo u rijetkim trenucima dozvoljavala sam da prolaze nepozvani kroz mene. Uglavnom sam im ljubila dlanove, skupljajući lijepe trenutke i divne spoznaje. Ljubav je tada mirisala na lavandu.


To ljeto otputovala sam sama u Francusku. Suputnici u autobusu promatrali su me s iznajmljenim očima, u svakom od njih rasla je drugačija priča, gola spoznaja, neukrotiva znatiželja. Opet, naoko nezainteresirani svejedno su mi kožu doticali. Naime, nekako nije bila uvriježena misao da je poželjno biti sama, da se samoći podajem svjesno, iako im nisam obznanila da je pola mene upravo bolno žudjelo za drugom polovicom sna. Ostvarenog sna, jer kao i većina žena trebala sam uz sebe muškarca.


Francuska me zavela svojim šarmom, ali samo izvan okvira razmetljivog i pomodnog tla. Veliki gradovi su me grubo otjerali, dok su pak mala, pitoreskna sela upravo magnetski privlačila sva moja osjetila. Saint Paul De Vence, bio je to gradić umjetnika, smješten iznad Nice koji je već prilikom prvih koraka putem mozaikom ukrašenih ulica, osvojio sva moja čula. Našla sam se u srcu umjetnosti. Svaka kuća bila je u posjednu ili ateljea ili neke od zanimljivih skulptura koje su bile besramno izložene znatiželji posjetitelja. Posebno su me se dojmile kuće obrasle raskošnim bršljanima, uski prolazi nadvijenih svodova, kameni most i stameni zdenac.


Prelazila sam s jednog trga na drugi i u svakom bih pronašla nešto lijepo, nešto vrijedno spomena. Divila sam se oslikanim zidovima i vrlo interesantnim pročeljima malenih zgrada, te zamamnim izlozima tipičnih provansalskih prodavaonica. Ljubav je u ovome gradu mirisala na oleandar, a ja sam putovala i prije nego što smo se upoznali.


Napustivši Francusku našla sam se u zagrljaju rodnog grada. Bilo je to potkraj jeseni kada sam zakoračila u četrdesetu. Sjedila sam satima uz prozor, zagledana u park preko puta glavne ulice, u naselju u kojem sam sahranila djetinjstvo. Godine su mi nekako bezobzirno ispod prozora prolazile, a sivilo grada gutalo je dane i mjesece, čineći ponekad od moga vremena prijevremeno staricu. Nedostajala mi je ljubav. Ljubav u riječima i djelima, mog voljenog čovjeka. Sve dok ga nisam upoznala naslonjenog na moje tople butine, prislonjenog uz moje osjetljive grudi, ljubeći ga žedno, podložna orgazmu.


Ubrzo smo ušli u naše prve zajedničke fotografije, gdje smo ostali cijeli niz godina, uokvireni emocijama. Danas dok rasplićem zlatne niti duge kose, još uvijek ga gledam istim onim zaljubljenim očima i znam da je upravo On ljubav mog života. Ali, kako je sve počelo? Kako me baš to nadolazeće proljeće u njegov život donijelo i kada smo odlučili živjeti zajedno? Možda ću vam ispričati nakon što popijem svoj čaj od mente…


 

*

Silence/Gordana Majdak
Copyright ©2015



...

Posted by blueperlaa on June 20, 2013 at 1:05 AM

MONOLOG POSRNULE

 

         Dan kada sam odlučila pobjeći strpljivo me čekao na uglu, kao kurva. Negdje duboko u sebi vjerovala sam da ću postići dobru cijenu za svoju slobodu, za ono što mi već dugo treba, a prokleto se pričinja nedostižnim; za ljubav. Odem li podalje od ove tihe sobe, izujem li dobro poznate i već dugo iznošene cipele, možda otkrijem i neku novu sebe. Bio je to dovoljan razlog za moj bijeg. Ubrzo sam postala svjesna kako se u trenu napušta jedan život, kako se okreću leđa ognjištu s tek nekoliko bezvrijednih novčanica u džepu i krenula sam ususret onoj novoj sebi. Ne maštaju li upravo o tome mnogi, samo su zdrobljenih muda ili u slučaju Žene nedovoljno odvažne da presvuku svoju kožu?


Danas zapravo i nisu bitni sitni ili snažni pokretači jer vrijeme koje je potrošeno nikako se ne može vratiti i kada sam pozdravila taj dan što me čekao na uglu, znala sam da nema povratka. Nikada se više neću vratiti ovdje nevoljena, nikada više neću raširiti prepone, a da nisam u Njegovom srcu opipljiva. Nasmijala sam se svom naivnom izrazu lica u iskrivljenom ogledalu, popravila suknju na bokovima i poželjela od života zaista naplatiti poštenu cijenu za ono što mi je oduzeo. Za sve prolaske kroz mene, a da me nije istinski upoznao dok kročila sam mnogobrojnim zapuštenim ulicama s povezom preko očiju. Opsovala sam: 'U vražju mater!' podigla kosu s ramena i usne obojila žarko crveno.


