BLOG - Lirska proza

COPYRIGHT NOTICE © Ovaj rad je pod Zakonom o autorskim pravima i Licencom.

 

SilenceCopyright ©2008-2017- Sva prava su pridržana. Svako korištenje, umnožavanje, kopiranje i reproduciranje u svim medijima dopušteno je samo uz pisani pristanak autora.





Sažetak:


"Prvijenac Gordane Majdak, intrigantnog naslova „Venerina muholovka“ počinje kao lagana erotska priča namijenjena čitatelju u nekom dokonom poslijepodnevu. Jednostavne kompozicije, pisana u prvom licu, prati doživljaje ekonomistice Ree, žene na pragu četrdesete godine života, od vremena njezinog emocionalnog kraha i poslovnog uspona.

Rea je slična biljci mesožderki koju uzgaja njezin šef. Željna muškog mesa i gotovo animalnog seksualnog apetita, čini se da će postati lak plijen uredskih spletki i vlastitog nagona. Kao biljka mesožderka, Rea osjeća nekontroliranu glad za dodirom i mirisom muškarca, ona ga želi kušati, sažvakati i ispljunuti kao nešto što je zadovoljilo trenutni nagon i što se ležerno može odbaciti.

Međutim, našavši se u svijetu kapitala, intriga i prijevara, Rea sazrijeva i otkriva nove ljudske vrijednosti; poštenje, iskrenost, lojalnost i britku kritičnost kojom oslikava blistavu bijedu dijela poslovnog svijeta.

Rea potvrđuje da se potrebe muškaraca i žena po svojoj prirodi ne razlikuju, da su one po svom životnom tkivu iste, samo se na potrebe žena nataložio debeli sloj povijesno uvjetovanih društvenih normi koje ona skida, veo po veo, ne gubeći pri tome svoju ženstvenost.

„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. I ono dokono poslijepodne u kojem smo posegnuli za ovom pričom, bit će ispunjeno."

- Marija Juračić, prof.



Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

Tisak: digitalni tisak knjiga - print na zahtjev



VENERINA MUHOLOVKA

_________________________________________________________

Roman se može naručiti na gore navedenom linku.


view:  full / summary

...

Posted by blueperlaa on March 7, 2017 at 12:35 AM

Osjećajne dubine


 

 

Postoje misli olovno teškog koraka, kretanje uplašenog srca i bojazan da ćeš se iskrasti iz mog ogledala. Postoji trenutak u kojem stojim ponovno sama i ne dodirujem te srcem jer te odjednom nema u mom buđenju, jer nisi prisutan u gladnom jutru i jer se dan gubi u sivilu, a Mjesec je u izbjeglištvu. Misli se i dalje neumorno kreću i lutaju poput beskućnika dok pokušavam ugrijati promrzle dlanove iznad starinske peći u čijoj utrobi strastveno pucketa vatra, ljubavlju ispunjenog srca. Izgaram ponekad od nemoći, od svih prokletih strahova koji razgrću moje lijepe misli ne bi li se dokopali osjećajnih dubina u meni i najintimnijih sjećanja.


 

Izdaje me sudbina kakvu ne priželjkujem jer je nekim čudom pronašla put do Nas. Baca me u okove, u tamnicu boli i ne dozvoljava mi ponovno kretanje. Tada plačem, u snu. Tada plačem, budna. I sve dok ne prolijem suze iz korita tih nemirnih misli, dok se ne izvučem iz oprave straha i ne izujem cipele koje me žuljaju; strepim zaogrnuta manjkom samopouzdanja. Tek tada iznova stojim ustreptala ispred ogledala, pronalazim se u tvom znatiželjnom, iznenađenom pogledu i lovim osmijeh kojim me griješ. Ne dozvoljavaš mojoj bojazni da me ukrade, da mi srce komada i odvlači me od tebe. Ne daš me tim zastrašujućim utvarama i demonskim djelima. Čuvaš me melodijom svoga, umirujućeg glasa.


 

Naposljetku, oboje se luckasto smiješimo priči koja se ne piše sama i koja nema vijek trajanja.



 

Gordana Majdak
Copyright ©2017


...

Posted by blueperlaa on March 6, 2017 at 11:30 PM

Između spuštenih trepavica


 

 

Odem li u svijet ledenog daha, prekrije li me hladno grumenje vlažne zemlje; hoće li se naći netko tko će ti reći koliko si mi značio, koliko sam te osjećala u svakom titraju svoga srca? Glasom treperavim od radosti, ispričati ti moj život od kada sam te ljubila, sva lica i naličja mojih emocija i svu onu raskoš uzbuđenja, esenciju dodira kojim si me vabio u našu postelju podvlačeći me pod sebe. Hoće li biti netko ovdje uz tebe i samo na trenutak te promatrati mojim sjajnim očima, kako nikada ne bi zaboravio koliko sam te iskreno voljela, u sebi nježno i trajno čuvala.


Uz tebe sam se odrekla lažnog svemira i jednostavno postala Bolja Žena.


Napustim li odaje ovoga života iskradajući se iz svoje kože, hoćeš li pamtiti svaki moj uzdah, gužvanje plahte pod nemirnim prstima i krik zadovoljstva kojim si me darivao godinama? Postoji li mogućnost da me nikada ne zaboraviš dok gasiš svoje svjetlo, da se zadržim u okusu tvojih slatkih usana, između spuštenih trepavica i sanjam iznova naše snove u toplini tvoga tijela? Hoćeš li me vezati za svoje srce jednom kada me ne bude, čuvati me u blizini rebra i možeš li me zauvijek ostaviti u sebi kako moju istinsku obnaženost pred tobom ipak ne bi prekrila vlažna zemlja?


Uz tebe sam napustila prazan život, od trenutka kada sam postala Tvoja Žena.


 

Gordana Majdak
Copyright ©2017


 

...

Posted by blueperlaa on February 27, 2017 at 3:10 AM

Ulaštena ljubavlju


 

 

Ukradena šutnji, izvlačim se već neko vrijeme iz samoće. Promatram nekoć stamene, mrtve zidove, gole sjene i divlji ples tišine. Sve je još uvijek ovdje i okružuje me, u zastrašujućoj podsvijesti. Ponekad se prisjećam sebe, bolno usamljene. Iskradam se iz prošlosti snagom novih emocija. Uspješno napuštam gorčinu tog vremena i gubim se u tebi. Tako prokleto volim nestati tvojom ljubavlju zaogrnuta, utopljenog tijela u zagrljaju bliskosti. Prekrivaš moju nagost tim slatkim, opojnim dodirom stvarnosti. Ne skidam kožu na vrhovima prstiju ne bih li dodirnula neumoljivu istinu koliko sam nekoć bila sama i neispunjena. Ti dani ipak su me se odrekli. Danas sjajim, ulaštena ljubavlju.


Osjećam nas, u neposrednoj blizini buđenja, u dodiru naše puti nakon posljednje interpunkcije i u beskrajnim mogućnostima. Otvaraju se novi vidici, neistražena prostranstva i život u spavaćoj sobi ispunjen prisnošću. Sve pokupljene zrele emocije, spajam u jednu. Trebam te; izvan kaveza vlastite samoće i neumoljive tišine, u nagosti mog zanosnog plesa i zavodljivim trenucima koje posvećujem Nama. Želim te; u tijelu koje je više od tijela, u dodiru nad dodirima i toplini sadašnjosti. I volim te; uz svitanje još jednog dana dok ispisujem ova slova i vidim tvoje nasmiješeno lice, uživam ispod spuštenih vjeđa u prizoru obostranog vrhunca ili te jednostavno oblikujem saznanjem o vrijednosti života u dvoje.


I ponovno ti ne pišem pisma zbog književnosti, već isključivo zbog ljubavi koju gajim prema tebi.


A, ti? Ti me kao i uvijek do sada uzimaš cijelu.


 

Gordana Majdak
Copyright ©2017


 

...

Posted by blueperlaa on February 20, 2017 at 11:45 PM

Poput stvarnosti


 

U šaputanju još jednog jutra pokrećem snagu naše ljubavi, oslobađam misao iznjedrenu iz prsnoga koša, u bojama emocije koja me upravo preplavljuje.


Nekada su to bile riječi koje ne podrazumijevaju našu sudbinu, mirisa oljuštene boje i gotovo nečujni koraci u šetnji gradom. Šuljanje misli poput sjećanja ili ispružene ruke u iščekivanju topline drugog tijela i jednog, jedinog zagrljaja. Neko vrijeme živjeli smo na prljavoj strani ulice, vlažnih obraza i mokrih trepavica. Razdvojeni, u neizgovorenim rečenicama. Možda smo se pronalazili u slučajnim osmijesima, okrznutih ramena u gomili koja je prolazila kroz nas. Ili smo bili ovdje, tihi i laki poput bezbrižnog pokušaja, neopterećeni time što će nebo iznad Zagreba misliti o nama. Jesmo li usamljeni, lažni ili prokleto svoji. Tražimo li jedno drugo, tragamo li za riječima istinske ljubavi ili izgužvanim plahtama kojima prekrivamo nagost, strašću ugrijanih tijela.
I onda smo to bili mi, u svijetu tišine ili skinutih riječi s usana koje nagoviještaju moguće promjene.


