BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on March 12, 2015 at 2:30 AM

ISPOD POVRŠINE


Možemo proputovati najromantičnija mjesta, ali svako putovanje je tek loša slika stvarnosti što nas okružuje ako nismo ponajprije proputovali sebe, zavirivši u sve one skrivene kutke i zakutke što posjedujemo izvan ogledala i izloga vanjštine. Upravo njima se s lakoćom prilagođavamo i ostavljamo obrise nasmijanih lutaka, ukočenih zglobova i neprirodnog tena, dok nam svilena kosa prekriva suviše opterećena ramena. Možemo se kretati snovima jednako kao i zbiljom, ali tek onda kada skupimo hrabrost i razbijemo ogledala. Moguće je otkriti i više od sanja ako izujemo ulaštene cipele, oslobodimo ramena staroga kaputa i pogledom razmaknemo oblake. I možemo se vratiti svom iskonu ljubeći vlastite žuljeve, te pronaći radost u znoju i sitnim posjekotinama svijesti jer život se ipak ne događa nekome drugome - već Nama.


Ne dozvoliti prolaznosti krađu sjećanja, ne omogućiti joj kretanje unutar neostvarenih sanja i sačuvati prisebnost trenutka jer toliko toga stane u svega nekoliko sati sadašnjosti što se ne može riječima sabiti u sadržaj, što ostaje zabilježeno tek okom promatrača, ispod i iznad površine života.



RK ''RONITI SE MORA'' – moja priča počinje uz poticaj dragih ljudi koji se već neko vrijeme 'polako utapaju u užicima koje pružaju podmorje, rijeke i jezera.' Ronjenje je interesantna kombinacija fizičkih teškoća i savladavanje prepreka što je solidan izazov. Ronjenje je povezano s našom tišinom, to je susret sa samim sobom, a za mene osobno ispunjenje na jedan poseban način kao i pisanje.


Otkrivanje mogućnosti, doziranog adrenalina, novog podvodnog svijeta, trodimenzionalnog kretanja i bestežinskog stanja. Nakon zarona osjećamo zahvalnost prema sebi, svome tijelu i njegovim mogućnostima. Velika je to odgovornost prema sebi i drugima. Treba ojačati vlastitu volju i super je otkriti nešto novo i tvrdoglavo ustrajati u tome jer ljudi se s godinama sve teže hvataju u koštac sa stvarima koje moraju učiti i biti u poziciji apsolutnih početnika.


Nova iskustva donose nova uzbuđenja samo je potrebno u početku ustrajati i uložiti malo više energije da bi se s vremenom moglo istinski uživati, a ronjenje pruža i više od toga, pod uvjetom da se pridržavate pravila koja su vrlo jednostavna i ima ih svega nekoliko kako bi ronjenje bilo sigurno.


Susret je to s ljudima s kojima razmjenjujete iskustva, dobre vibracije i rekla bih da je više od savršenog bijega od svakodnevice jer nemate vremena baviti se s tekućim problemima. Previše je izazova oko vas kao i situacija koje vam mame osmijeh na lice.


Ne znam spada li pod lovačku priču i ona koja govori o tome da se kapetan broda Peltastis zavezao za kormilo i potonuo na dno s brodom kao kapetan koji ne napušta svoj brod iako se mogao spasiti? Priča je ipak zastrašujuća ako vizualiziramo riječi i možemo zamisliti slike u glavi kako on umire, a njegov duh sada čuva olupinu i promatra znatiželjne ronioce.


Prvi put sam zaronila na otvorenom moru spuštajući se u dubinu bez vidljivog dna. Propadala sam u ambis sve do jarbola i prvih obrisa broda kao da me nešto vuče na sebe i u sebe. Dojam je bio potpun kada smo ušli u kabinu i sam prolaz kroz nju bilo je potpuno novo iskustvo. Tada sam spoznala da se nalazim u omeđenom prostoru pod morem, u gotovo zatvorenoj sobi koja ima zidove i vrata, a trenutak kada smo istražili pramac bio je neponovljiv jer je pogled od oko metar iznad njegove površine bio fascinantan. Kao u nekom filmu svaka površina bila je prekrivena mucastom patinom koja živi na dodir i svaki naš pokret djelovao je kao da oživljavamo olupinu jer smo poremetili njeno mrtvilo svojim dolaskom.



Imala sam dojam da diramo njenu kožu, njeno beživotno tijelo i ona je tada opet disala i meškoljila se. Sitne čestice uspavane sile podizale su se oko nas kao udah i izdah olupine. U trenucima kada smo je napuštali bilo mi je žao što odlazimo jer je ostavljamo napuštenom i usamljenom u utrobi mora. Ta 'olupina' je Grčki teretni brod Peltastis i nekada je imao život vrijedan pažnje i dostojanstveno je probijao i sjekao svojim pramcem površinu mora izložen mnogim izazovima, a danas zauvijek miruje.


I tako se jedan dan u koji ste zagrizli sredinom godišnjeg odmora uistinu može pretvoriti u dan za sjećanje pa čak i ako ste početnički entuzijasta u otkrivanju podvodnog svijeta. Svejedno je gdje ronite; jesu li to rijeke, jezera, more – svaki zaron donosi neku posebnost vrijednu pažnje.


bilješka;


Iznad i ispod površine tragam za ravnotežom osjećaja i prisjećam se potrošenih trenutaka kada sam otkrivala nešto potpuno novo i drugačije. Još uvijek zatreperim pri pomisli na slasno odgrizena jutra i hranjive večeri, svjesna kako mi ponekad nedostaje upravo onaj dan kada sam spoznala i proputovala sebe. Promatrala sam svoje dlanove, ispod i iznad površine dodira. Obnaženo tijelo u zagrljaju pripadajućeg svemira. Tada nisam razmišljala o minulom vremenu koje sam izgurala nogama iz tople postelje, o polupraznoj šalici kave koja me svojim oštećenim rubom opominjala, o lošem odabiru riječi tvoreći njima ništavna djela.


Jednostavno sam tonula na samo dno ostvarenog sna proživljavajući stvarnost.

 

Gordana Majdak


Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.