Znala sam da od ovog trenutka život sa mnom više ne može igrati prljavo, jeftino, prodati me za mrvu lažne ljubavi jer ja nisam na dnu. To nikako. Tamo ću dospjeti tek ako ovo putovanje ne uspije, ako ne uspijem premostiti neke jebene ponore i ne odgurnem u budućnosti od sebe pridošlice što se lijepe kao pijavice za moje toplo meso. Laž je da također tragaju za komadom sreće, a neki od njih odavno se više ne nude jer u ljubav ne vjeruju. Dosljedna sebi i svom nagonu uzdignutom na tron, izašla sam iz drvene kolibe i usmjerila korake putem nevidljive pustolovine; ona je svejedno na dohvat ruke.


Znala sam tada, kao što znam i sada da se sve svodi na mnogobrojne pokušaje, na skidanje krinke, a tu se ponekad nađe na stolu i servirana muškost, iako sam sebi obećala da je to posljednji put! Bila sam gladna tog poslijepodneva i uzela sam ga, kao što je i on bezbroj puta posegnuo za mnom, a onda smo se rastali kao psi. Svatko od nas razdvojio se u svom očaju jer što nam u konačnici ostaje no postelja očaja iz koje se iskradamo kao i ja sada. Prljavi. Smrdljivi. Neki od nas tada postaju knjiški moljci, neki avanturisti koji se grčevito drže manifestacije metafora, a ja sam na tom putovanju poželjela započeti s pisanjem još jednog nikad dovršenog romana.

 

Davno me onaj koji me u diskreciji probijao straga, uvjerio da sam potencijal pa sam moral, uskogrudnost i usiljenost prepustila boljim glumicama od mene. Danas baš svaka iole maštovita Žena može se latiti pera, razlike nema - zar ne? Na kraju ionako sve bježimo od sebe i od Njega. Ikone našeg nadahnuća, muškarca kojeg sam svojevremeno do kostiju voljela i već sada donosim odluku kako se neće u mom romanu naći u niti jednom prizoru zbog kojeg pucam na pola ili opet lažem to naivno lice što me krupnim, smeđim očima iz ogledala promatra?


Jasno je kako sam se izbjeglištvu odala i iz nedovoljne hrabrosti da se suočim s patološkom istinom kako me On nikada nije trebao i kako sam jednostavno bila prolazna, a ja sam kao i većina Žena maštala o neprolaznoj ljubavi kojom me silovito puni. Tako počinje moj roman, naravno nikome na ovom svijetu nije potreban, no ne marim jer ja sam potencijal i maksimalno ću iskoristiti ovo putovanje i prokurvati se kroz pisanu riječ, u bescjenje. Trenutni čitatelji me pitaju čemu toliko lascivnih riječi i zašto umišljam da manipuliram njima, a ne svojim pogledom, lijepim rukama i tankim strukom? – a upravo to mi zamjeraju licemjeri i nasmiješila sam se umočivši pero u krv: 'Zato što rijetko tko danas piše sebe, posebno kada cuclaju slatkorječivost.'


Svi se igraju slagalicom riječi i umišljaju kako je ovo savršen bijeg. E, pa nije. Ovdje počinje jedna nesvakidašnja priča. Sudbina Žene koja je od rođenja bila odbačena, bezosjećajno uzeta i na odlagalištu smeća ostavljena. Onda laž sustiže laž, pa se istina skida gola, a ja stojim u sebi i promatram se zbunjeno jer znam kako sam nesavršena, a od mene baš svaki probisvijet očekuje više iako ne nudi baš ništa zauzvrat. Naprotiv, muškost mu je mlohava, a srce šuplje kao što su neke Žene što se uzdižu prćasto iznad mene prazne, iako pune sebe. Sada po meni čeprkaju vrane, vole me lešinari i sa mnom vode ljubav kojoti, a ljubav se događa s one strane romana, izvan korica. Da, upravo tamo sam otišla.


Naučila sam na svojoj koži, između mokrih bedara, u srcu kojeg sam doma ostavila prije odlaska, kako još jedna priča završava i prije no što je uistinu počela. Ipak, prije no što ispljunem na kraju rečenice točku, pitam se zašto tako dosljedno posjećuješ moja slova, zar ne uviđaš koliko sam Posrnula?!


