BLOG - Lirska proza

...

Posted by blueperlaa on September 16, 2014 at 1:05 AM

RIJEČI OD ŽADA



Jedini, izostankom tvoje blizine otuđena je lijepa misao, odbjegla i nemirna tišinom luta. Uzdišem zbog nas jer Nas upravo sada bolno trebam. Šapatom jauče i sam zimski vjetar, dok promatram bijelo stablo, kolonu pahulja u dolasku s neba. Sumorno je i hladno izvan tvoga dodira, tišinom sam vezana. Nedostaješ mi. Petkom. Premještam stvari, čitam već pročitano, grlim se sama. Zatim ponovno premještam stvari, mičem tvoju košulju iz očiju. Glancam ti iznošene cipele, proklinjući putničke potplate. Prošivam rub podstave iznošenog kaputa, uvlačim golo tijelo u tvoje mirise, mirise putnika. Sjedim na trosjedu lomeći poveći komad čokolade, te punim usta čežnjom i potrebom za tvojim okusom.

Tvoja Žena tada te kuša, prije nego što me svijest probudi utisnutu u suzne jastuke na mramornoj postelji.

Jedini, posebno mi nedostaješ u trenucima kada se petak privija uz subotu, prodirući polako u nju, a ja bih razigrala naše ponoćno vrijeme izgubivši gomilu sati u drhtajima prije svitanja, pripijena uz tebe. Živahno bih se penjala po tebi obmanjujući ti čula oblinama koje ti pripadaju i voljela bih te kao prvi put - mirisom slatkog uzbuđenja, osmijehom zadovoljstva, usnama gladnoga srca. Pričala bih ti o Nama riječima od žada, ukrasivši naše vrijeme odloženo na policu, uramljeno u sjećanju. Budila bih te i ovu zimu nježnim dodirom, izlazeći iz magle, probijajući se naga u omaglici sanja.

 


*
Silence
Copyright ©2014


 

...

Posted by blueperlaa on September 14, 2014 at 12:55 AM

DIVLJI KESTEN


Ljubavi moja, vrhunac izvjesnosti protkan čežnjom trenutno se zasniva na slatkastom osjećaju iščekivanja, dok se pomno promatramo noćnim očima iznutra, izvana. Dozvoljavamo im budnost. Spontanim kretnjama samostalnost i poželjno je da nas dodir prepoznaje, a riječ utihne. Ne gasimo naše svjetlo. Noć nam nudi svoje usne bez sumnje u trajnost poljupca i produbljivanje želje. Vrijeme je zaustavljeno zbog nas. I svaki put je drugačije kada me skidaš, kada mi tijelo oblikuješ pogledom otkrivajući reljef tvoje požude. Svaki put osjećam se drugačije smještajući te pod svoje dlanove otkrivajući toliko željenu toplinu nagosti i susretljivost muškosti.


Moj muškarac tada u mene ulazi, prije nego što svjesnost zajeca i jesenje jutro me probudi na kamenoj postelji.


Ljubavi moja, ispisuje te još jedno pismo premostivši daljine. Putuješ izvan dometa noći koja nam se podaje, podalje od sumornog jutra čije obraze upravo grizem. Tiho oblačim žudnju i ponovno te ispijam u šalici prve jutarnje kave kušajući okus ovisnosti. Trebam te. Naginjem se kroz prozor osjećajući kako me oživjela jesen polako priprema za sebe. Posvuda su razbacane ljuske divljeg kestena, odbjegle od korijena. Naš grad danas drugačije miriše i krade me mirisu tvoje čiste kože. Znam kako ću lutati alejama nezaborava, nestrpljivo iščekivati sat tvoga povratka. U mene, za Nas. Za svaki trenutak koji puca na pola, kojeg iscrpljuju pokreti tijela i beskraj dodira utkanih u riječ.

 

*

Silence
Copyright ©2014



...

Posted by blueperlaa on May 23, 2014 at 12:20 AM

 NEPROLAZAN U TIŠINI





Prolazan strah da neću biti spremna ogoliti trenutak brzo je splasnuo kada sam ga iznova, ali očekivano susrela u sadašnjosti i zaustavila se u tamnim očima. Koliko je vremena dovoljno da bi spoznali jedinu ljubav koja već godinama struji unutar nas, između nas, u tih pola metra što nam gola tijela razdvaja? Tek nekoliko minuta šutnje. Zatim razodjenuta čežnja otkrivenog uzdaha, pokoja spretno odabrana riječ u izbjeglištvu s usana. Tada šapućem mišlju koliko sam danas spremna približiti se više i priznati mu sebe. Dati mu toliko željenu ljubav. Koliko je bilo potrebno okusiti loših priča da bih spoznala kome sam oduvijek pripadala utiskujući se u njegov zagrljaj još uvijek nestvarno željna?