Danas u pokušaju ispisivanja emocije, vjerujem, ne koristim samo kolorit riječi jer osjećam te poput stvarnosti. U drhtaju kralježnicom, u nježnom dodiru obraza o obraz. Zahtijevam da me ispuniš i primam te onako kako žena prima muškarca koji je više od riječi ispruženih po papiru. Preispitujem se; što ti mogu ponuditi, pružiti osim mene same i odgovor se iskrada iz naše tople postelje u svim onim trenucima koji tvore jedan naoko običan dan za Nas. Baš svaki je poseban od kada grijem svoje srce uz tvoje, od kada mirišem na naše uzdahe, od kada imam priliku kušati istinsku ljubav. A nekoć sam bila daleka, usitnjena od boli, ogrezla o samoću. Neizgovorena. Neobojena. Nekada sam se gubila u omaglici istrošenih sanja pišući prazan život, isprazan od nadanja. Bili smo razdvojeni na suprotnim stranama srca. Sada te čuvam poput najvrednije emocije obznanjujući koliko mi značiš, jer ti si muškarac kojem dajem daleko više od tople kože i vlažnih bedara.


Gordana Majdak
Copyright ©2017


...

Posted by blueperlaa on February 12, 2017 at 11:10 PM

bilješka;


 

I kako da danas ne živim, živa u svome snu, budna u ostvarenom snu? Tolike godine sam žudjela za ljubavlju i ne mogu sada zanijekati svoje emocije. Niti želim. Ispisat ću ti još mnoga ljubavna pisma, sačuvat ću vrijeme, uspomene, Nas. U tom prvom dodiru usnama, u nagosti poljupca i zjenicama u kojima sam poželjna; kada ti se dajem cijela. Pisat ću ti o tome kako me uistinu tvoja strast skida, razgolićuje mi tijelo, a tvoje ruke me pripremaju i zahtijevaju moju predaju. U glasu koji se razlijeva mojom kožom, u uzdahu otetom s tvojih usana, isprepletenih udova; upravo onda kada postajemo jedno. Osjećajno, duboko i snažno i nadalje ću primati svaki trzaj tvoga tijela, podižući bokove s tvrde podloge nekoć neostvarenog sna. Još dugo bit ću budna u tvojim mirisima, tvoja u neponovljivim trenucima; privržena bliskosti kojom obavijam svoja gola i topla bedra jer jednostavno sam sigurna u Nas, u ljubav kojoj gradimo kičmu, u svaki nadolazeći dan u kojem ti bezuvjetno pripadam.


I sve što želim, ispričat ću ti dodirom. I znam da ćeš razumjeti svaku moju riječ.


 

Gordana Majdak
Copyright ©2017


...

Posted by blueperlaa on January 30, 2017 at 12:25 AM

Početak povijesti


Pamtim, i ta jutra napukla od samoće, od pogleda u prazno, od nedodira. Pamtim ih jer su me oblikovala. Usamljenu. Gladnu. Prisjećam se i tih noći unutar zidova skučenog prostora, tišine u meni, u mnogim lirskim zapisima.
Ne mogu potisnuti i iskorijeniti ono postojeće vrijeme nedorečenosti, beskraj lutanja i potragu za svjetlošću. Niti želim.


Bio je to dug put. Moj životni put ili početak povijesti. Nešto između preživljavanja i življenja. Stotine pokušaja u podizanju s koljena, u otkrivanju snage i suza. Ponekad se dijelim na pola i promatram se iz onog kuta koji razgolićuje život, u naborima sjećanja i porubu tog potrošenog vremena.


Primjećujem kako se danas ne skrivam u sebi, iako ima dana kada si još uvijek nekako nedostajem pola. U snu. Tamo, naime, još uvijek lutam. Postoje svjetovi za koje ne mogu reći da su paralelni s mojim rukama, tijelom i željom za dodirom. Tamo negdje, daleko, ostao je komadić mene ispunjen tamom.
Iako, priznajem, sve manje se osjećam u zapisima od prije nekoliko godina. Odavno sam se oprostila od praznih riječi, praznine u prstima, od zamišljaja.



Gordana Majdak
Copyright ©2017

...

Posted by blueperlaa on October 1, 2016 at 11:45 PM

Priznanje Ljubavi




Centar grada žuljevit i snen, razbuđuje se trljanjem automobilskih guma o vlažan pločnik. Ječanjem i grebanjem tramvajskih šina i cvrkutom ptičice ponad našeg prozora u sjeni povećeg stabla. Sjedim za pisaćim stolom umotana u mek i topao kućni ogrtač, otvaram grlo prvoj jutarnjoj kavi i osjećam mirnoću sobe. S glazbom u ušima promatram zid bordo boje između prvih odabranih riječi koje utiskujem u papir i stoljetni drveni sat čije kazaljke kaskaju pet minuta za našim vremenom. Ponovno je listopad.


Primjećujem nakrivljenu biljku u kutu sobe i razvlačim ranojutarnji osmijeh. Vidim te kako je okrećeš prema balkonskom svjetlu, a ja joj obraze vraćam k zidu, te se razbuđujem u toplini našeg doma. Sitnice su mi bitne i sada volim jednostavnost življenja. Zatim grizem svježe pecivo i hranim se malim zalogajima. Odnedavno sam gladna drugačijih mirisa i okusa i to sve zbog ljubavi. Misli podastirem protokom riječi. Lijepo mi je i mirišem na tvoje dodire. Sve je trenutno tu; tvoje i moje, ti i ja u ogledalu života. I opet sve to imamo samo zbog ljubavi. Spuštam pogled na svoje ruke, prste u kojima ima toliko tebe i ćutim život pod jagodicama. Osjećam te. Soba i dalje miruje ili se polako ziba u svom zanosnom ritmu praćena taktovima podnošljive tišine i mojim metaforičkim pokušajima da dočaram ovaj trenutak nagonom za pisanjem.


Životni prostor trenutno nije omeđen samoćom u dvoje, riječima u kojima nema zvuka, uzdasima razasutim po zidovima bez srca. Sve je na svome mjestu. Ti i ja, u odsjaju fotografija, uokvireni uspomenama, lijepim, golim trenucima. Mi, u našoj koži potpuno dorečeni s nasmijanim licima i prizorima u kojima čuvamo Dvije proživljene godine.

 

Na stolu je šarena šalica. Dobili smo je nakon ispijene kave prilikom izleta na Austrijska jezera. Na njoj su još uvijek naši isprepleteni prsti i pogledi, tvoje zjenice u koje ulazim i čudesna ljepota krajolika. Mnoga mjesta smo proputovali nakon što smo proputovali našim tijelima. Oduvijek smo se hranili dodirom, veličajući ljubav. Postavili smo je na pijedestal, tamo gdje i pripada nakon što smo oljuštili živote, otkrivajući samu srž. Tu tankoćutnu emociju koja otvara sve pore i miriše na neprolazno vrijeme. Iako pamtim svaki kutak kojeg smo zajedno istražili kretanjem ispod obješenih oblaka u sjećanje mi se najviše urezuje osjećaj da sam voljena. I jednoga dana bit će to što smo proživjeli, osjetili i spoznali, vrijedno spomena. Kada me ne bude znam da ću se vratit jer sada imam kome. Stat ću ispred vrata kroz koja sam ušla, promijenivši nam živote. Vratit ću nam naše vrijeme jer bilo je to vrijeme Našeg postojanja. Utoplit ću se tvojim zagrljajem i ono što je od posebnog značaja, bit ću na tvojoj strani života jer dobila sam još jednu priliku ojačati emocije.


Oduvijek sam živjela za ushit, za životnu strast i naravno za ljubav. Danas živim ponajprije za sebe u ljubavi i naučila sam dijeliti se. Upoznajem se i prihvaćam. Ovdje sam, ogoljena, uronjena u sve mirise i okuse života. Osjećam svoje tkivo, kosu, vidim svoj osmijeh i veselim se svakom novom danu kojeg puštam u sebe. No, nije se bilo lako vratiti životu jer nije oduvijek bilo ovako. Život se igrao sa mnom i ja sam se poigravala njime. Kušala sam ga jer bila sam gladna. Znaš da jesam i stoga nije teško progovarati o iskustvu koje me dotaklo. Sada živim ponovno. Volim srcem koje je nebrojeno puno puta zašivano i prihvaćam nježne riječi, te ih ostavljam na jastuku svako jutro. Budim se pored tebe u jednoj svijetloj sobi koju nazivamo našim domom. Da, baš tu uz tvoje srce i tvoja stegna, u tvojim rukama tebe željna. Razmišljam o tome kako je danas dovoljno živjeti Nas i kada ti kažem volim te; izgovaram sebe. Sve ono što imam potrebu izvući iz vlastitih dubina, iz spoznaje koliko me usrećuje što imam priliku voljeti te. I jednostavno živim život. Dozvoljavam da i on živi mene, svjesna da je za nas vječnost otpočela upravo sada.