 ***


             Možda se nastavak ovog monologa pričinja nesuvislim i možda je potpuno nepotrebno da skidam prljave gaćice i iznosim ih na drveni trijem, no moram nastaviti putovanje jer odvažno sam zalupila vratima urušenog doma i nedavno krenula na put. Tada je sve počelo. Rekla sam i tko me očekuje i kako ima svoju cijenu, baš kao što ju imam i ja, jer ovaj roman ću naplatiti svima, pa i nepostojećim čitateljima. Nebitno. Život me vabi s one strane korica i smjestila sam se u prljav kupe vlaka koji se bezobrazno sporo vukao tračnicama, suviše sporo odvodio me od svakodnevice.


Naime, nisam se zadovoljila uglom i iskusnom kurvom, maštala sam o bijegu u još neotkrivenu unutrašnjost zapuštenog dijela zemljinog srca. Iako ovdje žive ljudi, iako ovdje postoje tragovi civilizacije i nedvojbeno su svi samo čekali mene? I moju inspiraciju, naoštreno pero i plavu tintu. Vrlo brzo sam se udomaćila. Naime nije mi problem pustiti korijenje jer volim zemlju, plodno tlo, a volim i jedan Mjesec. Jesam li ono rekla da mu neću dati priliku da se uvuče među ove redove? Ipak, onaj romantični dio mene upravo se prisjeća našeg prvog poljupca. Zašto ga tako strasno pamtim i nakon nekoliko godina otkako je skliznuo s mojih usana?


Zbog čega je bio toliko upečatljiv? Nezaboravan, a zapravo bila je riječ o želji za pretakanjem slina, blesavom igrom dvaju jezika i uzdisanjem uslijed poljupca zbog kojeg se ipak drsko rodila želja da preraste u sve ono u što je i prerastao u godinama što slijede i koje su me na kraju i prognale u izbjeglištvo jer ma koliko da se otimam, volim ga i danas. No, obećala sam sebi i ovom jebenom peru da ga neću ovdje smjestiti i muškost mu oblizati. Neću, i točka.

 

      Svježe je jutro. U daljini se trenutno čuje lavež pasa i pitam se laje li zbog činjenice što je ovdje strankinja dovukla svoje korake i tijelo ili zbog kokoši u dvorištu? Gola bedra premještam u sjedeći položaj i podsjećam se kako sam trenutno probuđena na selu. Eh, da, valjalo bi spomenuti gdje me onaj vlak odvezao jer roman mora imati mjesto i vrijeme radnje, tako su nas učili u školi, tako me podučio i moj profesor s kreativne radionice pisanja. S ugla koji me neodoljivo mamio da se pridružim kurvi, da naplatim sve svoje dugove dobrovoljno rastvorivši prepone pred silovitim životom, skrenula sam s puta. Jebi ga. Zov prirode bio je snažan, kao što je i zov one moje Ženke u meni snažan i bezbroj puta me natjerao da sam Posrnula, no i to je jedan obraz života.


Ipak, nije vrijeme da me Ti, kao čitatelj već upoznaš. Imam tisuću krinki prije no što se ovdje skinem gola, koje ti moram ponuditi jer tako se dolikuje, a sada se koncentriram na mjesto i vrijeme radnje i ulomak u kojem otkrivam svoj savršen bijeg. Ovdje je vrijeme stalo. Tipična, očaravajuća sredina gdje su satovi zaboravljeni i vrijeme se mjeri jedino otkucajima srca. Pas i dalje neumorno laje pa pretpostavljam kako pijetao trči za kokošima, a sunce me sramežljivo pozdravlja i tek sada postajem svjesna koliko sam odbjegla. Koliko sam zapravo daleko od sebe.

 

Kuham prvu jutarnju kavu u istoj onoj porculanskoj šalici što sam ju u nekim od svojih lirskih djela već spominjala i obraćam se rosnoj travi: 'Ovdje ću uistinu započeti pisati svoj nikad dovršen roman, jer kome je zaista potrebna još jedna razgolićena unutrašnjost Žene i pun kofer njenih napuklih emocija, nestvarne želje da se podalje od svih sastavlja, a ne odustaje od ljubavi?' Gorka mi je ova kava pa sam dodala još jednu do vrha punu žlicu šećera i oblizala usne s tragovima Njegovog poljupca. Voljela sam naša jutra, njegovo meso u mojim ustima i razliven orgazam. Ovu zadnju rečenicu upravo sam obrisala i neće se naći u mom romanu. Ne dozvoljavam! Iako sam istinski uživala u njegovom orgazmu.