Obznanjujem odgovor jedino tišini i smiješim se opijena nezaboravom.


Svjesno progovaram prošlost grgljajući slanu istinu, preslažući misli kojima mu i sada darujem obnaženo tijelo. I lijep je osjećaj ponovno prohodati korakom koji me odmiče od tuge jer On me uistinu usrećuje, te zakoračiti u vlastitu besmrtnost povratkom u trajnost. Tek tada imamo potrebu pričati o svojim prstima i dodiru potrošenog života što se oplođuje u mozgu i otapa u krvi. Pažljivo se osluškujemo i upoznajemo koristeći  naše vrijeme. Jednini je koji ima tu sposobnost u odnosu na prolaznost. Sve drugo što sam okusila prije i poslije sadašnjosti nije niti blijeda slika onoga što smo imali ispreplićući prste i znojna tijela. Miješajući vrisak i tišinu koja je danas preobražena u ljubav, razotkrivši svakodnevnost i nježnost riječima u živućim djelima.


Priznajem dugotrajnoj tišini, trajno obilježena vlastitim nezaboravom.


Što se zapravo tada dogodilo i zašto nas je privid kratkotrajno razdvojio? - propitkivala sam zbilju zarivši nokte u sjećanje, pognute glave duboko udahnuvši smrtnost. Što se uistinu dogodilo dok je vrijeme nepovratno protjecalo trgajući sate nošene vjetrom sutrašnjice, nezaustavljivo i bolno? - promišljala sam zarivši zube u uspomenu cijedeći njen trpak sok po usnama i osjetljivim grudima. Što se trebalo dogoditi u trenutku raspadanja očekivanja? - nisam željela znati. Nehajno sam prošla pored groblja tišine noseći gordo ovratnik ljubavi na koju sam ponosna jer volim sigurno i trajno.


Podastirem sebe neprolaznom muškarcu u tišini, zadovoljena nezaboravom.


Pričam polako, onako potanko, do u detalja; baš onako kako ga volim. Dozvoljavam da i moji prsti pričaju, suštinski, neodoljivo; rukama ga grleći. Upravo u njima borave naši trenuci, nježnost i svakodnevnost; ne živeći u minulom vremenu. Sada je jedino bitno, od značaja za oči i tijelo, za čvrstu podlogu trajnosti u čije temelje polažem svoje kosti. Gledam ga iz ogledala, prilazeći mu jedina; razgolićena godišnjim dobima. Ulazim u veljaču; voljena. Serviram nam jutra, gladnu subotu i mirišem na iščekivanje predstojećeg putovanja. Rođena sam da bih se u njemu iskonski kretala, slobodna.


*
Silence

''Zahvaljujući Tebi, danas sam stvarna.'' G.M.

...

Posted by blueperlaa on March 27, 2014 at 5:20 AM

Nedostaješ mi u kriku noći



Dovoljno je da me tvoj zagrljaj sadrži, propitkuje osjetila, razotkriva naslućeno tijelo. I više nego dovoljno je da mi tvoji dlanovi služe, produbljuju drhtaj iz moga vrela, skidaju mi tijelo. Poželjno je da ti se prepustim tajanstveno, prikriveno, a dovoljno žudno. Potrebito je da me otkrivaš kako bih ja otkrila Tebe. Kako bih te pronašla u tijelu poželjnog muškarca, u rukama koje razgaljuju dodir, u ustima željnih okusa. Razmišljam - ... što bi učinio kada bih ti ovu noć približila, kada bih tijelo priljubila uza zid očekujući te blizu, tražeći čvrst dokaz prisutnosti jednim pogledom koji vabi? Bi li poželio posegnuti za mnom i kušati me, uzeti me tvoju? Dozvoliti mi trajnost noći i budnost ponoći.


Nedostaješ mi, u kriku noći.