Gordana Majdak
Copyright ©2016


 

...

Posted by blueperlaa on March 25, 2016 at 4:30 AM

Ispunjena Žena



Nekoć sam sa sobom vodila svoje strahove, sjene i istrošeni udovi vukli su se za mnom ostavljajući tek primjetne tragove. Hranila sam se zemljom, da bih preživjela sebe. Udisala sam nespokoj i jaram prošlosti gnječio me, ali vatra u meni nadalje je širila svoje ruke pružajući ih prema nebu. Lebdjela sam ponad sebe, ponad tijela i budnih bedara. Vlažila sam usne mišlju i trpkom željom da kušam te. Dugo si izmicao, kao tračak svjetlosti što me izdaje. Iako sam vjerovala i osjećala da ćeš se znati zadržati u mojoj utrobi; jednom kada te uspijem uvesti u sebe. Postoje trenuci u kojima se više ne prepoznajem jer se odvajam od sebe, ali i oni u kojima Nas vidim zagrljene i dodirujem nedjeljive.


Danas bih satima mogla sjediti na obali rijeke Save, otpuštajući svoje misli; neka konačno slobodno plove! Plutala bih obnažena, vlažna, tvoja u svakom zamahu i uzdahu sadašnjice koja me ovako milo obmanjuje, ovako nježno i osjetilno propitkuje jer sada sam ja ona ruka koja kamen pod vodom hvata. Uvijam se od užitka poput vlati trave, oživljavam metafore i razbijam se o tebe te u mjesečevim sjenama ne boravim sama. Odavno nisam usamljena, istrošena od sebe, bolno unakažena. Ne prikrivam sretno lice, maskama ne ubijam se. Dajem se tvom vremenu, sudbini koja me ne hrani zemljom. Osjećam tvoje tople dlanove položene na moje osjetljive grudi i upijam jedinstvenog Tebe napajajući te neponovljivom ljubavlju: ”Nikada nisam ovako voljela, niti sam na ovaj način u sebe muškarca primala. Moj svemir je čudesan. Ne pišem ti pisma zbog književnosti, već zbog ljubavi. Zauvijek ostajem lucidna i misaono tvoja jer sve dok me ne odvede zagrobna tišina ti si jedini muškarac u mome životu koji je imao sposobnost pružiti mi sve.”


Dozvoljavam sebi treperavost i zaluđenost tobom. Volim kada me opečeš, pod sebe podvučeš, vrškom jezika me u odaje sladostrašća uvedeš. Živim za svaki drhtaj tijela, tvoj pogled uslijed sjedinjenja i onda kada oživljavam sadašnjost. Sada ne idem dalje od sebe. Ostajem dosljedna svojim željama i još uvijek ti se nudim kao zemlja. Moja ljubav je plodna i ponovno se rađam iz ovoja vlastitog trbuha. Iako, nije vrhunac presudan i ti to znaš jer pružaš mi daleko više od nagog tijela. Daješ mi sve ono što mi je potrebno da bih bila tvoja, u plamenoj jezgri svoga jastva ispunjena žena. Zadržavam se, mirujem i naša srca pažljivo osluškujem; priželjkujući trajnost ovih divnih emocija.



Gordana Majdak
Copyright ©2016

 


...

Posted by blueperlaa on March 19, 2016 at 1:20 AM

ZAHVALA


Ovom prilikom se zahvaljujem svima vama koji ste podržali moj rad na način da ste kupili roman ''Venerina muholovka'' u želji da ga pročitate ili nekome poklonite. Osobno mi to jako puno znači i vrlo vjerojatno i ne slutite koliko.


Hvala vam, dragi ljudi.


Pisanje nije samo moj hobi već i velika ljubav kojoj sam posvećena nekoliko godina i u koju ulažem dobar dio sebe i onoga što je u meni, dijeleći to na neki način s onima koji odvoje svoje vrijeme ne bi li iščitali ono što sam stvorila. Slobodno mogu reći, u nadi da ne zvuči previše pretenciozno, dobro znam koliko je potrebno truda, rada, discipline ne bi li se otpustilo nešto od sebe, da bi se kreirao taj tako čudesan svijet mašte, prožet sa segmentima iz stvarnog života jer upravo, nerijetko, autori upliću u svoja djela i neke najintimnije doživljaje, osjećaje koji su obilježili neki period života, promišljanja i dvojbe. Stvara se na neki način simbioza između svjetova koje nosimo u sebi i onog kojeg dišemo. Mnogi čitatelji možda i ne slute kada posegnu za nekim dijelom što ono u svome korijenu uistinu nosi i kakvi su temelji postavljeni ne bi li se uopće skupilo hrabrosti progovoriti, odnosno ispisujući - stvarati. Stoga se iskreno divim ljudima koji su na tom putu, jer eto iz vlastitog iskustva znam da taj put traži i neka odricanja, da je podložan moraliziranju posebno uplićete li u sadržaj erotsku tematiku, a ponekad i osudama iako su nam, naravno, draže pohvale i podrška bez lažne skromnosti.
Ipak, ne bih željela izostaviti i konstruktivnu kritiku koja nas nerijetko pokreće i potiče na rad jer je jasno da se ne može svima sve svidjeti.


Gordana Majdak



FOTO: Darko Dautović


...

Posted by blueperlaa on February 23, 2016 at 12:55 AM

INTERVJU S AUTORICOM




Gordana Majdak je nedavno objavila svoj prvi roman „Venerina muholovka“ za koji je profesorica Marija Juračić izjavila: „Prvijenac Gordane Majdak, intrigantnog naslova „Venerina muholovka“ počinje kao lagana erotska priča namijenjena čitatelju u nekom dokonom poslijepodnevu. Jednostavne kompozicije, pisana u prvom licu, prati doživljaje ekonomistice Ree, žene na pragu četrdesete godine života, od vremena njezinog emocionalnog kraha i poslovnog uspona. Rea je slična biljci mesožderki koju uzgaja njezin šef. Željna je muškog mesa i gotovo animalnog seksualnog apetita, čini se da će postati lak plijen uredskih spletki i vlastitog nagona. Kao biljka mesožderka, Rea osjeća gotovo nekontroliranu glad za dodirom i mirisom muškarca, ona ga želi kušati, sažvakati i odstraniti kao nešto što je zadovoljilo trenutni nagon i što se ležerno može ispljunuti.


Međutim, našavši se u svijetu kapitala, intriga i prijevara, Rea sazrijeva i otkriva nove ljudske vrijednosti; poštenje, iskrenost, lojalnost i britku kritičnost kojom oslikava blistavu bijedu dijela poslovnog svijeta.


1. Uvijek me zanimalo kakav to poriv natjera ljude da napišu roman. Gdje leži taj okidač zbog kojeg se late pera i počnu pisati? „Venerina muholovka“ je vaš prvijenac i sjećanje na čin stvaranja je još svjež. Zato vas smatram pogodnom osobom da udovoljite mojoj znatiželji.


Poriv leži u ogromnom izazovu. Smatram da nije lako osmisliti likove, radnju, udahnuti u sadržaj nešto autobiografskih elemenata, a da to ne zvuči suviše pretenciozno i barem pokušati da cjelokupni dojam čitateljima bude primamljiv, zatim na poseban način otkrivati i taj tako čudesan svijet mogućnosti i same inspiracije koje nam nudi pisanje. Iskreno, ta ideja me oduševljava i mami sva moja osjetila. Dakle, upravo navedeno za mene je snažan okidač pri pomisli da imam mogućnost nešto stvoriti, nešto opipljivo što se sprema između mekih korica romana. I naravno, ne smijem izostaviti ljubav prema pisanoj riječi jer je ona u mom slučaju uistinu snažan pokretač.


2. Dio radnje romana odvija se u uredu u koji Rea, glavna junakinja dolazi kao svježa radna snaga. Odmah na početku priče sukobljava se sa svojim šefom Arturom. Ponašanje njenog šefa bi se u današnje vrijeme moglo nazvati mobingom, seksualnim uznemiravanjem. Biste li i vi njegovo ponašanje tako okarakterizirali?