Iz jutarnjeg sanjarenja prenuo me zvuk traktora i pogledom sam ispratila par vrijednih ženskih ruku kako čvrsto drže ogroman volan, znajući da će od jutra do mraka raditi u polju, a ja ću biti u pokušaju tako bezvrijednog nizanja riječi pijući sad previše zaslađenu kavu. Ta Žena doprinijet će krvavim radom svojoj obitelji, a što ću ja učiniti u ovoj prelijepoj divljini? Pisati. Pisati. I pisati. I usput patetično cviljeti jer sam zajebala, jer je On zajebao i jer nas je život baš razorno uništio. Naime, na početku romana poželjela sam vjerovati kako ne može uistinu biti sretan bez mene. Bez Žene koja ga je do kostiju voljela. Bude li se na ovom mom putovanju uistinu ispostavilo da sam bila prolazna i da je naslov mene osobno dostojan, iako još uvijek nisam odlučila ostaje li naslov uz koji sam započela, zapalit ću roman na kraju sela i plesat ću gola pod zvijezdama!


Nisam ovdje da bih cviljela, već da bih ponajprije svoje oči otvorila i otkrila koliko različitih mogućnosti zapravo nudi život. Lijepo je putovati, izvan korica.


***


 

        Kada sam već kod tih mogućnosti s kojima su srasli i pravo na izbor, prije no što sam pripremila palentu s prepečenim špekom, pomislila sam na pregršt raznobojnih izbora i momentalno ih svela na crno – bijeli svijet. Ne znam tko tu koga zavarava, tko tu koga jebe jer jedini glib u koji sam upala bio je s pravom na izbor, a prokleto srce me vuklo na samo dno. Tada mi se život obratio, zavodnički se smješkao da bi mi ga onda pošteno metnuo. Iako me boljelo, očito je kako sam uživala i iz gliba nisam godinama izlazila. Eh, to je ona strana mene koja mazohistički uživa kada je Posrnula.


Što bih u onom ogledalu priznala da sam sama kriva, kad volim biti patnica ljubavi jer se cijeli svijet okreće oko toga jesam li uistinu voljena ili me On brutalno siluje i ne osjeća ništa. Mislim na život, podrazumijeva se, jer onaj drugi On ipak me svojevremeno osjećao kao i svi moji muškarci. Početak romana nema ništa s tim. To je ogoljena istina. Svaki je u mene usadio ljubav i tu nema pogovora ili sam ju ja spretno iscijedila iz njih. Svejedno sam poslije nekih dodira satima tijelo umakala u toploj vodi i u istu pljuvala. Prezirala sam vlastiti znoj, uzdahe bačene u zid, njegov orgazam i moj nesuđeni koji ipak nisam doživjela, a bila sam uvjerena kako se nalazim na samome početku odnosa koji ima perspektivu.


Tako su me sustizale godine i tako sam se profinjeno kurvala za šaku dodira od značaja. To čine mnoge spisateljice i pisci, samo ne priznaju i ja sam upravo predvodnica ništavila? Naime sve ovo je čitatelju moj samo manipulacija riječima i ja zapravo imam neke druge ciljeve. Prljave, skrivene namjere. Stoga čitatelju moj, budi spreman na obmanu. Nevjerojatno je kako se ne mogu oteti toj toliko voljenoj lirskoj prozi. Sada bih se mogla pohvaliti kako sam već neke svoje ispisane misli ukoričila i kako su isti oni licemjeri koji su me u nebo uzdizali na kraju po mojim slovima pišali. Usput su mislili da pišu kritike o meni, priče i pjesme o mojoj Ženi, da mi oduzimaju dostojanstvo i grubo me pokoravaju svojoj nadmoći. Seronje. Ovo bi valjalo obrisati, al neka i to je jedan obraz dobro uvježbane glumice.

 

Ponekad su međuljudski odnosi fascinantni, to odmjeravanje snage, istraživanje muškosti i dubine vlažnog ženstva. Zauzela sam na drvenom trijemu dobar položaj, stavila tanjur ispred sebe i doručkujem, a moje gaćice vijore na laganome vjetru. Filozofija je mudro odabran smjer kojim kroče oni iznad mene, a ja ću se i danas baciti u još jednu kantu za smeće u sebi i tragati za emocijama koje su ovdje odbačene i leže podno moga želuca stisnutog u grču. Zapravo sam već neko vrijeme gladna. Zadnji put kada sam bila do grla nekim ispunjena bio je to muškarac kojeg sam do kostiju voljela i znala sam da me nosi u njima, iako je hinio svoje istinske osjećaje i pobjegao je kao pas od mene. Ili ipak nije bilo tako i ja sam ga bezobzirno odgurnula jer sam ga željela voljeti, a nisam znala kako te ovdje podliježem kritici čitatelja.