Ulazim u svoje misli, u sebe i promatram kako se krećeš po meni. Penješ se, propinješ u svojoj snazi s ciljem potpunog sjedinjenja i slutim kako djeluje tvoj razdor, kako me razdjeljuje tvoja muškost. Sklapam oči dodirujući obale uzavrele krvi, ispupčenost vlastitih orošenih predjela ženstva predajući se golom drhtaju i zamišljam tvoju noć u meni. Maštom te ljubim bez predumišljaja. Ne pravdam se svojim prstima prije nego što si priuštim orgazam u zanosu dugotrajnog polusna, miješajući grč lica s osmijehom zadovoljstva - izmorena od slasti. Tada proklinjem tvoj stvaran izostanak iz mene i šapućem bolno: 'Želim te, do krvi...' Ne pamtim prolaznike, no Tebe?! – Ti si još uvijek ovdje. Traješ. Pulsiraš opjevan mojom pjesmom, ustoličen bezvremenom žudnjom.


*
Silence
Copyright ©2014

 


...

Posted by blueperlaa on March 25, 2014 at 9:45 AM

SADRŽAJNO TE LJUBIM


Mogu pokušati, ali ne mogu jamčiti savršen ishod prelijevanja mojih najintimnijih, istančanih misli i htijenja u sadržaj vrijedan pažnje. Mogu se odvažiti, nudeći se peru i uistinu samo pokušati uobličiti sadržaj kojim progovaram lijepu emociju. Upravo onu koja se taloži na dnu moga srca, čineći od njega siguran dom za Tebe. Nadalje, možda bih mogla biranim riječima uokviriti Našu ljubav. Onima kojima razotkrivam ljubav. Ponajprije onima kojima garantiram postojanost ljubavi. Iako garancije nema, i nasmiješit ćeš se mojoj lucidnoj zanesenosti, bistreći mi pogled poljupcem iznad obrve. I tada bih ti mogla priznati što osjećam u dubini sebe same. Tada bih mogla staviti riječi na usne ili ih brižno čuvati blizu srca razotkrivajući ih tek pogledom, jer možda su upravo najljepša ona djela koja nikada ne prenosimo na papir.


***


”Nekada je tuga grlila moje zidove, odlazila je na put u mome tijelu, grijala mi je drugu stranu postelje. Nekoć su suze bile suhe, usne ispucale od užasa uskraćenih poljubaca, ruke su mi ostajale prokleto prazne i nemirne. Imala sam dojam da gubim prije nego što bih spretno koristila mogućnost osvajati svijet očima, prije nego što ću dahom obilježiti postojan nemir prvog dodira. Danas je dan malo manje slan. Noć nosi crne haltere, lijepo skrojene korzete i odijeva osjet milovanja, privijajući se uz mekan jastuk od perja po kojem se rasipa bjelina moje kože. Grudi su mi u tvojim rukama dok svakim novorođenim danom otkrivaš pod toplim prstima raskoš moje osjetljivosti. Bokove ti nudim danonoćno i gledam te zaljubljenim očima u kojima stojiš preda mnom u neodoljivom muškom tijelu.


Još uvijek upoznajem dodir voljenog. Sada su mi ruke pričvršćene na tvojim grudima. Iščekujem kada ću te noću, blagonaklono primiti u sebe. Nestrpljiva sam uzdižući bokove s izgužvane plahte, napinjući svaku strunu svoje žudnje. Tijelo mi drhti ugrijanim mišićima, razapinjući me od slatkog iščekivanja. Ne vjerujem svojim dlanovima u trenutku kada ih spuštam na tvoja obnažena bedra, propitkujući blagim uzdasima vrijeme koje upravo uz tebe imam. Glasno uzdišem trgajući misao, otpuštajući svjesnost. Jasno znam što uslijedit će u ovim satima koji nas neumorno uvlače u sebe, dok grad spava podno spuštenih mjesečevih vjeđa. Vremena je dovoljno da se gipko ogolimo i zasigurno nećemo štedjeti nadolazeće minute. Ugrist ćemo noć, orgazmom ponoći.”


***


Možda bih te mogla bolje i drugačije pisati. Daleko spretnije pronalaziti izvor riječi, ulazeći u riznicu inspiracije, podajući se energično nadahnuću. Mogla bih se pažljivije kretati između redova u pronalasku drugačijeg poretka riječi ili jednostavno odstraniti neke ispisane misli, dobro znajući da su nepotrebne i da kvare sadržaj. Iako, možda tada ne bih u potpunosti dočarala kako je već sama spoznaja da sam Tvoja, božanstvena.