U ovom slučaju, ipak ne. Naime, nisam bila vođena tom idejom, već činjenicom da se između dvoje, bez obzira na njihov radni status, u trenu rasplamsala požuda, želja za prividnim rivalstvom koje ima zadatak pojačati potrebu za dodirom kojim se ujedno spontano izražavaju, nekontroliranom gladi koja je produkt obostrane privlačnosti izvan kontrole, što će vjerujem čitatelji tek postepeno razotkrivati jer ponekad, ma koliko da se otimamo ovakvim situacijama, one znaju uzburkati krv i unijeti u život strast i želju da se ruše neke prepreke, možda čak i nepromišljeno. Drugim riječima ,taj odnos od samog početka izlazi izvan okvira koji se smatraju „primjerenim ponašanjem“ u oba smjera, a ja se nadam da nisam prešla granicu dobrog ukusa.


3. Rea je upravo izašla iz jedne emocionalne veze koja ju je svojevremeno potpuno ispunjavala. Dugo apstinira i u njoj se budi animalna želja za muškim dodirom. Postaje li ona zbog tog svog nagona lak Arturov plijen?


Jednom kada se sruši emocionalno stabilna veza, veza koja je ujedno tjelesno ispunjavala dvoje na svim razinama povezanosti, ostaje praznima i potrebno je vrijeme oporavka. Upravo ta praznina u ženi ponekad izaziva tupu bol jer je tijelo opominje da je uskraćeno za dodir. Naime, mišljenja sam da se dodirom daleko bolje izražavamo nego riječima. U ovom slučaju Rea je lak plijen jedino vlastitih htijenja i potreba i to je ne odvodi u krivom smjeru. Naprotiv, vrlo je iskrena prema sebi i na taj način ona prvo upoznaje svoje iskonske želje jer ne pripada onim ženama koje tvrde da im muškarac nije potreban. Na neki način se suočava sama sa sobom, a upravo kontrast između dva muškarca koja su okosnica njenog života u tom razdoblju, dokazuje privlačnost u različitosti. Ipak se naše želje i potrebe s godinama, moguće, mijenjaju, a da toga nismo niti svjesne.


4. Kada su lijepe žene u pitanju, uredske spletke postaju neminovne. Doživljava li ih i vaša junakinja i ako da, kako se s njima nosi?


Uredske spletke ponekad su začin i ništa više od toga. One u svom korijenu možda razotkrivaju dozu licemjerja suradnika, želju za napredovanjem, iako poslovni rezultati nisu briljantni. Na neki način isticanjem među suradnicima, skrećemo pažnju na sebe. Rea, ipak, mnogo ulaže u svoj rad i maksimalno mu je predana, no u odnosu na neke druge žene, malo više drži do sebe i želi se svidjeti suprotnom spolu. To čak i ne skriva. Samim tim možda izaziva netrpeljivost kolegica, iako to nije njen problem. Biti lijepa žena ipak je daleko više od njene vanjštine i Rea je toga duboko svjesna, tako da je ne mogu omesti te sitne intrige i podmetanja. U konačnici njeni poslovni rezultati stoje iza nje i stavljam naglasak upravo na to jer takvo razmišljanje smatram vrijednim.


5. Osvrt na roman profesorice Juračić daje naslutiti da se radnja romana odvija uglavnom u okruženju poslovnog svijeta u kojem vladaju mnogi suprotstavljeni interesi. Firma u kojoj Rea radi surađuje s jednom uglednom talijanskom firmom. Odakle ste vi crpili materijal za ove podatke?


Taj dio je potpuno izmišljen, dakle, fikcija u punom smislu te riječi. Čak nisam bila u stanju imenovati posao kojim se oni bave jer sam lebdjela u nekom poslovnom svijetu koji nema čvrsto uporište. Mamila me jedino pomisao da moji glavni junaci dobiju priliku za zajedničko poslovno putovanje koje sam bezobrazno iskoristila na način da sam ih konstantno privlačila i hladila, dovodeći ih u situacije koje su im pomicale tlo pod nogama. Bio je to vrlo dobar izazov za mene, odvesti čitatelja na put, a ne izgubiti pritom tu snažnu poveznicu između Artura i Ree.


6. Jesu li svi likovi romana fikcija, ili ste imali neke uzore iz vašeg okruženja u stvaranju pojedinih likova? Zanimljiv je lik Reine prijateljice Sonje, iako ona stoji u sjeni zbivanja i bitno ne utječe na tijek radnje.


Sonja je stvaran lik i cjelokupan odnos između dvije prijateljice ima čvrstu podlogu u mojoj realnosti. Zaslužila je da je na neki način ovjekovječim jer mi već godinama iz dana u dan nudi ono što se naziva iskrenim prijateljstvom, iza kojeg nikada nisu stajali nikakvi interesi. Naime, jako dobro znamo kako je danas rijetkost imati uz sebe takvu osobu i ona se čuva kao dragocjenost. Eto, osobno sam našla način da joj se odužim za njenu odanost i toplo se nadam da će se čitateljima lik Sonje zaista svidjeti. Uz to, divno je imati uz sebe osobu koja vam neće podilaziti samo zato jer vas voli i poštuje, već naprotiv, dobro će vas oplesti kada smatra da se nepotrebno dovodite u rizične situacije.


7. Kontroverzan lik je Talijan Marino koji se nastoji ugurati u odnos između Ree i Artura. Lijep, bogat, samouvjeren i drzak. Jeste li ikada u životu sretali takve likove, odakle vam predložak za njegov opis?


Iskreno, nisam. Naime, predložak za njegov lik opet sam crpila iz vlastitih maštarija koje imaju u svojoj osnovi poruku. Upravo to što je fatalno privlačan muškarac, što je sklon isticanju svoje samouvjerenosti, nekako moćan i nadmen, što u sebi ima i dozu drskosti koja je ipak ženama na neki način privlačna, smatrala sam ga dobrim likom za usporedbu s Arturom. Rea je imala mogućnost povlačiti paralele i zagrepsti malo više ispod površine. Ta magnetska privlačnost između Artura i Ree, možda dolazi još više do izražaja kada se razmetljivi Talijan, koji koristi sav svoj šarm, nameće između njih dvoje. Uz to, dobila sam priliku razotkriti čitateljima zašto je lik Artura takav kakav je jer postoji razlog njegove okorjelosti, netaktičnosti u odnosu sa ženom, grubosti koja pak u Rei nije izazvala odbojnost.


8. Koja točka u romanu znači prekretnicu u Reinom doživljavanju svijeta? Koji je to trenutak u kojem ona postaje svjesna svoje ljubavi, svjesna da je pronašla muškarca svog života?


Prekretnica romana je nešto što se, možda, mnogim čitateljima neće svidjeti. Bio je to trenutak kada je ona dobila priliku da konačno raščisti sve svoje dvojbe.


9. Venerina muholovka je biljka mesožderka koju njeguje Rein šef Artur. Čini se da naslov romana ima i simboličko značenje. Kako ste došli na ideju da upravo to bude naslov vašeg romana?


Smatrala sam da niti jedna drugi naslov ne bi bolje odgovarao sadržaju, tako da sam bila prilično zadovoljna idejom o Arturovom hobiju, a simbolika upravo leži u tome da kada se najpoznatija biljka mesožderka dočepa svog plijena, vari ga i po nekoliko tjedana. U mojoj percepciji poruka je bila jasna. Kada žena uz sebe ima pravog muškarca, ne odriče ga se godinama. Naprotiv, razvija se uz njega jer je njegovana kao cvijet i može istaknuti svu raskoš svog senzibiliteta. Na ženi se to itekako primijeti, kao što se primijeti i na onoj koja vene jer je nesretna u ljubavi.


Mihovila Pasarić Walner
Intervju je objavljen na Portalu Očaravanje




VENERINA MUHOLOVKA

_________________________________________________________

Roman se može naručiti na gore navedenom linku.



...

Posted by blueperlaa on January 13, 2016 at 3:05 AM




Sažetak:


"Prvijenac Gordane Majdak, intrigantnog naslova „Venerina muholovka“ počinje kao lagana erotska priča namijenjena čitatelju u nekom dokonom poslijepodnevu. Jednostavne kompozicije, pisana u prvom licu, prati doživljaje ekonomistice Ree, žene na pragu četrdesete godine života, od vremena njezinog emocionalnog kraha i poslovnog uspona.


Rea je slična biljci mesožderki koju uzgaja njezin šef. Željna muškog mesa i gotovo animalnog seksualnog apetita, čini se da će postati lak plijen uredskih spletki i vlastitog nagona. Kao biljka mesožderka, Rea osjeća nekontroliranu glad za dodirom i mirisom muškarca, ona ga želi kušati, sažvakati i ispljunuti kao nešto što je zadovoljilo trenutni nagon i što se ležerno može odbaciti.