Sada ovaj monolog polako poprima konture dnevnika i odjednom se osjećam kao djevojčica, uzimam papire u ruku i prošetat ću do obližnjeg bunara ili do potoka. Bude li mi mozak ugrijalo prejako sunce, možda ništa od nastavka romana. Možda potopim ova slova i zauvijek u sebi zatomim vrisak Žene. Taj vječni sukob s mojim unutarnjim i izvantjelesnim ja, s činjenicom kako sam ovdje došla s ciljem i laž je da bezglavo lutam. Tu sam i zbog snova, onih budnih i napola proživljenih.


Kako sam se približavala seoskom potoku što je više nalik kanalu, tako sam se približavala fascinantnom mostu sastavljenom od željezničkih šina i natrulih širokih dasaka. Na daljinu ne vidim dobro i pričinilo mi se da s druge strane mosta netko sjedi, obješenih nogu prema potoku ili kanalu, svejedno, i u rukama drži papir i olovku. Pjesnik? Kakav bi to bio roman kada u njega ne bih ubacila još jednog muškarca jer se moj malen svijet ipak izgleda okreće oko njih, no na moje veliko razočaranje s druge strane nalazio se panj.


 ***


      Ubrzo sam postala svjesna kako sam zakoračila na tuđi posjed. Promatrala sam obližnju drvenu kuću čija je konstrukcija specifična za ovaj kraj. Ah, da, ipak sam zaboravila spomenuti mjesto radnje; nalazim se između Popovače i Kutine, u Moslavini. Vrijeme radnje nagriza kraj lipnja. Prelijepo seosko imanje me uzelo pod svoje okrilje.Voli me.


Prozori i vrata bili su zatvoreni, drveni trijem djelovao je napušteno, a cvijeće koje je visjelo u velikim teglama s balkona, obješeno na kuku, izgledalo je poprilično žedno. Zaustavila sam se uz panj i još uvijek pogledom znatiželjno istraživala posjed, slažući istovremeno u glavi popriličan broj pitanja o mogućim vlasnicima i njihovim sudbinama. Primijetila sam stoljetni orah čija je kora izgledala nezdravo, a grane su bile doslovno obješene do zemlje zbog težine mnogobrojnog ploda. U jednom trenutku grana je pukla i njen odlomljen komad našao se na zemlji, a ja sam prestrašeno gledala jer tako nešto nisam očekivala i ustuknula sam korak unazad kada sam osjetila da netko iza mene stoji.


Okrenula sam se i ugledala sam ženu. Stajala je nepomično, ne pokazujući ikakve znakove niti uzbuđenosti, niti iznenađenja. Samo je šutjela i promatrala me. Snažan osjećaj nelagode preplavio me od bosih stopala smještenih u japanke do golih ramena. Učinila sam iskorak u desnu stranu u namjeri da ju zaobiđem, no ona je učinila isto. Njene oči bile su usmjerene na moje lice, njen pogled ulazio je u moje oči i smještao se na usne; kao da mi se zalijepila za lice. Učinila sam iskorak lijevo, no i ovaj put ponovila je radnju i sada je već u meni probudila prkos i jasno negodovanje izašlo mi je na usta.

 

'Oprostite, prošla bih ako je moguće i usput se ispričavam ako sam narušila svojim dolaskom Vašu privatnost.' Još malo me šutke promatrala, a onda je izustila: 'Ne, dođite, želim Vam nešto pokazati.' Dohvatila me za ruku i povukla prema drvenoj ogradi. Otvorila je vrata uz neugodno cviljenje i poticala me da ju pratim. Ruka joj je bila topla i nježna. Duga plava kosa dosezala joj je gotovo do struka i haljina koju je nosila isticala je njen struk. Pogledom prema dolje, ustanovila sam da je bosa. Željela sam nešto pitati, reći, izustiti bilo što, no činilo se glupim. Ako sam već dozvolila da me uhvati za dlan i gotovo poslušno krenula za njom, red je da se suzdržim dok mi žena ne pokaže što je naumila. Zaustavila se ispred ulaznih vrata od teškog, masivnog drveta i željezne ručke koju je dohvatila korozija. Jednostavno je vrata otvorila s nevjerojatnom lakoćom i uvukla me u unutrašnjost nekog izgubljenog vremena.