Pitaš li me mogu li nas sažeti u nekoliko odlomaka, razotkriti u potpunoj priči sretnog kraja ili nas tek blago provući niz kičmu poezije kao drhtaj tijela, odgovorila bih ti da te ne živim u riječima i da su moja posljednja djela tek blijeda slika naslućenih emocija.

Danas nije nemoguće voljeti nadolazeće jutro i gledam nas uokvirene zajedničkim slikama, zaokupljene nama. Srce mi treperi poput lahora. Razgovaramo uz prvu jutarnju kavu i naše je vrijeme uistinu pogodno za razvoj lijepih osjećaja kojima se jezgrovito i svakodnevno prožimamo, što oboje neupitno spoznajemo kada postajemo jedno.


 

*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on February 27, 2014 at 12:10 AM

Časovita smetenost


 

Iako vidno rastresena, Marta nikako nije mogla poreći ljepotu jesenjeg dana. Koristila je svaku priliku da se otrgne gradskim ulicama, otrovnom smogu, vječno budnim očima građevina i zvuku kakav proizvodi proždrljiv grad. Gutao je mnoge sudbine, čineći od žena prijevremeno pogrbljene starice, od muškaraca bijednike s grubim riječima u ustima. Ljubav je glasno umirala, no svaku večer u drugome domu.


Vikendom je odlazila, iskradajući se iz gradskog želuca i svaki put se sve manje željela vratiti. Samozatajna koliba smještena na rubu predgrađa bila je njen drugi dom. Još od djetinjstva voljela je tu kolibu što nalikovala je krezuboj starici izborane vanjštine, udobne unutrašnjosti. Ovaj vikend bit će berba šljiva i znala je kako će se okupiti tek nekoliko mještana u njenom voćnjaku. Prisnih duša koje ovdje imaju život. Potpun i tih. Poslije će pripremiti okruglice sa šljivama i sjedit će do kasnih večernjih sati uz vatru u dvorištu osluškujući njeno pucketanje. Zaneseno će pratiti crvene iskre kako ih povjetarac diže visoko u nebo. Opuštena uživat će u sadašnjosti.


Prije no što je zatvorila kofer zastala je ispred ogledala dobro promotrivši svoje oči. U njima je i danas sjedila uplašena djevojčica i Žena, konačna u svojim izborima kao i propustima. Vitičasta kosa zaokružila je nježne crte lica i blag osmijeh na usnama u trenutku kada je otpuhnula jedan pramen s nosa i uzdahnula. Možda je vrijeme za unutarnje previranje i suočavanje sa samom sobom – pomislila je. U mislima se potpuno otvarala.


Do boli se željela sastaviti u jedinstvenu Ženu, povremeno izlazeći iz vlastite utrobe. Ponekad je napuštala sebe. No, nije bilo dovoljno samo o tome promišljati i gorljivo pisati. Ulagala je energiju u vjetar koji je prividno pomeo prljavštinu geta, u kisele kišne kapi koje su budile sjećanje na ogoljenost, u misli o strasti i razgolićenom tijelu u prolaznom naručju. Miješala je emocije– privrženost sa sirovom potrebom zadovoljenja gotovo životinjskog nagona. Točno je znala odrediti svoje gladi. Odlazila je od sebe i vraćala se ponekad sretna, a ponekad prljava. Mirisala je na poraze i orgazme. U protjecanju godina, dana i trenutaka spoznala je kako se kreće neomeđena. Uživala je u svojoj prhkoj slobodi, istinski se predajući užicima, da bi se noću ipak nudila praznoj postelji obgrljena sjenama. Živjela je priču tek napola ispunjena sve do trenutka dok nije spoznala kako uistinu postoji više od odricanja sebe i davanja sebe u bescjenje uzbuđenim prolaznicima.