Međutim, našavši se u svijetu kapitala, intriga i prijevara, Rea sazrijeva i otkriva nove ljudske vrijednosti; poštenje, iskrenost, lojalnost i britku kritičnost kojom oslikava blistavu bijedu dijela poslovnog svijeta.


Rea potvrđuje da se potrebe muškaraca i žena po svojoj prirodi ne razlikuju, da su one po svom životnom tkivu iste, samo se na potrebe žena nataložio debeli sloj povijesno uvjetovanih društvenih normi koje ona skida, veo po veo, ne gubeći pri tome svoju ženstvenost.


„Venerina muholovka“ nije roman koji mijenja svijet, ali je svakako roman koji otvoreno ruši neke stereotipe koji su ženama dodijelili strogo omeđene društvene i obiteljske uloge. I ono dokono poslijepodne u kojem smo posegnuli za ovom pričom, bit će ispunjeno."


- Marija Juračić, prof.



Naslov: Venerina muholovka

Autorica: Gordana Majdak

Broj stranica: 254

Nakladnik: REDAK

Godina izdanja: 2015.

ISBN: 978-953-336-262-5

Tisak: digitalni tisak knjiga - print na zahtjev



VENERINA MUHOLOVKA

_________________________________________________________

Roman se može naručiti na gore navedenom linku.




Sve je počelo na radionici kreativnog pisanja Centar Pisanja Cekape kao domaća zadaća. Od tada je prošlo gotovo punih pet godina. Popriličan broj sati provela sam pišući svoj prvi roman, a danas je on doživio svoju objavu i odlazak u svijet zbog čega sam silno uzbuđena, iako sam svjesna da on nije sam vrh hrvatske književnosti i smatram ga štivom za razonodu, te živim u uvjerenju da se čita s lakoćom, da ima intrigante dijelove, one šaljive, putopisne i ulazi u žensku psihologiju otkrivajući koliko smo ponekad nesavršene, kako i nas vodi snažan seksualni nagon, te smo sklone pretjeranom vaganju osjećaja, blagoj prevrtljivosti i naravno promišljanju.


Bez velike i nesebične pomoći književnice i profesorice Marije Juračić, vlasnice poetskog internetskog portala "Očaravanje" i obavljenog, ogromnog posla koji je odradila lektorirajući moj roman, pomoći prijateljice po peru Sofije Leopold Zavalić čija su mi zapažanja bila od neprocjenjive vrijednosti i mog grafičkog urednika, pjesnika Darka Dautovića, mlade fotografkinje Ivone Orečić, autorice naslovne fotografije; puno teže bi bilo ostvariti svoj san. Također sam zahvalna na financijskoj i moralnoj pomoći mojoj dragoj Sanji Kašćelan, zatim Petri Rep i Snježani Rep, vlasnicama kozmetičkih salona ''Luna'' i ''Tija''.


Posebnu zahvalu dugujem mojim sinovima, Filipu i Patriku, za sve one dane radosti koje su unijeli u moj život i za neprocjenjivu, obostranu ljubav, te voljenom muškarcu Danijelu Markočiću čija je podrška značajnija od riječi.


Nakon što završite svoj roman koji je svakako bio velik izazov za vas, suočite se s činjenicom da trebate izdavača i nekoga tko će bar malo pažnje posvetiti vašem radu, kome će biti važno što vi kao autorica želite. Osobno sam imala sreću da mi je s potpunim povjerenjem Redak webknjižaru preporučila književnica i profesorica Marija Juračić, te pjesnikinja Maja Šiprak čija je suradnja s Retkom bila svakako dobra i pohvalna, time potaknuvši moj interes. Bez previše pompe i hvale, kratko i jasno sam dobila naputak i konkretne informacije o kakvoj se tu suradnji radi i već prilikom prvog kontakta s gospođom Nikolinom Jelić imala sam dojam da ćemo ostvariti dobru, jednostavnu, produktivnu suradnju.


Danas je prilično teško pronaći nekoga tko vam pristupa sa srcem i unosi u svoj rad emocije i brigu za druge, za njihove potrebe i želje, a malo manje je koncentriran na financijsku konstrukciju. Upravo su Nikolina Jelić i tim suradnika Redak webknjižare pokazali sve ono što sam kao autorica priželjkivala kada sam se odlučila na izdavanje svog prvog romana.


Gordana Majdak



...

Posted by blueperlaa on December 12, 2015 at 12:30 AM

U otkucaju srca


Prva, opipljiva misao ovog prohladnog jutra dok se premještam u toploj postelji i ostvarujem se u zamišljaju budne emocije, zavodi moja čula:

                             ''Zadrži me u otkucaju, svoga srca.''

Još jedan dan uzet će nam dah, gurnut će nas u sutra, nestat će poput obrisa zamagljenog okna kojeg sam nemarno obrisala rukom kako bih uočila sivilo grada iako je danas potpuno nebitno vrišti li ovaj beton pod topotom vremena, prekriva li inje onu napuštenu topolu u samoći golu, miriše li na benzin i tutnji li gradom prazan vjetar. Ne marim. Živim, tvoja, u raskoši topline probuđenog srca. Ovdje moje vizije više nisu mračne, sjene su na mojoj strani i dodirujem te punim dlanom osluškujući tvoju tišinu. U njenom tijelu, u njenoj postojanosti borave moje riječi, sve moje misli raspršene u prašinu koja se taloži na namještaju na kojem mogu kažiprstom nacrtati srce i glasno izreći:

''Izabrala sam slobodu uz odlazak u svijet ljubavi, umjesto straha rastočenog poput otrova kojim sam se trovala uništavajući bit postojanja, jer svojevremeno sam gotovo izgubila vjeru u ljubav.''

Ostajem u tvome pogledu dok još nije prekasno. Nemam razloga za umiranje, dajem si priliku da kušam sadašnjost i ne skrivam ogrebotine. Otkrivam ti svako jutro ovaj svijet u kojem sam rođena kao Žena. No, ne tražim od tebe da postaneš dio moje prošlosti jer jedino je bitno da me osjećaš od kada me možeš udahnuti. Samim tim kao da prije nisam postojala ispunjena tek do pola, kao da nisam nekoć bila ranjena, zastrašujuća, a prepuna mogućnosti.

*

Gordana Majdak

Copyright ©2015


 

...

Posted by blueperlaa on December 9, 2015 at 2:10 AM

Izloženi Ljubavi


Dani polako ispunjavaju prosinac, ulaze u tijelo nezaboravne godine. Upravo u tim danima nalik lepršavom snu u kojem sam razbuđena i zrela za ljubav; boravim u tebi. Možeš li pojmiti, ljubavi moja, sav taj kolorit prekrasnih doživljaja, svu radost ispunjenih nadanja dok smo izloženi ljubavi; da upravo oni svjedoče o našoj srodnosti? Danas sam potpuno tvoja i prihvaćena. Stalno sam ovdje, utisnuta u ljubav poput nagog tijela koje se ušuškalo pod mek i topao prekrivač. Udišem te i obnavljam se u toplini tvoga zagrljaja, ne opirem se luksuzu svoga života otkako te ljubim. Iako te ponekad šutim, meka i nježna poput izvađenog pera iz jastuka i dotičem te jedino mišlju i spoznajom koliko te volim. Jednostavno je sve drugačije od kada ti ponavljam sebe, od kada živim za nas i danas se ne ustručavam krenuti u bajkovitu zimu. Zapravo, veselim se prvim pahuljama snijega, promatrajući kako se lijepe za čisto prozorsko staklo jer gledat ću u daljinu, daleko dalje od suznog pogleda; proživljavajući bliskost u udobnoj skrovitosti tvoga srca. I nadalje bit ću ti beskrajno zahvalna i nezatomljiva u svojoj rječitosti. Nadahnuta, prizemljena, a opet nekako čudesno bestežinska i prepuštena dragosti lijepih zbivanja, očaravajućih dodira pod punoćom tvojih toplih dlanova, pomahnitalih poljubaca jer i večeras si ovdje slatkast i neodoljiv, gladan i neumoljiv, a tako neupitno moj…


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015


...