 

Našla sam se u prostoru glinenog poda u kombinaciji s izmrvljenom zemljom. Zidovi su bili od drveta koje je poprimilo opasan stadij raspadanja ili je barem tako izgledalo jer se na njemu nakupio nekakav lišaj pa je na nekim dijelovima drvo prelazilo iz sive, do tamno zelene u crnu boju. Pomislila sam da je kuća svojevremeno izgorjela i to su sada njeni spašeni zidovi, no brzo sam misao odagnala kada sam ugledala drvenu škrinju, ormar s napuklim staklom i debelim, izrezbarenim nožicama, nekoliko polica na kojima su stajale knjige i par okvira sa slikama, veliki stol na tri noge dok je četvrta bila odbačena. Okrenuvši se ugledala sam ležaj nalik otomanu prekriven s nekoliko jastuka i željezni lavor ispred njega. I opet sam poželjela nešto pitati, no žena me oslobodila dodira, okrenula se preko ramena i tiho izustila: 'Slobodno istražite, ovo je Vaš budući dom', te je krenula u drugu prostoriju kroz vrata čije je jedno krilo bilo odlomljeno i bilo je jasno kako ju više nikada neću vidjeti. Povukla se kao sjena zamračenog uma i moja vlastita samovolja, golišava znatiželja dovela me na ovo imanje.


***


           Sada je već očito kako se ne izdvajam iz mase posrnulih pisaca i nisam pošteno zakoračila na ovo tlo već kujem planove o drskom bijegu iz svakodnevice i izgradnji novog doma. Kuća je u toliko lošem stanju, no ova kuća je i potencijal. Ona zasigurno ima prošlost koja pamti mnoge generacije, no sigurna sam da u njoj nikada nije obitavala žena slična meni. Bila bih u stanju od nje napraviti zaista savršen kutak u koji sam doslovno pobjegla s gradskih kolnika, od prljavih haustora i stotine pari očiju, podmuklih glasova, otrovnih jezika. Samoća; prva riječ koja me zavodi nakon doručka i neočekivanog otkrića.


Ipak, ponekad sam osamljena i kada sam u centru pažnje, kada mi se udvaraju namirisani muškarci i prilaze mi žene koje vole moja slova. Usamljena sam i kada masturbiram, gotovo jednako kao i kada me uzima muškarac s kojim ostvarujem avanturu o kojoj maštaju mnoge udane žene. Samoća je jedno posebno stanje ponajprije moga duha, a tek onda okruženja. Zapravo volim biti istinski sama i sada dok sam promatrala ovu kuću čiji su me zidovi pozivali na ostanak, shvatila sam da možda po prvi put u životu ovdje ipak ne bih bila potpuno sama. Nepobitna je činjenica da pišem, a pisanje gradi svjetove, otkriva neotkrivene avanture, isprepliće muškarca i ženu, kreira najljepšu ljubavnu priču ili toliko željenu strast i divlji seks do iznemoglosti.


U mislima sam već smjestila masivan stol i udobnu stolicu u jedan kut prostorije, prelazila sam bosa po drvenom podu osluškujući kako škripi, a na malenom prozoru obljubljenom kariranim zastorom bila je smještena petrolejska lampa. Zauzela sam položaj i otpočela sam s radom na svom nikad dovršenom romanu, no misli mi zaokuplja toliko voljena lirika smještena u komad proze; ostavljam trag primijetivši neke samo meni značajne detalje.

 

Nevoljko sam napustila imanje, no jasno je kako ću se vratiti. Upravo tako vraćam se i sebi, svojim životnim borbama, nasmijanim lažima, toplim dlanovima, zaogrnuta mišlju o neprolaznoj ljubavi. Dodirujem Njegova ramena i šapućem mu uz uho kako sam sretna. Ponovno prolazim pored seoskog potoka i primjećujem biljke, nekoliko razbacanih panjeva, vlati trave koju povija voda i skupljam prašinu s prilaznog puta po nožnim prstima. Sada je sunce visoko i daleko je još trenutak kada  iščekujem pojavu mog Mjeseca, na noćnom nebu kojem se podajem sanjareći o životu koji trebam. Kojem svjesno ili nesvjesno uzmičem.


***

 

         No, zašto uzmicati uspomenama? Nepobitna je činjenica da sam voljela i osjetila svu raskoš kojom nas obasipa proživljena ljubav i zapravo bih bila uistinu uskraćena da nisam prošla kroz sito. Nakon što se zemlja opustoši, uvijek postoji mogućnost da iznova bude plodna, da ju se obrađuje. Tako i sama ponekad lutam u mislima i težim k tome da ne budem samo zalijevana strašću prolaznika jer ipak se neki moji dani svode na to i dopuštam krivim ljudima da mi se love za rebra, da prošeću odajama moga ženstva jer s druge strane onog famoznog novčića istine; ne želim se smežurati, a da ne proživim sebe. Na sve moguće i nemoguće načine.


Nedavno sam prošla kroz sam mozak još neotkrivene grubosti i naravno da nisam požalila što sam bila ovdje, tu na samome dnu bezosjećajnog odnosa koji mi nije pružio ništa više do znoja pokupljenog usnama i prolivenu noć po mojim grudima. Život ponekad slaže zgodne kreacije od mozaika sastavljenih trenutaka i opet osjećam kako mi lirika pulsira u prstima, a zapravo se ne mogu neki događaji lirski obojiti. Što sam očekivala? Da će me osjetiti, prodrijeti u srž sadržaja mojih kostiju i staviti moje srce u svoja gladna usta? Utopija.