***


Jutro je mirisalo na rakiju. Susjed Mirko već je iskoristio plod šljive. Prisjetila se kako ju je sinoć dočekao i smjelo je ponudio jednom čašicom i pogačicama od čvaraka koje izvrsno priprema njegova supruga Anka. Imala je dojam da u toj kući ljubav ne umire desetljećima. Hrani se domaćim kruhom i kolačima, malim zalogajima sreće. U gradu gotovo da ne poznaje suživot u čijem domu je dočekuje takva harmonija i toplina međuljudskog odnosa. Voljela je ovdje dolaziti i kako ne bi izgubila poveznicu s vjerom u ljubav. Smjestila je lice između dlanova i jedva se suzdržala da ne vrisne od veselja sjedeći na rubu seljačke postelje. Bilo je vrijeme da zagrize svoj prvi dan odmora od sumornog života. Imala je pregršt planova kojima će upotpuniti vrijeme boravka daleko od betona i dan je protjecao u sitnim radostima. Prilično staru drvenu ogradu ukrasila je pokojim lončićem s cvijećem koji je pričvrstila žicom, pomela je trijem i nasred malenog stola stavila je poveću mirisnu svijeću, postavila je nove zastore na kuhinjski prozor odabravši karirano crveni dezen i u dvorištu je pokupila otpalo lišće s oraha. U poslijepodnevnim satima zadrijemala je na drvenom trijemu u udobnoj ležaljci u kojoj je nekoć snivao i njen djed nakon što bi pročitao tek nekoliko stranica debele knjige i popušio dopola lulu. Cijeli dan bio je podređen opuštanju i odmicanju od svakodnevice. Ipak, sama večer bila je nešto hladnija i ozbiljnija u namjeri da je podsjeti kako od sebe ne može pobjeći.


Do ogoljene boli željela se sastaviti u Jedinstvenu Ženu koju će ponuditi Njemu jer ga tako strpljivo čeka. On, ipak negdje postoji? – pitala se slijepo, umirući lagano u ljušturi samoće. Stoji u njenoj sjeni kao čuvar ranjenog srca i prošiva ga emocijama – vjerovala je. Teško emocije opisuje jer je nedorasla ovakvoj ljubavi. Upravo za njom bolno žudi. Nije naučila istinski voljeti i otkriti što se krije ispod krinke ushita i prolaznog osjećaja zaljubljenosti kada se i sam ego pričinja gospodaricom njenog libida pri pomisli na isprepletena stegna. Razumljivo je kako se otvarala žudno i tjelesno otkrivala prožimanje govorom tijela, iako je nerijetko ostajala neispunjena. U sebe je duboko primala orgazme dok joj je srce čeznulo za vremenom pripadnosti jednoj drugoj dimenziji opipljivosti, stvarnom otkriću privrženosti. Ipak, nikada nije izgubila vjeru u ljubav jer ljubav ne umire sama. Usmrtili su je svi njeni unutarnji demoni.


***


Berba šljiva počela je očekivano u dobrom raspoloženju. Nekoliko pari dječjih ručica također je bilo od pomoći i cvrkut dječjih glasova vratio je Martu u djetinjstvo. Sjedila je uz potok pecajući ribe, bosih nogu sa slamnatim šeširom na glavi dok su joj dvije pletenice počivale na ramenima. Gusta bademasta kosa skrivala je njeno lice i majka joj je često izrađivala pletenice kako bi ga razotkrila. Sjedile bi uz kamin i šaputale o prvim ozbiljnijim promjenama u tijelu. Tada nije znala da će se njene djevojačke grudi promijeniti, da će joj s vremenom utroba gorjeti od želje za dodirom muškosti, a srce će osjećati od uzbuđenja u grlu i zubima. Tada nije znala koliko tjelesna bol izazvana žudnjom može biti nemilosrdna. Okrenula bi lice prema majci i pitala je što je to prava ljubav i hoće li doći po nju jednoga dana kada odraste? Majka bi je tada nježno poljubila u čelo i utješno rekla kako njeno vrijeme za ubiranje plodova ljubavi tek dolazi, no mora paziti kakvo će sjeme posaditi. Danas je svjesna da se sve svodi na omjer uzimanja i davanja i majčine riječi su sada jasnije.


Iz sanjarenja prenuo ju je duboki muški glas. Okrenula se i ugledala je Marka. Nekoć dječak, prijatelj i mladić uz kojeg je ostvarila svoje prve seksualne maštarije nikada ih ne pretvorivši u djela. Zajedno su nastavili brati šljive i prepričavati male i velike dogodovštine bosonogog djetinjstva, dozrijevanja i pupanja proljeća. Sve do nove večeri koja je obgrlila podneblje predgrađa i razdvojila duše odvodeći ih putem toplog doma. Marko je nerado otišao i Marta je to osjetila, no, ništa nije poduzela kako bi ga zadržala jer je bila umorna od prijetvornog života. Željela je biti sama, oči u oči sa svojim likom i djelom. Zagrliti se rukama što drhte od praznine.