Posted by blueperlaa on November 24, 2015 at 3:55 AM

Listopadske noći



Nekoć je postojalo to nepomično vrijeme, ukočenost nadanja i bezumlje strepnje. Nekada se nebo rasipalo poput sitnih kristala, ulazeći u zemljine pore. Noć je progutala dan, a nemir je okupatorski porazio moj mir. Sve je bilo sivo, pa i komadić moje duše ispružen na dlanu. Sve je bilo lažno, nazubljeno i oštro nalik sječivu, nalik koplju u nezaustavljivom proboju sve do srca koje je bolno zajecalo. Bol se razmnožavala. Tuga je raširila svoje prste i doticala je njima čak i treperavost jednog izgubljenog sna. Tada su i snovi bili poraženi, klečeći na koljenima. Želja za življenjem polako se isparavala, u omaglici sivila. Bila sam izgubljena za nadolazeći dan. Sve do jedne listopadske noći, kada su polet i smjelost ovladali mnome, a tvoje ruke su dobile našu priču. Od tada crpim snagu iz ljubavi. I nevjerojatno je kako nas život ponekad počasti i daruje nam upravo ono za čime smo bolno žudjeli, pa se u toj raskoši lijepih i zrelih emocija rađa kreativnost i želja za napredovanjem na svim područjima. Danas u jednostavnosti pronalazim ljepotu, no i dalje su ovdje tvoje ruke i dodir blag, pružajući mi sigurnost u pripovijesti o dva dlana. Povezani smo osjećajem pripadnosti, neprocjenjivim dodirom povjerenja; proživljavajući nas. Prolaze i nadalje listopadske noći, prolaze sve tuge i propasti oštećenog sna, a želja za življenjem ponovno ohrabruje od kada sam voljena...

Gordana Majdak

 

...

Posted by blueperlaa on October 11, 2015 at 1:50 PM

Godina Ljubavi


U gotovo savršenom i skladnom ritmu izmjenjivanja dana i noći, protekla je pažnje vrijedna godina. Godina Ljubavi. Prisutna među ovim zidovima, razasuta na zajedničkim putovanjima, ukorijenjena u Nama. Ona zaista nije bila obična, hladno plava ili zatvorena u staklenom kavezu. Nije nalikovala lavežu napuštenog psa, nije imala težinu natečenih kapaka. Jednostavno je bila ispunjena čujnošću lijepih zbivanja, nabijena emocijama i svježinom poput očaravajućeg mirisa mora. Bila je to godina koja nas je razvijala. Polako. Iz dana u dan, raspletivo i neraskidivo. Ne zapinjući o znojna tijela, o nabore laži, kroz zamućen vid pohotnika. Ne obmanjujući prijetvornim ushitom još jedan dan obojen žudnjom, bila je to godina u kojoj nas prepoznajem. Stvarne, voljene i srećom ispunjene.


Ta godina zajedništva bila je podalje od dvostrukih mjerila, od licemjerja slatkorječivih usana, a ponajviše od bludnog previranja po golim snovima. Nije nas hranila nasladom, već ljubavlju. S pravom zaslužuje posebno mjesto u našem životu, u vremenu koje smo ogolili i zauvijek potrošili. Jesmo li ga iskoristili na najbolji mogući način ne dokazujući se pred utvarama, već u ogledalu vlastitog viđenja na život kakav želimo i nadalje voditi udvoje, ne palucajući jezikom u prazno? Jesmo. Jer dovoljan je jedan osvrt na tvoje ruke i doticaj tvojih prstiju u blagom kretanju niz moj obraz. I pogled kojim te uokvirujem od kada te poljupcima budim. Dovoljno je da mi miris tvoga tijela ulazi u pore, da te mišlju nagrađujem, a riječju oblikujem. Tako me naša sadašnjost oživljuje i dani nas pamte. Na ovaj način mogu minuti još mnoge godine i neću se žaliti. Naprotiv. Podat ću se sa zadovoljstvom vremenu koje mi je preostalo. Ljubit ću ti dlanove i prije nego svane. I neću hiniti čednost.


Danas nisam samoj sebi nepoznata, tvrda poput kamena ili pak nestalna. Ti nisi čovjek od pustinjskog pijeska i muškarac u kiši, sazdan od promjenjivih lica i mramornog tijela. Naši životi isprepliću se poput godina čiji su dani dugi i topli, a noći mirne. Sve dok ne osjetim kako mi se primičeš s pogledom moje puti, s rukama tvoje gladi i željom voljenog. Tada ti šapućem o svojim emocijama, čiste kože mirisa ukusne dunje, rastočena u užicima i nedjeljivo Tvoja. Priznajem ti Ljubav. Obznanjujem zrelost vlastitih emocija i žudim za trajnošću našeg odnosa. Otkrivam ti svoje snove i govorim ti kako danas znam da nikada nije prekasno za snove. Veličajući tvoju zaslužnost u priči čije srce nosim u prstima, darujem ti sve ono što je dobro u meni. Svaku i najmanju lijepu gestu i bliskost mojih toplih bedara. Svu raskoš ustreptalog tijela, sklad pokreta i htijenja. Sve ono što postajem kada me ljubiš i na jedinstven, samo tebi svojstven način me stvaraš.


Gordana Majdak/2015

s posvetom voljenom povodom naše godišnjice

...

Posted by blueperlaa on September 7, 2015 at 12:30 AM

Priznanje


Misao rođena i ogoljena, želja preplavljena, u tijelu oživljena; ljubav postojana. Misli razbacane, oprane i nestašne; ruke su mi pune Tebe. Žena pažnjom zaklonjena, dodirom opljačkana, sebi nježno ukradena i jedno pismo na noćnom ormariću. Riječi ipak ne idu na počinak. Kovitlac strasti, tvoje butine sljubljene s mojima; igra gipkih pokreta što do vrhunca nas dovode. Slutiš li na koji način ti sada pripadam, prije nego što pismo otvorimo, postanemo plijenom divljih htijenja ili se prepustimo nježnostima? Često sam budna da bih te doživjela, prečesto sam tobom zauzeta; zaista opčinjena. Dišem te. Grad me promatra, ulice me uvlače u sebe, a moja klupa na jezeru Bundek trenutno zjapi prazna. Već neko vrijeme ne pričam s oblacima, već s Tobom. Mjeseci se kotrljaju, klize niz padinu sve do jezera i plutajuća je moja misao. Dolazi nam rujan.


Bliži nam se prva godišnjica sjedinjenja. Ostvaruje se sanjano, stvarnom željom nadahnuto i potrebito. I noćas sam tvoja, putenošću obdarena, glađu za tobom ispunjena. Sladim se tvojim tijelom, hranim se tvojim dodirima i nudim ti na uvid još jedno pismo. Gužvaš ga nježno pod prstima i guraš me uza zid podižući mi bedra u visini tvojih bokova. Znam da mojim riječima ne vjeruješ i ne dozvoljavaš obmanu njima. Prodireš u mene. Zahtijevaš da se izražavam dodirom, da ti pričam tijelom i vlastitim reakcijama na podražaj tvojih usana. Drhtim u tvome naručju. Dolazim nam u susret. Voljena. Želim ti sve priznati gledajući te u oči prije nego što mi se zjenice rašire od užitka, od spoznaje što mi radiš kada me uzimaš. Grad je još uvijek ovdje; zar ne? Kiše su ga dobro oprale, a nekoć su to bile moje suze. I ti to znaš. Rujan nam je stigao. Ponedjeljak; obećava.


Gordana Majdak/2015

 

 

...

Posted by blueperlaa on September 3, 2015 at 2:45 AM

Ispružena ruka


Što sam mogla činiti sa svime što mi je oduzeto, baš onaj kišni dan kada su željezni oblaci dodirivali tlo? Pričinjalo se kao da nebesko sivilo zahvaća u cijelosti zemlju. Dan je bio plačljiv, možda jednako kao i ja. Brisala sam suze ne priznajući glasno gubitak. I tada sam prkosila tminama. I tišini. U dubini sebe same i nadalje sam vjerovala da ću jednom iznova izgraditi ljubav. Bio je to moj štit. Obrambeni mehanizam protiv zamračenog uma, i rapsodije ludila kojoj sam još donedavno svjedočila promatrajući krvnika u svom rušilačkom pohodu na ljudsko dostojanstvo. Već tada sam naučila kako nas zlo vuče tlom, kako nama rovari zemljom koja je sada bila natopljena kišama i žedno nas je pila. Ipak, odnekud sam crpila snagu da se izvučem iz mulja. Možda je to bila Tvoja ispružena ruka i nježan dodir nakon udaraca kakve zadaje nemilosrdan dan. Vjerojatno onaj u kojem sam se imala priliku uvjeriti na što je čovjek sve spreman ne bi li ispljunuo gorku utrobu, kako bi razotkrio svoje ruke jer s vremenom se ipak skidaju rukavice, ali i odijela ispod kojih se skuplja miris čovjeka ili okorjeli smrad.