Gruba je realnost kako sam s godinama i sama postala samoživa. Ne dozvoljavam da se prijeđe granica i da se poruše barijere oko moga srca, upravo iz straha da ću se naći na onoj stazi kada sam prstima doticala i sam Mjesec jer još jedno razočaranje moja kičma ne bi podnijela. No, kada se podižu zidovi tišine i kada sam uistinu poželjela odjenuti opravu knjiške osobe i zakoračiti u svijet gdje caruje fantazija koju spretno ispreplićem s osjećajem proživljene stvarnosti, a da se više ne vežem za nekoga, da mu nisam uvijek na raspolaganju i dostupna? Kada je moj mozak pretrpio udarac zbog kojeg se teško vratiti na taj put pa svjesno odabirem muškarce koji su potrošni i ne bježim s njima ovdje, u ovo prelijepo utočište.


Nebitno, dijelovi života ionako stoje na onome uglu i susreću strance koji su spremni platiti da bi bili samo ijednu noć Ženi među nogama. Bilježnica i moje pero, naučili su me da ne osuđujem i ponekad obuvam cipele koje nisu moje. Ponekad zaista prolazim kroz život tuđom kožom zaogrnuta i samo slijepac ne vidi koliko se mogu poistovjetiti s tuđim sudbinama.


Vratila sam se na drveni trijem, smjestila tijelo u ležaljku i podigla haljinu sve do gaćica otkrivši tako gole prepone dodiru sunca. U rukama mi se našla posuđena knjiga čiji segmenti toliko neodoljivo podsjećaju na priču koju pričam jer sam nerijetko zaustavljena ispred vlastitog ogledala svjesna kako se prodajem za emocije, za ono malo istinske pažnje i tragam već godinama za osjećajem pripadnosti. Na tom putu upoznajem rastavljene Žene sličnih sudbina i uviđam kako nisam usamljena. Mnoge su ispunjene pričom o trenucima u kojima su podvrgnute želji alfa mužjaka koji se iskrada iz postelje u kojoj sniva neželjena Žena i traže avanturu. U život im se nerijetko uvlače mlađi muškarci koji tragaju za božanskim iskustvom koje nosi u sebi Žena oslobođena lažnoga srama i koja za njima poseže uvijek s ciljem da ih iscijedi do iznemoglosti kako bi sama sebi dokazala da ima moć. Tu su i oni koji su nerijetko posrnuli kao i one same i nude površnost. Tu negdje sam i ja.

 

Skinula sam haljinu i ostala u donjem rublju fine čipke, no samo u mašti jer ma koliko da sada želim zavesti samoću i ovo prelijepo stablo oraha, sunce ne dotiče nježno moju kožu i na trenutak sklapam oči. Volim Njegov miris. Miris kože i svježeg znoja koji luči u trenucima kada je uzbuđen. Puštam u sebe tu supstancu koja me zapravo razdražuje. Poželjela sam da se nadvije nad mene u ovom položaju i da je jednostavno tu, da mi nogama razmiče prepone i šapuće; želim te.


Ostala sam u ovom položaju dobar dio prijepodneva i dozvolila sam si luksuz razvratničkih maštarija koje nerijetko završavaju mojom željom da si priuštim orgazam. Ponekad nakon tog čina plačem. Ispirem svoje vlastite dodire pod kapima tople vode i tuširam se u suzama. Bolno i patetično. Nedostaje mi. Dok frotirom sušim kožu; psujem ga. Psujem svijest kako smo nas uništili, zatim nas pišem kao sada. Redam riječi koje mi ga vraćaju. U zagrljaj, na usne, u mene prije no što se toliko opustim i ukližem u san. I tako je svaki put. Neovisno gdje se nalazim, koga trenutno ljubim, koga gubim, On je uvijek tu negdje između redova i podsjeća me koliko sam živa.

 

*

Silence

Copyright ©2013

 


...

Posted by blueperlaa on June 16, 2013 at 12:55 PM

Stvorivši kreaciju uzaludnosti


 

Upravo stojim u prednjem dijelu priče koja se sama piše i promatram ispružen, ulašten mramor emocija što se proteže dugim, beskrajno dugim hodnikom neostvarenog sna. Neke od snova voljela bih pokloniti gladnima, a neke bih skupocjeno prodala za šaku krupne soli jer sita sam bljutavog okusa budnosti. Ove bezobzirne jave što me prati. Prezasićena prolivenim sokovima, uprljanih usana na kojima vječno sjede riječi poetično - slatkog okusa. Treba mi nešto potpuno drugačije od sna. Ipak i ovu noć sam sanjala da me trebaš. U predvorju jave, na samom početku intrigantne priče, no i dalje ovdje stojim sama. Začudno, jer uvijek očekujem više od priče lomnog struka. Ogledam se u mnogobrojnim izlozima osjećaja, oštećenog stakla. Tražim lice koje nemam. Oči koje trebam s pogledom kojim te skidam i ljutim se pri pomisli na tvoju strast. Izdajem se vlažno. Iznova i iznova dok se ne umorim od sjećanja.