Još jedna noć sjedila joj je u krilu poput djeteta, tražeći pažnju. Bila je sama i olako dostupna. I ova noć grlila je Martu i šaputala začudne riječi u satu nagnutom iza ponoći. Bila je budna. Gola. Pogledom je tragala za tišinom. Zalijepila se za zidove, smirena u dubini sebe same. Nije osjećala bol. Izdana je još u poslijepodnevnim satima. Osjećala je ravnodušnost. Odavno više ne trza na ushite koji je kurvinski prate. U što se to pretvorila? – pitala je noć koja sada kleči na koljenima. Otkrivala je ranjivu put razgolićenih, lomnih zglobove prije sna i servirala je oči vrana mračne sudbine. Jasno je osluhnula tišinu čije je srce pod jezikom zidova, u kostima betonskog temelja. Noćno vrijeme gubilo se suviše polako. Nikako da se izvuče iz zagrljaja samotne postelje i svilene spavačice – još uvijek je mirisala na njegovo proliveno sjeme.


Marta se živo prisjećala mirisa. Arome postojanja u sjedinjenju pod težinom njegovog tijela. Uzdaha koje je ispuštala u trenucima utisnutih obraza u meke jastuke, prilikom strastvenog proboja straga. Još uvijek je pamtila svaki trzaj iz bokova – centrirajući je u odjeku strasti. Voljela je nadmoć muškosti, besramnost vlastite besmrtnosti u prolasku ljubavi kroz tijelo sve do srca – svaki put kada bi izustio: 'Moja si!' Vlaži je i danas trenutak kojem se podaje u samoći gole sobe. Često postiže orgazam u snu. Suviše često ga i danas prima u sebe na granici između razuma i osjećaja jer je umislila kako je probija ljubavlju zanesen. Opčinjen osjećajima. Ovako prezrena od utvara prolazila je kroz ogledalo sna.


Zastrašujuće ogoljena predala se pisanju, ustoličena riječima kao napušten svjetionik. U njima je mogla opipati svoju unutrašnjost, doseći vrhunac ili ostati satima nepomično ležati na dnu. Tada nikome nije nedostajala. Ispisanim riječima kušala je vlastitu svijest.


Sutradan je već trebala planirati svoj povratak u Zagreb, u usta velikog grada. U život radnih obaveza koje nerijetko pritišću njeno plućno krilo izdržljivosti. Ponekad se gušila od obaveza utapajući se u gvašu neimaštine jer je svojevremeno donijela krive odluke. Birala je loše ideje kao što je ponekad odabirala i loše muškarce. Za svoje poraze ipak je krivila posrnulu sebe, znajući da je to jedini ispravan put s kojeg se pokušala maknuti pod kraj tridesetih godina svoga života kada je zagrizla u hladno bedro ljubavi. Imala je dojam da ne bira život, već da on odabire nju. Pohlepno i nezaustavljivo, ipak koristeći je tek ovlaš. Nikada duboko i nikada stvarno.


Pospremila je postelju, oprala posuđe, ispraznila kantu za smeće. Osvrnula se još jednom ne bi li upila svu ljepotu malog voćnjaka između čijeg je drvoreda još uvijek lebdio dječji smijeh. Tu negdje ostao je i zabilježen jedan zadržan pogled kojim ju je uokvirio Marko. U mladosti ga je zaneseno voljela, maštajući o prvom poljupcu koji se nikada nije dogodio. Pokupila je svoje stvari i prije no što je zaključala vrata, Marko ju je zaustavio. Stvorio se iza nje čvrsto joj rukama obuhvativši ramena. Zadrhtala je osjetivši na vratu njegov  topao dah. Niz kičmu sijevnuo je specifičan nemir. Potražila je njegov pogled i usne. Poljubac je bio nježan i dug, isprepleten zagrljajem i tihim uzdasima, miješajući suze i osmijeh. Potpuno zavedena trenutkom bila je iznova na pragu djevojaštva kada je sanjarila i privijala se u mislima uz njegovo nago tijelo. Teško se kontrolirala i činila je upravo ono što je željela. Zašto ne? On nije prolaznik, njega je svojevremeno uvlačila u vlažne snove postavši svjesna ženstva, nudeći mu svoju nevinost, a on ju je doživljavao kao mlađu sestru. No,danas je Žena i on je to osjetio. Osnaženom muškošću je primijetio. Jednim poljupcem izvukao ju je iz ljušture. Ipak, rastrgala je trenutak riječima kako mora krenuti. Promatrao je kratko njene uplašene oči i pustio je, otpustio je iz zagrljaja o kojem je toliko dugo maštala. Jedna priča zaustavljena je ispred zaključanih vrata. Jasno je znala da mu ne može sada dati sebe. Nije dobar trenutak za umiranje još jedne ljubavi. Još uvijek nije ozdravila od prošle smrti.