Sada već poznata bliskost tvog muškog tijela, jamči mi toplinu. Nije tu samo riječ o toplini koju pruža drugo tijelo smješteno uz moju nagost jer odavno sam spoznala da postoji bitna razlika između ljubljenog i potrebitog dodira. Tijelo naime ima potrebu utažiti glad i biti dio igre gladi u samotnim noćima, u pogledu na neumoljivu stvarnost uskraćenog dodira ili jednostavno kroz činjenicu koliko je hladnoća bolna. Ona hladnoća izazvana manjkom bliskosti, nedostatkom privrženosti ili osjećaja pripadnosti. Tada je jastuk također hladan, a ruke su nam željne zagrljaja. Plahta je gruba, a prekrivač je uzorka samoće ispod koje se zgrčilo toplo tijelo. Kontrast izaziva suze. Istina je zloglasna i stoga sam danas na Tvojoj blizini još više zahvalna. Blizina Tebe ljubi me, kuša me, razotkriva trajnost ljubavnog odnosa. Podsjeća me svakodnevno na to koliko sam stvarna.


Ponekad sam gubila nadu podajući se utvarama. Bila sam malodušna i potpuno osjetljiva na podražaj samoće, iako sam hinila potrebu za bliskošću jednako kao što to danas čine i neke druge žene ističući da su sebi dovoljne, da im odgovara što druga strana postelje zjapi prazna. Jer jednom kada sam kušala gorak okus tijela, kada sam ljubila prolijevajući suze i prezirala jutarnji pogled na vlastite usne u ogledalu; dodirnula sam dno. Teško je tada vratiti se iz tmine, ući u svjetlo. Ne ide to preko noći, mimo mjesečevog pogleda. Potrebna je hrabrost i pozitivna energija koja se doslovno rasplamsala od kada sam dospjela u Tvoje naručje. Istina je da nas loši ljudi vuku na dno utiskujući nas upravo u vlažnu zemlju. Istina je da nam kvalitetni ljudi otvaraju horizonte, a ljubljeno biće ne grije nam samo postelju već i srce. Tada se još željnije privijam uz tebe, udišući zahvalnost. Nadvija se nad našu postelju i naša zajednička jutra kada imamo priliku probuditi ljubav.


Rekli su da smo gospodari svoje sreće, učili su me kako prigrliti vlastiti život, dali su mi do znanja da je bitno pokrenuti se i imati ciljeve. Pregršt informacija ljubilo je moje tijelo, a pozitivna misao otvarala mi pore. Svojevremeno dala sam se riječima ljubavi, dodirima od pamuka, emocijama od stakla. Ponudila sam se nebu. Sjećam se mnogih trenutaka koji su mi razotkrili bedra, ali i suza plave boje. Ipak, nisu mi rekli da je praznina uzajamno hladna. Da se u njenoj raskoši razmnožava tuga. Nisu me naučili kakao stavljati šminku, a da pritom ne uprljam obraze. Zapravo, život me nije vodio za ruku i nerijetko me zaobilazio. Danas znam da nije bilo tako, već sam se jednostavno bojala i bila nedovoljno odvažna. Sada kada su tvoje ruke tu, sada sam konačno ispunjena. Sada mi je koža na toplome, a srce ugrijano. O tome mi nisu pričali niti onda kada su me pljuvali, voljeli, riječima tukli. Zaista nisam znala da je i to moguće. I nebitno je, jer nekako s vremenom sve više uživam u mekoti biranih riječi, u tvojim poljupcima iznad obrve i znacima pažnje koji upravo grade našu ljubav.


Gordana Majdak

 

 

 

 

...

Posted by blueperlaa on August 20, 2015 at 2:45 AM

Snovi mogu čekati


Ne zašivam usne. Pričam, spontano ulazeći u vlastite tajne. Zapisujem riječi. Između tame i svjetla, razotkrivam nježnost razbuđenih misli. Prisutna i nadasve tjelesna, otpijam gutljaj kave. Još udobnije se smještam kako bi moje misli uživale u udobnosti inspiracije. Inspirirana sam tobom. Jutros, kao i kasno sinoć. Četvrtak je. Razmišljam jesam li jučer pisala, jesam li bila svjesna težine tvoje ruke nehajno prebačene preko moga ramena i zagrljaja, prije nego što se ugasila srijeda. Znam da dani prolaze i nekako se nemilosrdno odvajaju od života. Znam da te moram sačuvati jer ti si vrijedan toga, poput izvora. Dublje zapisujem riječi, rađajući pisma. Tvoja su; želim da to znaš.


Osjećam srce u utrobi ispunjeno krvlju i tobom. Nudim ti se kao zemlja. Strpljivo čekam tvoje razotkrivanje, putovanje dodirom mojim reljefom. Moja bedra te griju poput sunca. Tada mi razotkrivaš lice poljupcima. Želim doživljaj zapisati između zagriza finog peciva i soka od iscijeđene naranče. Biram riječi. Kako misao što bolje uokviriti njima jer upravo ta misao u sebi nosi klicu tek usađenih emocija kojih sam odnedavno postala svjesna. Postao si nedjeljivi dio moga života. Moje nasmiješeno lice.


Tražim opravdanje za sreću jer me ponekad nevjerica truje. Zar je zaista moguće da sam dobila Tebe, željnog moje ljubavi u trenucima dok me život bjesomučno raznosio, bacajući me o hridi, o tvrdo tlo? Zar zaista osjećam tvoje ruke dok odolijevam prljavim riječima i postupcima prošlosti, dok se otimam demonskim snovima, uzdasima mrvljenim u prah? I mogu li nas danas opjevati zbiljom, ljubiti mišlju i vjerom u ljubav jer nije oduvijek bilo ovako. Nisam uvijek bila smirena i radosna. Nekoć sam zazirala od tame što je puzala zidovima tišine. Znaš, pričala sam ti o tome koliko je moja bojazan bila stvarna i kako sam strepila da ću ostarjeti sama.


Danas je dan prepunjen ljubavlju, a noć će biti ispunjena tvojim rukama i mojim toplim bedrima. Prožimat će nas java. Doživjeti ćemo orgazam. Snovi će malo pričekati dok ne potrošimo uzdahe. I sutra ću se buditi tvoja i ti nećeš izaći iz mene. Sve će biti upravo onako kako priželjkujem, oživljavajući emocije. I nadalje ispisivat ću riječi puštajući svjetlost u našu sobu kroz poluotvorene kapke prozora. Odlučila sam živjeti ljubav. Zaboravila sam na čujnost zlobe, na ogrebotine i trnje. Zanemarila sam prošlost kao što se zanemaruje ocvali vrt u kojem su uvenule nekoć bodljikave ruže.


Volim te; dodajem na kraju pisma zapisujući datum; 20. kolovoza 2015, četvrtak.


Gordana Majdak

...

Posted by blueperlaa on August 19, 2015 at 1:05 AM

San udvoje


Noć me napušta. Ljetno jutro me zavodnički vabi dok još malo skupljam udove oko tvoga tijela i milujem te pogledom. Znam da se još jedan dan otima sadašnjosti, ubrzo će minuti. Moramo ustati. Svjesnost me ljubi. Ljubiš me i ti upravo u tom prvom zagrizu jutra, u okusu moje kože i sve što mi jutros treba je spoznaja da uvijek iznova otkrivam svoje postojanje u tvome dodiru. I budna sam, u snu udvoje. Zapravo od svanuća, od trenutka kada sam naučila biti sretna.


Gledam te usnama, udišem te mislima i smiješim se u zjenici tvoga oka. Znaš li što je to? To je moja tišina, moj beskraj nasamo s tobom. To sam ja, ostvarena. Zahvalna. Zatim se primičem još samo malo bliže tvome tijelu da mi put kušaš jezikom, da; tu odmah ispod pupka. I želim da mi daruješ drhtaj tijela, slatkast osjećaj nemoći, vrhunac tvoje moći jer ti mi dlanovima obuhvaćaš bedra kada poželiš i uvijek kada te u sebi trebam.


Zaista; služim se ovim riječima da bih nas dočarala. Zapisujem datum; 9.kolovoza 2015, nedjelja.


Uskoro pakiram mali kofer i napuštamo grad. I opet imamo priliku otkriti neotkriveno, doživjeti neproživljeno, biti dvadeset i četiri sata zajedno. Iako mi se ponekad čini da je premalo kako je to davno ispjevao Jurica Pađen. Znam da se sjećaš te pjesme, mladosti i vremena koje je tek valjalo ispuniti našim životima. A on je bio čudesan. Podijeljen. Stvaran. Tada nismo slutili da će nam se jednoga dana spojiti životni putovi, da ćemo vrijeme nama oblikovati i putovanja doživjeti onako kako ih doživljavaju putnici svjesni prolaznosti. Istina, život nas nikada nije čekao na nekom napuštenom peronu. O tome bih mogla jednom pisati osluškujući nas kako živimo zajedno, istovremeno nas utiskujući u riječi.


Valjalo bi riječi pomno birati, iako ti znaš da su one zapravo vrlo šutljive u odnosu na moj pogled. Na moje ruke. Ponekad se namjerno ponavljam, iz prkosa, iz potrebe i želje. Tada se vraćam tebi u tišini naše sobe. Govorim ti; volim te. Tiho, jedva čujno ali dovoljno glasno da znaš kako se od dragosti razbijam o tebe. Dijelim se na trenutke radosti, na sve one uzdahe koji cijede noć, na ljubav. Tako podijeljena iznova postajem svoja.