Ova priča je prepuna pukotina, izbrazdanih trenutaka i udubljena uslijed udaraca lažnog pečata vječnosti. Pitam ostavljenu sebe; zašto sam tako duboko lirikom ispunjena i nemam sposobnost u svega nekoliko jasnih rečenica priznati naš kraj? - no mramor i dalje smrtno šuti. Priču smo imali i priču smo nespretno slomili. Nedovršenu smo ju zašili, stvorivši kreaciju uzaludnosti. Danas sanjam prazno. Budim se na pola očekivanja i brišem sve tvoje ispisane riječi što su pristigle u prošlosti do moga uma. Skrivam drage predmete, male darove primljene iz tvoje ruke. Previše me podsjećaju na osjećaj ugrijanosti oko drhtavog srca. Na činjenicu kako sam se veselila iz prepona sve do grudnoga koša, slušajući odzvanjanje zahvalnosti u meni. Samo kratko bila sam voljena tvojom pažnjom.


Očigledno je prisutna java, a ostatak snova se razbježao gradom kojeg svaku večer napuštam. Uvijek negdje odlazim da bih imala razloge da ti se vraćam. Naravno, to činim slažući rečenice koje vrište. Mole i šapuću, tiho. Oduvijek negdje lutam sa srcem u unutarnjem džepu kaputa i bezbroj osjećajnih priča u prstima, dobro skrivenih pod mojim noktima. Zatim sjedim pronađena na obzoru nage istine, na rubu prazne postelje i želim se odreći sputanih koraka, pa maštam kako ću jednoga dana bosa gaziti ružine latice rasipane po sobi u kojoj zajedno trošimo kisik. Smijem se bunilu, slatkom ludilu, obuzeta golim iščekivanjem. Soba je i dalje sama, a ja u sebi skrivam naše zidove. Prevrćem se u smijehu i suzama. Grčim mišiće i ne mogu utonuti u novi san. Neki snovi me se odriču. Ne trebam im. Nikada me nisu niti željeli, samo su imali potrebu razoriti mi javu.


Zašto ne mogu priznati naš savršen slom, sahraniti ova slova prije no što ih zaneseno oblikujem novom pričom; pa kopam po rečenicama ne bih li možda ipak negdje iskopala nas? Pronašla nas zajedno u istome blatu života, na istoj vlažnoj zemlji što nas ionako čeka otvorenih usta, rame uz rame ili pod ovim starcem od Mjeseca; iako sam svojevremeno spoznala kako je Mjesec izdajnička Žena smještena u puteno tijelo, presvučeno blijedom kožom. Nabijena energijom koja se u bescjenje kurva. Upravo ta Žena bezbroj puta me porazila u priči vlastitog bivstva i pljunula je na moje porođene riječi. Neka djela nisu nikada prohodala i šutnjom sam te ljubila. Dala sam tišini veliku prednost, misleći kako će jednom ipak progovoriti više i značajnije od priče koja se prokleto sama piše.


Izdala sam svoje srce, nedvojbeno u kombinaciji s riječima, nedovoljno jaka da se oduprem sadržaju što me proganja i opet ti se tako glupo nadam poslije zadnje točke. Nedosljedna sebi. Tražim te pogledom iza nakošenih slova, ispod smiješno raspoređenih interpunkcija, na kraju nedovršenih misli. Klečim na mramornim pločama s početka moje priče jer očito je kako mazohistički uživam spuštati se na koljena i dlanovima uzalud grijem emocije. Dodirujem svaki milimetar puteva kojima se želim kretati izvan sanja. Privodim kraju lirski doživljaj napuklih misli, iznova se ogledam u praznom ogledalu stvaralaštva i zastrašujuće orgijam s beznačajnim umotvorinama. Separiranim ih u odlomke pripadajuće samoće, razdjeljujem trenutke, odričem se naslova. Zatim ljutito zatvaram priču i palim napola dogorjelu svijeću. Sjedim na balkonu i udišem ostatak dana. Čekam večer mirisa toplog poljupca, prokleto nezaboravnog sjećanja.


Trpim bol. Teško podnosim sebe. Usamljenu.

 

*

Silence

Copyright ©2013

 



Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.