Napustila je imanje tiho kao što je tiho i došla, vrativši se gradskom organizmu i skučenom stanu nalik hladnoj kutiji. Zatvorivši vrata za sobom slomila se kao maslačak.


Očni su joj se kapci iznutra vlažili. Jedna suza ipak se otela ispod površine spuštenih trepavica. Izdala ju je u časovitoj smetenosti, iako se srce grčevito otimalo patetici. Emocije su vrištale kako ne žele biti u ovom obliku prenijete na papir. Imala je svejedno potrebu izložena tišini raskomadati ih – ispisujući još jedno prazno djelo. Vrisnuti u utrobi vlastite kože. Obznaniti kraj ljubavi. Zajedno će to učiniti; Ona i svi njeni unutarnji strahovi. Kako sada pronaći ljepotu dana, uokviriti sate nezaborava i krenuti iznova na put? –promišljala je zgrčena u sebi. Imala je želju razbiti zidove, uništiti preostali dio sebe. Hladno obojiti usne i konačno utihnuti. Omeđiti se na marginu još jedne propale priče. Progutati preostale oštre riječi koje su zapele u suhome grlu kao zaglavljena udica nadahnuća.


U ritmu udaraca blagih valova o bok broda, osluškivala je vlastito srce u polusnu. Tonula je potpuno polako u bezličnost. I opet je putovala napuštajući sadašnjost. Pričinjalo se kako srce sve tiše odjekuje, a tijelo se lagano zibalo prolijevajući svježe suze zaustavljene podno vrata gdje su počivale nevidljive ruke i pritajeno je gušile. Bio je to duboki san u kojem se emotivno slomila. Jato opsjedajućih, košmarnih pitanja bez odgovora svojim oštrim kljunom probadalo je u ranjivo meso. Imala je osjećaj kako bi tijelom mogla utažiti glad podvodnih grabežljivaca iako nije sigurna da ih podmorje uistinu posjeduje. Možda gladni žive jedino iznad površine gdje su i sve gorke tuge, nasukane ljubavi i olupine sjećanja na propalu ljubav?


Svakodnevnost je poprimila uobičajene konture, kratkotrajne pokrete i užurbano kretanje. Jesen se udobno smjestila u naručju zime, pod njenim ledenim prekrivačem utonut će u vremenski san. Marta je već sada maštala o proljeću. Svake godine živjela je gotovo identičnu priču. Odlazila je u vrijeme vikenda do kolibe sve dok snijeg nije zametnuo putove i zamrznuo sjećanje. Ponekad se sjetila Markovog pogleda znajući kako je u njemu opstala kao Žena, nekoć razigrana djevojčica dugih pletenica. Poljubac je čuvala iako se uzbuđenju koje je tada do srži proživjela snažno otimala. Nije ga željela pod sobom, na sebi, straga. Nije? Ne. – lagala je svoja vlažna bedra koja su zadrhtala svaki put pri pomisli kako ih toplim dlanovima rastvara. Možda je njena konačna ljubavna priča na dohvat ruke samo ako je odvažna ispružiti ih još jednom. Još jednom pokušati dati cijelu sebe oslobođenu razočaranja. Godinama je promišljala o tome gdje griješi i zašto je ljubav zaobilazi. Činilo se kao da je vrijeme zaustavljeno u tek nekoliko neprolaznih dana, zarobljenih lijepim sjećanjem. Sve ostalo bila je utopija, prazan prostor između redova i pokoji ushitom silovan dan.