Svejedno je gdje se nalazimo, je li to Venecija koju sam godinama željela posjetiti ili maleno, obiteljsko imanje nedaleko od Zagreba, Stara Vodenica u zagrljaju zagorskih brežuljaka i mirisu domaće kuhinje. Zaista je svejedno divim li se spretnosti gondolijera i savršenoj ravnoteži dok gondola reže površinu uskog kanala, a u daljini čujem galebove i crkvena zvona ili te promatram u kapljici dobrog vina, ljubeći ti usne opojno. Ponavljajući ti tiho koliko te volim, u prirodi svoga bića. Zanesena, podatna i s onim izrazom lica kojim sam te zavela; iznova proživljavajući Nas dok u dodiru kože vodimo ljubav.

 

Gordana Majdak

...

Posted by blueperlaa on July 19, 2015 at 3:15 PM

Bestidna misao


Moguće nesposobna da ovladam životnim žudnjama često sam odlazila u razvrat osobne osamljenosti. Nebrojeno puno puta pokleknula sam pred uzorom moje svijesti, hraneći se sobom. Ponekad sam nadilazila otrov mojih misli, pletući trenutke i podražaje, ispreplićući tijela i događaje; otkrivajući prelijepe krajolike muškosti.


Zalazila sam u svjetove potentne ćuteći drhtaje, pazeći pritom da se ne ogriješim o vlastite egoistične porive. Iako, uglavnom, bezuspješno jer sam i nadalje dovoljno voljela sebe zadovoljavajući nagon neiživljene Žene. Moja povijest je bujala, a ljubav me negdje strpljivo čekala dok sam gradom prolazila spoznajući muške uzorke, kao vlastite interesne čulne naslade. Voljela sam i tada, mada manjim intenzitetom. Voljela sam tijelom, bestidnim priznanjem i otvorenom prisnošću. Voljela sam drugačije nego što volim danas. I bilo je nešto apsurdno u tom vremenu, u tim ogoljenim noćima, u toj neodoljivoj raskoši erotičnih obmana.


Ipak, danas se ne bih vratila. Danas znam kome pripadam, dok prevrćem nage misli u znojnoj sobi. One nadalje ostaju Tebi vjerne, iako znaš da sam voljela i prije tebe. One su u ljetnim danima potpuno gole, lijepe i zaobljene, te su jednostavno tvoje. I dok se Mjesec naginje na onu stranu noći koja nas ponekad razdvaja kada kilometri zjape između nas. I mladim jutrom dok dan tek obuva birane cipele, a podne nas vatreno dodiruje. Zapravo uvijek i zauvijek, iz prkosa i iz ljubavi. Iz slatkog osjećaja pripadnosti.


Sada zapravo više i ne moraš ništa reći. Dovoljno je da se zagledaš u moje grudi, da klizneš pogledom sve do pupka i položiš ovdje svoj dlan jer iznutra te osjećam. U meni si od prvog dana koji se zavio u studen, od prve neumorne kiše čije smo skakutanje kapi zajedno osluškivali stojeći zagrljeni uz prozor, od one noći kada si me uz vatromet uveo u ovu godinu. Od pogleda kojim daleko više pričam nego riječima, skidajući gaćice sve do gležnja, odnosno od vremena kada sam ti se podala oprana od tuđih dodira. Čista i jedino tvoja.


Sve prije tebe ostaje blijedo sjećanje na potrošeno vrijeme života kojem više ne pripadam i kojem nikada ovako nisam pripadala. Razmišljajući o tome, danas sve više spoznajem zašto sam oduvijek znala da mi je četrdeset i treća godina u koju sam zagrizla suđena i presudna, kao prijelom života. Od tada živim sebe kakvu sam oduvijek željela okusiti, spoznati, dati. Upravo u tom davanju ogleda se moje jedino lice koje imam, osmijeh kojim te darujem od ranoga jutra, od kada zijevnem snena i privijem se uz tebe. Ili dok spuštaš svoje tople dlanove na moje bokove, uzimajući me straga, dobro znajući da se u leđnom žljebiću skuplja vlažnost izazvana uzbuđenjem i dodirom koji mi pripada.


*

Silence/Gordana Majdak

Copyright ©2015



Rss_feed

Tekstove potpisuje - Silence


Sve moje dosadašnje riječi koje sam prenijela na papir i dalje brižno čuvam. Nose one u svome korijenu bitne značajke koje su svojevremeno obilježile neke moje žudnje, boli, opipljive ljubavi. Ipak današnjica ne zaudara na tugu u niti jednom trenutku, elegija dominantnih stihova više ne caruje mojim srcem, niti se ovo vrijeme može usporediti s bilo kojim vremenom u kojem sam boravila do sada. Prošlost je utrnula, potpuno utihnula, usnula. I puštam je neka sniva sve one snove koji su mi bili suđeni jer život je ponekad jeftina igra riječima i licitacija potrošnih djela na kojima zarađuju lešinari probušenog srca.

***
Prva samostalna zbirka

Izdavač

Udruga umjetnika “Vjekoslav Majer”, Zagreb

01.12.2012.

***

Kaligrafskim umijećem jezika niz kožu željnu dodira, Žena je ispričana usnama istinskog Muškarca na tisuće načina prije nego što je dosegla vrhunac svog stvaralaštva ...

 



***

Voljeti. Osjetiti. Prigrliti bol. Otvoriti se raskolom sablasnih sposobnosti, privržena ogoljenoj riječi.

Sve navedeno kušala sam jezikom. Upijala očima zanesenjaka. Žene podložne manipulaciji vlastitih orgijanja misli, ulaskom u srž sadržaja, uzeta njima.

Često se podajem nabrekloj inspiraciji. Razmičem vlažne butine dostupna čitateljima. Pišem kako voljeti svoja posrnuća, sjene, prelaskom preko pukotine u očima, u istraživačkom pohodu libida.

Ponekad nisam dovoljno stvarna. Osjećajna. Osebujno ljubljena Žena, utkana u slatkorječiv stih. Zauvijek sam otuđena. Neprihvatljiva.

***


***
U nekim trenucima podala bih se osamljenosti izvan okvira svakodnevice sa svrhom poimanja sebe. Zavirila bih u sve one skrivene kutke u kojima obitavaju riječi u sjeni i izvukla ih iz mraka. Podarila bih im svjetlost otvorenih očiju. Zjenice lišene tuge. U prstima stvaralaštva osjećala bih bilo zadovoljstva, konačnim ispisom nedovršene priče,  neisporučenih emocija, ali ne bih okončala sadašnjost. Upravo nje želim biti duboko svjesna u okruženju u kojem stvaram.

Iako, često bježim. Iako, često lutam.

***

Druga zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

15.12.2012.

 

Lice ljubavi

crno - bijelo izdanje

Lice ljubavi

izdanje u boji



Pomaknuti haiku - zbirka

Prva zajednička zbirka

Nakladnik Unibook, Zagreb

23.06.2012.


 ***

Dva lica istog naličja ljubavi, ponekad svjedoče o nametnutoj sudbini, ogoljenoj lažnosti, licemjernom ishodu. Spoznala sam bitnost ustrajnih misli, otkrila puteve samokritičnosti i dozvolila sjeni da me prati. U tami, svijetla.

Željom za okusom sirovog života mapirala sam područje izvan margina morala, jednoličnosti nadanja, tuđih sanja. Prigrlila sam moć trenutnog ushita divljeg srca, nagosti bila, ali svejedno me porobila misao kako gotovo ništa nisam izrekla mnogobrojnim, ispisanim djelima.

Silence



My Moon

Miljenice Tišine; za čime uistinu žudiš kad presvlačiš dlanove, mijenjaš usne, prodaješ oči?

Kupuješ povoljno izlomljene snove, pobireš krhotine tuđih života, lijepiš uspomene.

Grudi stavljaš na panj, nudiš smjelo svoju ranjivost. Pričaš bojama srca nedovršenu priču

i oplakuješ potrošene noći. Iscijeđen Mjesec. Bludne zvijezde. Golo jutro koje krvari, kapajući

toplo izgubljeno vrijeme. Zavodiš nikad dočekan dan, raširenih ruku, razmaknutih bedara.

Usamljena, u vječnosti nadanja.


POMAKNUTI HAIKU

*

Stakleno jutro

svježinom te umiva

čekaš zrelu noć.

*

Bjelina grudi

zasljepljuje sva čula

sad noć se budi.

*

Soba udiše

zarobljene mirise

postelja drhti.

*

Slika miruje

snena tek pred svitanje

uokvirena.