Zaista nije nimalo lako živjeti podvojenih osjećaja i želja. Osjetljivost na podražaje ubrizgana je u kosti i određena je dozom senzibiliteta. Samo osjećajne duše mogu uistinu potonuti na dno. Planirala je još jedno putovanje izvan sebe. Sada se spremala dodirnuti komade izlomljenih školjaka, ugrabiti pokoji zub golemih riba ili zariti prste u sitna zrnca mokrog pijeska – prekopavajući po utrobi mora. Odlazila je na dalek put u pronalasku sebe. I Njega. Ne odustajući. Tako se prokleto godinama razbijala u vlastitoj unutrašnjosti. Upravo je kilometre prelazila u sebi. Propješačila je sve svoje snove i buđenja, plava jutra i zelene noći. Voljela je istovremeno gubeći. Gubila je istovremeno dosegnuvši sve svoje vrhunce. Život ju je oplodio porazima i ushitima. Živjela je svoju nedovršenu priču. Ponekad joj je bilo hladno, kao i ogoljenom stablu što ponosno stoji na pustopoljini dostupno jedino kilometrima samoće. Ponekad je znala zaspati u vatri, opečene kože strastima.


Marta je uistinu živjela naga. Čista i prljava.


*

Silence

20.02.2014.
Copyright ©2014

 

...

Posted by blueperlaa on October 31, 2013 at 1:00 AM

Rupičasto tkanje nadahnuća


U raskošnoj haljini izvezenoj od tisuću stihova, sjela je na kamenu klupu u zapuštenom vrtu. Ovdje su crvotočinom nagrižena stoljetna stabla ispod kojih su možda, nekoć, sjedili istinski pjesnici bilježeći svoje istančane misli. Pogledom je ispratila nakrivljen zdenac, mahovinom obraslo drveno uporište niz koje se slijeva korozijom oštećen lanac, znajući da se u njegovim dubinama upravo taloži mulj. Naime, odavno više nema prozračnih pjesama koje su svojevremeno natopljene iskrenim suzama i protkane ljubavlju odbjeglih ljubavnika, odbačene rukom tužnog pjesnika na dno bunara.


Prošlost je ishlapila, iako vrši promenadu u doticaju tuđim prstima.


U krošnjama zatreperi glas dobrog stiha i tada gramzivo pruža svoje prste prema njemu, ne bi li ga dohvatila kao lagano pero uzbibano na toplome vjetru; kao odbačenu vrijednost mrtvog pjesnika. Tada mijenja raskošnu haljinu za iznošenu kreaciju rupičastog tkanja nadahnuća i ostaje prozirna u očima vlastitog bivstva. Naime, u mulju ruke ne može oprati. Možda bi ljepše izgledala u krinki vlastitog ogledala da se pod zamamnom krošnjom skinula gola, otkrivši vranama nesavršenosti, jer ovako se doima kako su nezaboravljeni pjesnici beskrupulozno kamenovani, a grobovi im opljačkani.

 

...

Posted by blueperlaa on March 22, 2013 at 2:50 AM

Egzodus emocija



Šutim, izvan jezika. Šapućem birane riječi, u progonstvu misli. Oslanjam se sigurna na fikciju, no ponekad se zaista ispisujem. Rečenice rastavljam i nemarno odbacujem kao dijelove prolazne emocije. Uzalud premještam stvari, čistim uspomene, razbijam prošlost jer svanulo je još jedno jutro koje te diše. Želim oblikovati dan po mjeri vlastitog nadahnuća. Drugačiji od sutra. Značajniji od jučer. Igram se s nadolazećim satima, dotičem ih vrškom jezika. Zaliječila sam usne ranjene zaboravljenim poljupcima. Tišinom. Ipak, još uvijek te negdje u tragovima crnila ima. U malim slovima. Otisku točke sjećanja.


Sada i ovdje postajem sanjar. Budna Žena sa sjenom u očima. Ne želim priznati odraz u ogledalu i uzmičem godinama, a nekoć sam voljela svoje oči u tvojima. Bila sam tvoja, u buđenju prekrivenom toplim tijelom. U danu obojenim orgazmom. Riječima koje su me pratile s okusom ljubavi u slovima. Razbacanim interpunkcijama. Mislima na nas, vječno vlažna i spremna za prodor prisnosti. Od kada sam se poklonila pjesništvu, podastirem sebe mnogima, prividno ispunjena i proklinjem istinu izdajništva; egzodus emocija. Zatim nas šutim na neko određeno vrijeme. Ne osjećam ništa. U prstima sam prazna, zastrašujuće hladnog dodira.

 

*

Silence

Copyright ©2013

 



Tekstove potpisuje - Gordana Majdak


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.